Dvijetisućite. Iako još uvijek nema svoju bazu nostalgičnih fanova, kao 70-e ili 80-e, prošlo je desetljeće, bar ako se nas pita, podarilo popularnoj glazbi mnogo sjajnih albuma. U ovom broju započinjemo feljton u kojemu ćemo vas prisjetiti ili možda čak i upoznati s mnoštvom nama dragih izdanja koja su prema našem mišljenju obilježila dvijetisućite. Za razliku od svih desetljeća prije, kada su tiskani mediji oblikovali “zajednički stav” o popularnoj kulturi i najvažnijim glazbenim albumima, prodor interneta u naš svijet promijenio je način na koji doživljavamo glazbu. Brojne internetske publikacije tijekom cijelog prošlog desetljeća mijenjale su sliku pop-kulture, uglavnom nabolje, a kao rezultat svega jest uvriježeno i potpuno pogrešno mišljenje kako smo bili zakinuti za albume koji će ili su već trebali postati klasici. Ne vjerujte zlim jezicima, dvijetisućite su prepune sjajne glazbe, inovativne i hrabre, koja je objeručke prihvatila prošlost i hrabro krenula prema budućnosti. Svakog tjedna, dok nam se bude dalo, predstavit ćemo vam po deset albuma (iz razdoblja od 2000. do 2009.godine). Stoga dobro došli u prvu epizodu feljtona “Povratak u dvijetisućite”.

Godinama prije ovog izdanja Yo La Tengo su snimali ploče koje su žanrovski kročile kroz gotovo svaki trenutak pop-prošlosti. Ali nikada prije nisu snimili savršeni album. “And Then Nothing...” upravo je to. Savršeni album, kreativni vrhunac trojca imenom Georgia Hubley, Ira Kaplan i James McNew. Sedamnaest uspavanki koje nikada nisu bile odvažnije, bogatije – u svojim idejama i odlukama. Jednostavno melem za uši za napaćene uši koje se svakodnevno bore s netalentiranim glazbenicima i djecom koja paradiraju na sceni cijelu glazbeni povijest. Veterani Yo La Tengo su te 2000. godine snimili svoje prvo remek-djelo. I onda krenuli ispočetka.

“DE9” nevjerojatno je bogat zvukovima, fluidan, zarazan, a u svakom izmijenjenom ritmu, breaku, tišini ili Hawtinovu scratchu možete doživjeti, osjetiti ili si vizualno predočiti ono što sami želite. Šum mora, tišinu praznih gradskih ulica, odjavu TV programa, pucketanje voska, djelić nove stvari Aphex Twina, zvuk broda, krčanje telefona, treptanje ulične lampe u mojoj ulici ili stavljanje igle na ploču. Još jednom Hawtin je postavio nove standarde, poništio granice u umjetnosti dj-iranja, napravio revoluciju i plesnu glazbu odveo na put u digitalnu budućnost. I pogledajte gdje smo danas.

Počinju zapravo u tišini, preko nekog prividnog zvuka iz prirode, kao božićni koraci malog dječaka sanjara u snijegom pokrivenom Islandu, nastavljaju kroz vjetar u drveću, preko vječnog plova oko gejzira. A onda i sami ugledate svjetlo, čujete sonične uspavanke, jednu pjesmu koju pjevaju u osam nastavaka, poput glazbe za pokope i dječje uspavanke, koja zvuči kao da je došla između pukotina sna i jave, ljepote jave i zastrašujućih snova. Sigur Ros su jahači vlastitih snova, vladari naših ušiju, neponovljivi, jedinstveni i jednostavno prekrasni.

Orgulje, zatim se ubaci bas, pa gitara zapleše na početku albuma Moloka, a orkestar se poput mačke polako ušulja u pjesmu i nebesko lijepi glas Roisin Murphy odvede “Familliar Feeling” u neslućene visine. “Sing It Back” i “Time Is Now” upravo su skinute s trona najvećeg hita miss Murphy i mr. Byrdona. Hrabriji nego ikada prije, na svojem posljednjem albumu u zajedničkoj karijeri, Moloko su otišli korak dalje prema njegovu veličanstvu popu, koji frca iz svake note “Statues” albuma, vjerojatno najboljeg u karijeri, a u povijest su otišli uz zvuke klavira i zvona.

