Kad se povede riječ o suverenizmu, osim političkog konteksta, često se govori i o suverenoj monetarnoj politici kako u Europi, odnosno Europskoj uniji, tako i u Hrvatskoj. O toj problematici, ali i općenito o suverenizmu, razgovarali smo s dr. sc. Željkom Garačom, profesorom na Ekonomskom fakultetu u Splitu.

Kakva je monetarna politika u Hrvatskoj, koliko je ona suverena, i što će se promijeniti kad se uvede euro umjesto kune, hoćemo li time i koliko izgubiti dio suvereniteta?

- Hrvatska monetarna politika nije suverena od trenutka uvođenja kune, dakle već oko 25 godina. To zvuči apsurdno, jer uvođenje vlastite valute za mladu državu trebao bi biti izraz njezinog suvereniteta. Razlog tomu nije bila ekonomska nužnost nego politički odabir. U svemu tome Hrvatska je danas na pola puta. Imamo kunu koja ne obavlja sve funkcije suverene valute, nego je vezana uz euro te se ponaša kao nazovieuro. Imamo sva ograničenja eura, ali ni jednu prednost. Ovo je najgore stanje koje treba hitno mijenjati. Utoliko sam zagovornik što skorijeg uvođenja eura, ne zato što je to dobro, nego samo zato što je to bolje od ovoga što imamo, a za povratak suverenoj monetarnoj politici ne vidim nikakve izglede. Monetarni suverenitet davno smo izgubili, ako samo ga ikad i imali. Ono što gubimo uvođenjem eura jest nada da bismo jednog dana mogli ostvariti monetarni suverenitet. Proces uvođenja eura je jednosmjeran, nema povratka.

Stoji li teza da monetarna suverenost omogućava uspješnu borbu protiv krize?

- Znanstvena zajednica nije jedinstvena oko tog stava. Dominacija neoklasične misli u ekonomskoj znanosti, a posebice neoliberalne ideje, posljednjih su desetljeća nametnuli stav da monetarna politika mora biti neutralna. Sve će riješiti tržište!? Koliko ja znam, ni jedna ekonomska kriza od Velike krize 1929. godine u SAD-u do danas nije riješena bez intervencije suverene monetarne politike. U tome je prednjačio SAD, koji su jako brzo izišao i iz posljednje krize koristeći kvantitativno popuštanje, što je eufemizam za ekstremno tiskanje novca. Slijedile su ih mnoge monetarno suverene zemlje: Velika Britanija, Švedska, Kina, Rusija i druge, čak i neke nove članice EU-a izvan eurozone. Nažalost, Hrvatska nije. Eurozona se držala tvrdokorno ortodoksnog pristupa i tek kada se uvidjelo da je vrag odnio šalu, Europska središnja banka počela je tiskati novac te je eurozonu izvukla iz krize, ali eurozonu u prosjeku. To je bio oblik suverene monetarne politike eurozone, ali da se ne prizna puna istina nazvana je nekonvencionalna. Neke zemlje eurozone, kao Italija, nisu niti izišle iz prethodne krize, a već su na putu u novu. To je direktna posljedica zajedničke i nesuverene monetarne politike eurozone.

Koji su glavni argumenti tzv. monetarnih suverenista, odnosno protivnika uvođenja eura?

- Postoje razlike i među protivnicima uvođenja eura, pa je teško dati jedinstvenu ocjenu. Kod većine protivnika uvođenja eura stavovi se svode na pitanje tečaja. To nije čudno, jer je pitanje tečajne politike najočitiji iskaz postojeće nesuverene monetarne politike, ali to je preveliko pojednostavljivanje i ne može dovesti do kvalitetnih zaključaka. Suverena monetarna politika, uz određivanje količine novca, obuhvaća i tečajnu, i kreditnu, i kamatnu politiku te povezanost s fiskalnom politikom radi brige o nacionalnom gospodarstvu. Kod nas toga nema. Samo cjelovito (i pametno) vođenje ekonomske politike s dvije najvažnije poluge, monetarnom i fiskalnom politikom, može omogućiti dugoročni napredak. Sve drugo je utopija.

Imate multidisciplinarna znanja. Pomaže li vam to u analizi makroekonomskih problema i kako općenito gledate na suverenizam?

