Kultura
GORDAN MARIJANOVIĆ, POJAČANJE DJEČJEG KAZALIŠTA

Mislim da je gluma najlakši posao na svijetu - zezaš se i za to još dobiješ i plaću!
Objavljeno 14. ožujka, 2019.
Glumac se ne smije zatvoriti u jedno kazalište, pa bilo ono i Broadway

Ni 12 sati nije prošlo od prve prave premijere 24-godišnjeg Gordana Marijanovića, kao člana ansambla Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Bila je to šarmantna small size predstava Pliva patka preko Drave i, kako sam kaže, prva suradnja s redateljicom.

Kakvi te osjećaji preplavljuju? Prvi se pamte.

- Vrlo opušteno, "normalno", no to ne znači da mi nije drago. Vrlo mi je drago jer je cijeli proces bio lijep, a premijera kruna svega. Iako, moj prvi rad u Dječjem kazalištu bio je u Bijelom jelenu Tamare Kučinović u listopadu 2016., u kojem sam uskakao u razne uloge, a ova je prva otkako sam zaposlen.

Ravnatelj Ivica Lučić priznao mi je kako je jedva čekao da diplomiraš. Je li te s radnom knjižicom dočekao pred vratima Akademije?

- Tako se nekako sve dogodilo. Igrom slučaja, rekao bih, kao i Bijeli jelen, na čemu sam izuzetno zahvalan ravnatelju i svima. Edi je otišao, trebali su nekoga i sjetili su se mene. Trebao sam ostati na Akademiji.

Na kraju si morao birati između dvoje Lučića: Maje na AUK-u i tate Ivice u DKO-u.

- Vaga sam u podznaku horoskopa i često imam takve dvojbe. Prije Akademije sam dvojio: Balet ili gluma? Baletom sam se bavio kada je, u srednjoj školi, došla gluma. Ovaj put sam zbilja bio na živim mukama, ali ipak je moja primarna želja glumiti.

Skromnost jest vrlina, no čini mi se da lopticu stalno bacaš na pogrješan teren. Čini mi se da su za sve ipak "krivi" tvoji talenti!? Mislim da malo tko doživi da ga posao čeka pred vratima.

- Da, svjestan sam toga. Posebice je u glumi teško naći posao, a potrebno je i malo sreće. Kada su Ediju ponudili posao u HNK-u Rijeka, bili smo tamo na gostovanju s Bijelim jelenom.

Jesi li pomislio da bi ga ti mogao zamijeniti u osječkom ansamblu?

- Ne, valjda i zato što sam Maji Lučić Vuković na AUK-u bio godinama demonstrator i znao sam da ću joj biti asistent. No na kraju je ona ocu rekla da mene zove. Ipak, ostao sam vanjski suradnik na Akademiji.

Prema viđenom, bilo bi nam žao da nisi izabrao daske, a i nakon nekoliko desetljeća na sceni stigneš ti predavati. Što misliš da te izdvaja među ostalima s klase? Ima li neki glumački dio tebe koji si sebi osvijestio a da te čini boljim, drukčijim?

- Mislim da je to zato što se usudim probati, nemam straha i da mi je prednost što smatram da je ovo najlakši posao na svijetu. Meni jest. Kako kaže naš ravnatelj: zezamo se i za to dobijemo plaću. Doista je tako. Ne volim kada glumci kukaju da im je teško. I nije to samo zato što ja još nemam obitelj i djecu. Mnogi stariji kolege imaju obitelj i djecu pa su full u glumi. Uz to što uživam u glumi, mislim i da sam dosta karizmatičan, kažu mi da imam drukčiju energiju i vibru.

Neobična fizionomija je i prednost i prokletstvo u isto vrijeme.

- Cijenim posebnost kod ljudi. Mislim da bi za kazalište značilo smrt da smo svi isti. Današnji teatar, kao i društvo općenito, to više ne trpi. Specifičnost - primarno fizička, ali ne samo ona - puno me puta u ovom poslu spašavala, od Akademije, preko castinga... Ja sam hodajuća kontradikcija.

Hoćeš reći da voliš kuhati, heklati?

- Ne, nisam gurman, što se vidi i po mojoj figuri. (SMIJEH)

Gdje i kako je balet ušao u tvoj život? U tvoje smo se plesne vještine uvjerili i u Orašaru u HNK-u.

- Počeo sam u plesnom ansamblu HNK-a. Iskreno, nisam ja razmišljao baviti se baletom, ali jesu Vuk Ognjenović i Dinko Bogdanić, koji je u siječnju 2011. tu režirao Malu Floramye. Zahvaljujući tom iskustvu, mogu u glumi spojiti sve, jer sam se i pjevanjem bavio godinama, a i sviram.

Znamo da sviraš harmoniku, dječje igračke. Još nešto?

- Klavirom baratam, harmonika je priučena, a ovaj "klavirić"‘ u predstavi dugo sam usavršavao. (SMIJEH)

Na koliko si se godina vjernosti obvezao DKO-u?