Oni šapat pretvaraju u višeglasje, bukom iznova pišu neke nove melodije kojih u jednoj pjesmi imaju više nego gomila bendova u cijeloj karijeri. I ulaze u uši kao istina od koje ne možete pobjeći. I apsolutno su nedostižni u svojim idejama, a u tom njihovom potentnom miksu ima i kraut-rocka, soula sedamdesetih, psihodelije, jazza, gospela, doo-wopa, klasičnih indie-eksperimenata te udaljenih natruha modernih urbanih ritmova bliskih hip-hopu. Album kao dokaz kako glazba ipak ne tapka u mjestu, nego ponekad i krene prema naprijed.

Dvije lude sestre Bianca and Sierra Casady na svojoj su Noinoj Arci krenule svojeglavo, ali s mudima i snimile čudnovatu ploču prepunu zvukova i priča iz snova ili najranijih dječjih sjećanja. I odlučile su na njoj povesti i Antonyja Hegartya, Devendru Banhart i ekipu iz Spleena, koji su na svoj način obogatili ovaj, ionako sulud album na kojemu ima mjesta i za mračne teme, kao i za pjesme koje bi mogli pjevati uz logorsku vatru, no sve to moglo bi biti nebitno, da ovaj album nije toliko originalan, da ga jednostavno morate slušati i voljeti.

Na Kanađane koje predvodi Murray Lightburn napalili smo se odmah na prvo slušanje, a s vremenom pali u tešku ovisnost koja, eto, traje i traje već punih trinaest godina. I dok uistinu nismo naučili sve riječi naizust, svaku notu trećeg i nikada nadmašenog albuma The Dears nismo prestajali. Emocionalni šok svaki put kada se susretnemo s “Gang Of Losers” više nemaa smisla, pa ga danas nažalost volimo izbjegavati. Nevjerojatno ambiciozan album s karizmatičnim frontmanom koji kaže kako je “glazba Dearsa potraga za Bogom”. Naravno, “Gang of Losers” nije bilo ništa novo, ali je bilo maestralno, zarazno, melankolično, lijepo i još uvijek je - pravi čarobni napitak za dušu i tijelo.

Pripadnica Tamilskih tigrova, akademska slikarica i djevojka kojoj je svojevrsno bio zabranjen ulaz u Sjedinjene Države. Iliti jednom riječju revolucionarka. Njezin drugi album “Kala”, sirov i nabrijan, na kojem je uspjela pomiješati brojne glazbene stilove, zvuči nevjerojatno originalno i inventivno. “Kala” je svjetlosnim godinama bio tada, a i danas, udaljen od gotovo svih žena koje su se bavile glazbom. Hrabar, plesan, prepun indijskih i afričkih ritmova, masnih basova, sjajnih rima, svemirskih zvukova te dancehalla koji bi i mrtvaca rasplesali.

Zvuk Gojire prvo je što zadivljuje, a utemeljen je na trash i death metalu, gdje svaki ton reže poput žileta i ritam odzvanja poput erupcije vulkana. Ukupnom dojmu pridonose i lucidno posloženi aranžmani, ambijentalno-psihodelične “dekoracije” koje krase završetak gotovo svake pjesme. Naravno, tematski je Gojira, sukladno žanru metala, više u mraku nego na svjetlu, muče je ekološki problemi, opstanak civilizacije, nagovješta se umiranje starog i rađanje novog svijeta. Uistinu prvorazredno užiće, heavy-metal u svom najpotentnijem izdanju.

Samozatajni Richard Hawley, bivši turnejski gitarist bivšeg Pulpa i lider banda Longpigas, tijekom prve četiri godine samostalne singer/songwriterske karijere isprofilirao se kao autor osebujne poetike duboko uronjene u prošlost i sadašnjost rodnog Sheffielda, još uvijek se nalazi miljama od mainstreama, ali uspijeva bez problema pisati i skladati pjesme neopisive ljepote i ugođaja, kakve se nisu čule još od vremena kada je Scott Walker posljednji put bio normalan. “Truelove’s Gutter” je vrhunac romantičnog popa.