- Da, pomaže mi, jer makroekonomske probleme sagledavam iz drugačije, sveobuhvatnije perspektive. Kombiniram sustavska, tehnička i ekonomska znanja. Na taj način promatram i suverenizam čija je ideja kompleksna i nema općeg odgovora za ili protiv. Svaka situacija mora se zasebno analizirati. Dio mog znanstvenog interesa je i opća teorija sustava. Prema njoj, ako se sustav želi razvijati, između ostaloga mora slijediti i dva osnovna načela: integracije i specijalizacije. Suverenost sustava odražava se u odluci je li neka integracija ili specijalizacija dobra za njega, jer nisu sve dobre. No, ni tu suverenost ne može biti apsolutna, jer izbjegavanje svih procesa integracije i specijalizacije vodi u odumiranje sustava. Stoga treba težiti optimalnosti. Optimalnost ujedno znači da se mora prihvatiti i rješenje koje ima i neke loše strane, ali ukupni učinak mora biti što bolji. To ujedno znači da se prilikom procesa integracije i specijalizacije mora žrtvovati dio suvereniteta.

Kako se to preslikava na Europsku uniju?

- Kada su u pitanju europske integracije, posebice malih i relativno nerazvijenih u odnosu na ostale, prvi kriteriji za odluku o pristupanju trebali bi biti ravnopravnost. Kada je u pitanju EU, u prvi plan je stavljen kriterij slobode. To je vrlo privlačna ideja koja je uspjela zamagliti ono što je primarno. EU je začeta na ekonomskom interesu krupnog kapitala razvijene Europe kojoj je trebala sloboda kretanja kapitala, roba i ljudi. Već s ovim dovedena je pod upitnik ekonomska suverenost članica, a bez nje nema nikakve suverenosti. Na taj čisti interes kapitala nadovezala se politička ideja o ujedinjenoj Europi kao jamcu mira. Još jedna primamljiva ideja. Sljedeća primamljiva ideja bilo je uvođenje zajedničke valute, ali tu počinju prvi znaci slabosti projekta EU-a. U asocijaciji zemalja različitog stupnja ekonomske razvijenosti zajednička ekonomska politika, pa onda ni zajednička monetarna politika, ne može biti na dobrobit svih. U društvu neravnopravnih ta će politika biti u funkciji najjačih, pri čemu oni dvostruko profitiraju. Prvi put profitiraju dominantnim utjecajem na donošenje odluka koje njima najviše odgovaraju, a drugi put indirektno kroz zajedničku valutu. Vrijednost valute odraz je snage ekonomije, ili bi trebala biti, odnosno njezine produktivnosti. Euro odražava prosječnu produktivnost eurozone. Pri tome pojedine zemlje imaju različitu produktivnost. One s natprosječnom produktivnošću zbog toga će biti dodatno konkurentnije, a one s manjom manje konkurentne i osuđene na zaostajanje. Samo tržišnim mehanizmima to se ne može nadoknadi. Nužno je bar malo suverenosti.

Bilo kako god, pojam i ideja suverenizma vraćaju se na velika vrata, uključujući i monetarni suverenizam, no prijeti li suverenizam opstanku EU-a, potkopavaju li suverenisti budućnost EU-a?

- Dok je trajao zanos jedinstvenom Europom i dok je trajala ekonomska konjuktura sve je bilo divno. Problemi su se pojavili s ekonomskom krizom i suočavanjem sa činjenicom da zajedničke europske politike nisu na dobrobit svih. Kao reakcija na neuspjeh tih politika oživljava se ideja suverenizma. Ne bih rekao da suverenizam potkopava sudbinu Europske unije. Nju potkopavaju nejednakost, izostanak solidarnosti i deficit demokracije, a suverenizam je samo odraz nezadovoljstva takvom Unijom. Pri tome se javlja jedna loša pojava, a to je situacija kada jedna pogrešna politika pretjera u jednom smjeru, a odgovor na to je politika koja će pretjerati u suprotnom smjeru da bi uspostavila ravnotežu. Tako se plemenite težnje suverenosti opterećuju pojavama od nacionalizmom do fašizma. To ne potkopava samo EU, nego i samu civilizaciju.(D.J.)