- Na četiri. Čim sam potpisao, rekao sam ravnatelju: E sad ste se zeznuli! (SMIJEH)

Došao si u listopadu i pouskakao u brojne naslove. Brzo si morao pohvatati zaostatke.

- Tobija, Pale sam na svijetu, Ružno pače, Božićni kolačić, radit ćemo obnovu Uspavanke za mišića s Ljudmilom Fedorovom. Puno je toga, no mlad sam, pun elana, grabim, ja bih sve. Nadam se da će to što duže trajati. Kada se umorim, trudit ću se smanjiti sve ono čime se uz glumu još bavim, a ima toga mnogo. Tako najbolje funkcioniram.

Uz toliko vatre, ne bojiš li se (preranog) izgaranja?

- Ne bojim, iako mi je jasno da se to može dogoditi, ali i to je normalno. Ovdje se mnogo igra, božićnu smo odigrali 60 puta u mjesec dana, ponekad i četiri dnevno.

Imaš neki adut u rukavu, izlaznu strategiju? Vidiš li se u dječjem teatru vječno?

- Ne bih imao ništa protiv. Jako sam dinamičan, volim promjene i ne jamčim da ću tu ostati zauvijek jer nisam zatvoren. Glumac se ne smije zatvoriti u jedno kazalište, pa bilo ono i Broadway. To je smrt bilo kakvog razvitka. Kada radiš mnogo toga, još je mnogo toga o čemu nemaš pojma. Pri tom ne mislim da je smrt biti stalno zaposlen u kazalištu, nego si zatvoriti svaku priliku za daljnje istraživanje i otkrivanje glumačkih metoda i vještina koje nisu trenutačno izravno vezane za projekt koji rade u svom matičnom kazalištu, ali će im svakako pomoći ubuduće.

Koje stvarne mogućnosti u Osijeku za to imaš?

- Edi je divan glumac. Kada je odlazio, rekao sam mu da ću se truditi biti djelić onoga što je on postigao. U Kazalištu sam rekao da ne želim uskakati u Edijeve kultne uloge, kao što su one u predstavama Deveta Ovčica, Zašuti... ne jer to ne mogu, nego jer je to njegovo. On je Edi, ja sam Gordan. Život i rad u Osijeku jest mala zamka, ali naučit ću ja mnogo i ovdje radeći. Unatoč poslu, brojnim predstavama i probama, imamo podršku kazališta za naša glumačka usavršavanja (razne radionice) te se nadam da ću poneku uspjeti uskladiti sa svojim radnim obvezama. Redateljica Ljudmila Fedorova dolazi raditi ovdje, a ona mi je predavala na AUK-u i jako se veselim radu s njom.

Preostaje ti dugo toplo ljeto. Imaš li televizijskih iskustava za koja ne znamo?

- Ništa ozbiljnije, samo glazbeni spotovi, no bio sam na brojnim castinzima.

Kad je gluma ušla u tvoj život?

- U osnovnoj sam školi pjevao i svirao, a s glumom sam se susreo u srednjoj, preko dramske pedagoginje i knjižničarke, i shvatio da je to ono što želim. Pohađao sam dramski studio na AUK-u, koji danas vodim. Znao sam da želim upisati glumu i upisao sam ju iz prve. Ne bih se sramio ni da nisam, jer neki upišu iz osmog pokušaja i postanu odlični glumci. Sebe još ne smatram glumcem, treba mi za to još mnogo godina. Nisam ja još gotov proizvod, samo sam dobro upakiran. (SMIJEH) Jako sam strastven u svemu, guram dok ne padnem, ali nikada ne prestanem.

Bi li se ošišao da uloga to od tebe traži?

- Imam čudan odnos sa svojom kosom.

Kao Samson?

- Tako nekako. Brzo mi raste i nije mi problem ošišati ju. Iz HNK-a žele moju kosu za perike. Svjestan sam da mi jest adut, ali sam ju uvijek šišao na životnim prekretnicama i kretao ispočetka. Odluke donosim brzo.

Hirovit si?

- Ne živim u prošlosti ni u budućnosti, nego u ovom trenutku ovdje.

S obzirom na tu raspršenost i obveze, priuštiš li ti sebi slobodno vrijeme i što tada radiš?

- Nemam ga baš mnogo, možda noću. Volim čitati, ali za to imam vremena samo na putu, slušam glazbu, volim kupovati, odjeću i parfem posebice, ali onako stihijski. Najviše novca trošim na preparate za kosu. Imam ih osam!

Narcisa Vekić
Ja sam jako dinamičan, volim promjene i ne jamčim da ću tu ostati zauvijek. To je zato što nisam zatvoren
Možda ste propustili...

MAGELLI I PRISTAŠ

Na Kustoskoj platformi

7. FESTIVAL SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI U RUJNU U ZAGREBU

Festival otvara Fernando Aramburu

IZLOŽBA “MEĐUDJELOVANJA” VEDRANA KARADŽE TABULOVA

Rad je i za autora bio iznenađenje

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana