Prema motivima bajke Charlesa Perraulta, ekipa vinkovačkoga Gradskoga kazališta "Joza Ivakić", na čelu s redateljem Vladimirom Andrićem (koji je tekst i prilagodio sceni), uprizorila je mjuzikl za djecu Pepeljuga. Za koprodukcijskoga partnera i ovaj put (nakon Crvenkapice) odabrali su osječko Dječje kazalište Branka Mihaljevića. Osječani su vinkovačkim kolegama prema potrebi ustupali dvoranu za probe, ravnatelj i glumac Ivica Lučić bio je sjajan u ulozi naratora. Iz Osijeka, točnije s Akademije za umjetnost i kulturu, stigla je i kostimografkinja/scenografkinja Zdenka Lacina, Maja Huber zadužena za koreografiju i scenski pokret, kao i Igor Valeri (i u ovom projektu skladatelj i glazbeni suradnik) te Tončica Knez (osmislila lutke i rekvizite).

Uz oblikovatelje svjetla Dražena Bulata i Vladimira Andrića, to bi bio tehnički aspekt predstave, kao i glumačka podjela na čelu koje je Matea Marušić u naslovnoj ulozi, kako i priliči, jer riječ je o uistinu darovitoj Osječanki. Ovoj sve zrelijoj i iskusnijoj 25-godišnjakinji koja je od 1. rujna 2018. zaposlenica vinkovačkoga teatra, nije izmaknula ni nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta. I ovaj nam je put donijela spontanu i uistinu dražesnu Pepeljugu koja je liku odgovarala i svojom krhkom, skromnom i vedrom pojavom. Njezina vanjska ljepota do izražaja je došla i dok je bila pepelom umazana (kada malo bolje razmislimo, u ovoj predstavi baš i nije!), ali i u blještavoj balskoj haljini Zdenke Lacine (kojoj sve čestitke na uloženom trudu i rezultatima, posebice uzevši u obzir zasigurno skroman budžet produkcije). Pokazala je Matea da, osim što zna glumiti, pa je oblikovala dojmljivu Pepeljugu koja se svima uvuče u srce, zna i pjevati.


To se, pak, ne može reći za njezina (ne)ravnopravna partnera Doriana Paulića. Njegovog princa Florijana teško je bilo zamijetiti u navali sjajne ženske glumačke energije. Ne samo na Pepeljugu, nego i na maćehu, Anastaziju te Drizelu. Katarina Šestić i Josipa Oršolić Pepeljugine su polusestre Anastazija i Drizela, a Antonia Mrkonjić maćeha. Sve tri su studentice 5. godine AUK-a. Josipa Oršolić uskočila je kao alternacija Mateji Grabić Ćaćić u predstavi Boeing, Boeing. I bile su sjajne, energične i uigrane, što se za princa ne bi moglo reći. Iako lijepa glasa, pjevanje Florijanu, tj. Dorianu, baš i nije išlo. Nikako mu u prilog, kao ni ostatku ekipe, nije išla preloša zvučna izvedba. Teško je bilo razabrati što treba biti pozadinski zvuk, a što je tako greškom zvučalo, kad nekoga trebamo jasno i glasno čuti, pucali su mikrofoni, glazba je ponekad bila uistina preglasna. Šteta. Šteta, jer Igor Valeri i ovaj se put potrudio - uz Ravela, čiji je Bolero poslužio predstavi, kao i Famme Fatale, osječke glazbene skupine Creppes Suzette. Valeri je uglazbio songove za koje je tekstove napisao Andrić i to mu je najbolji dio predstave.

Osim manjkave i ne baš znalačke režije, Andrić nije uspio ni u prilagodbi teksta, pa od Perraultove priče nije mnogo ostalo, a primjese su izvorno dobru priču nepotrebno i loše razvodnile. U 45 minuta predstave - u kojoj je mnogo toga neoriginalno (Kralj Kvržica asocira i na Peru Kvržicu, ali i istoimeni lik iz raskošnog animiranog crtića studija DreamWorks Trolovi), i na prvu loptu (od Pa kak‘? iz viceva do jedne od kandidatkinja za buduću prinčevu suprugu čije ime neprimjereno podsjeća na Monicu iz Clintonove afere, a i ostala su vrlo ‘živopisna‘, čime je htio izmamiti osmijeh odrasle publike, kao i likom kralja Kvržice koji sinu jedincu otvoreno kaže da ga ne voli i da se treba bogato oženiti kako bi svi skupa bili još bogatiji, pa da drugi "crknu od ljubomore"). Je li svemu tomu mjesto u mjuziklu za djecu, najmlađe gledatelje? Vladimir Andrić i Zorko Bagić dali su svoj prinos animiranju lutaka, koje je, kao i rekvizite, osmislila Tončica Knez i u to je uložila, sigurni smo prema onom što smo vidjeli, a to su uistinu pedantne i do posljednjeg detalja osmišljene kreacije lutaka (kralja Kvržice, starice), rekvizita (raznoraznih nogu koje su svim silama pokušavale nataknuti na sebe Pepeljuginu staklenu cipelicu, prinčeve harfe), sate i sate rada. Sudeći prema viđenom, čini se - uzalud, jer ništa od toga nije dobro iskorišteno.


Malo sarkazma nikomu ne škodi, dapače, ali ako je u predstavi za najmlađe, i ako je na štetu dobrih aspekata koji su ostali u trećem planu, možda se moglo i bez njih. Sestre kojima neprestano smrde noge, pa Pepeljugu stalno šalju na izvor po vodu da im ih opere, a jedna stalno kopa nos, Pepeljuga koja nogom u glavu šutne oca odabranika svog srca?! - prejednostavna je fora čak i za trogodišnjake. Priča u kojoj sve vodi balu, koji kao da se nije ni dogodio koliko je okljaštren, a i princ i Pepeljuga susreću se prvi put na plesu - ne počiva na dobrim nogama. Subliminalno slati poruke treba znati.

Vinkovačka Pepeljuga nije predstava bez šarma i aduta (glumice, lutke, sjajne koreografije Maje Huber), i imat će svoju publiku, ali ima i mnogo prostora za rast i popravak.