Posljednjih su dana Vatikanski ugovori postali jedna od tema o kojoj se u javnosti i na političkoj sceni ponovno raspravlja, ponajprije zahvaljujući inicijativi oporbene stranke GLAS, koja traži da ta tema dođe na dnevni red Sabora, što je za sada odbijeno.

Inače, ni jedna hrvatska vlada, ni SDP-ova ni HDZ-ova, nije pokušala revidirati ugovore što ih je u drugoj polovini devedesetih u ime Hrvatske sa Svetom Stolicom potpisao pokojni Jure Radić, ondašnji potpredsjednik Vlade i predsjednik Državne komisije za odnose s vjerskim zajednicama, a koje je Hrvatski sabor ratificirao 1997. i 1998. godine. Procjenjuje se da prema potpisanim ugovorima Hrvatska ukupno godišnje za Crkvu izdvaja 600 milijuna kuna, a prema nekim izvorima iznos se penje i do milijardu kuna. Reviziju se nije usudila zatražiti čak ni vlada Zorana Milanovića u vrijeme krize i opće proračunske štednje, premda su upravo u tom trenutku nastupile "bitno promijenjene prilike" koje su, u skladu sa slovom ugovora, možda mogle opravdati zahtjev za njihovom revizijom.

Uglavnom, zastupnici vladajućeg HDZ-a odbacili su sadašnji prijedlog oporbenog Kluba Glasa i HSU-a da Hrvatski sabor zaključkom obveže Vladu da pokrene postupak revizije Vatikanskih ugovora, no Anka Mrak Taritaš ustrajava da je vrijeme za reviziju i ističe da je Hrvatska u posve drugačijim okolnostima u odnosu na 1996. godinu kad su ugovori sklapani. Traže pokretanje pregovora o izmjenama četiri ugovora sa Svetom Stolicom: o pravnim i gospodarskim pitanjima, o suradnji u odgoju i kulturi te o dušebrižništvu katoličkih vjernika.

"Prijedlog morate temeljiti na činjenicama, a ne na krivim prognozama kako pušu novi vjetrovi iz Vatikana, iznosite podatke koji ne stoje, idući put naručite studiju", poručili su HDZ-ovi zastupnici Davor Ivo Stier i Miro Kovač zastupnici Mrak Taritaš koja je više puta ponovila da samo Mađarska za takve stvari izdvaja više od Hrvatske koja izdvaja šest puta više od prosjeka EU-a. "Bili ste ministrica u lijevoj vladi koja je priopćila da neće ići u reviziju Ugovora, što se sada promijenilo da je kao oporbena zastupnica zagovarate", pitao ju je i predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić, koji prijedlog Glasa vidi kao predizbornu borbu na ljevici, odnosno tko će biti glasnogovornik birača koji ne podržavaju ugovore sa Svetom Stolicom. U godinama recesije Katolička se Crkva odrekla dijela sredstava na koja je imala pravo, podsjeća pak državna tajnica za europske poslove Andreja Metelko Zgombić u ime Vlade.

I predsjednik SDP-a Davor Bernardić poručio je kako je Hrvatskoj, da bi bila moderna i progresivna zemlja, potrebna revizija Vatikanskih ugovora te da treba jasno utvrditi obrazac prema kojem Crkva prima novac iz državnog proračuna. Građani bi, kaže, morali precizno znati u što Crkva ulaže stotine milijuna proračunskih kuna, a Crkva bi trebala podnositi izvješća u kojima bi pravdala njihovo trošenje. "Crkva definitivno treba pomoć, ali ne tako da političari iz proračuna daju novac kako hoće i crkvenim zajednicama kojima žele. Ako je netko vjernik, trebao bi Crkvi davati iz svoje plaće ili mirovine, kao što je to primjer u Njemačkoj, a ne da se uzima od svih građana", kazao je čelnik SDP-a. Pogrešno je, kaže, i sekularizam poistovjetiti s ateizmom, jer sekularnost ne znači nepostojanje, ili čak zabranu religije. Naprotiv, preduvjet sekularnosti je postojanje slobode savjesti i vjeroispovijesti, prava na pripadanje vjerskoj zajednici, prava na promjenu ili napuštanje određene vjerske zajednice, kao i prava na nevjerovanje i nepripadanje ni jednoj vjerskoj zajednici, rekao je. "Međutim, stava smo da je u konačnici vjeronauku mjesto u crkvama, a ne u školama", poručio je Bernardić.

No, što uopće piše u Vatikanskim ugovorima i mogu li se raskinuti ili mijenjati? Ukratko, ugovor o odgoju i kulturi donosi načela o nastavi vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama, uz opće načelo da su roditelji prvi nadležni za odgoj djece. U njemu se jamči nastava vjeronauka "kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta". Na temelju ugovora Katolička Crkva ima pravo pristupa državnim sredstvima javnog priopćavanja te pravo osnivanja i djelovanja vlastitih radiopostaja i televizije. Prema ugovoru o gospodarskim pitanjima godišnje se u prosjeku za naknade, odnosno plaće klera, za karitativnu djelatnost i obrazovanje svećenika, izdvaja oko 280 milijuna kuna. Osim toga, Crkva dobije najmanje oko 200 milijuna kuna za plaće vjeroučitelja u osnovnim i srednjim školama, a financira se Katolički bogoslovni fakultet i njegovi područni studiji te instituti. Crkva u prosjeku godišnje dobije i oko 60 milijuna kuna za zaštitu crkvi koje su spomenik kulture. Za plaće i materijalne rashode Vojnog ordinarijata na zagrebačkom Ksaver utroši se godišnje u prosjeku 11 milijuna kuna. Prema ugovoru o dušebrižništvu katoličkih vjernika u Ministarstvu unutarnjih poslova, za plaće i donacije u MUP-u te za hodočašća policajaca izdvaja se godišnje oko 3,5 milijuna kuna, tu su još i naknade prema ugovoru o dušebrižništvu u bolnicama i domovima socijalne skrbi za što se godišnje izdvaja u prosjeku 1,3 milijuna kuna.

Putem Vatikanskih ugovora, na izvjesni način je Katolička Crkva zapravo "plaćena državna služba", ističu kritizeri tog dokumenta, samo bez državnog nadzora. Ona je oslobođena poreza na sve milodare - krštenja, vjenčanja, krizme, pokope, blagoslove kuća. Crkva nije obvezna podnositi javne izvještaje o svom financijskom djelovanju. A jedan od glavnih problema su i matarijalna dobra. Crkva je naime posjedovala i velik broj nekretnina koje su nacionalizirane i konfiscirane od 1945. godine pa nadalje i država bi te nekretnine ili trebala vratiti, kompenzirati nekim drugima, ili pak zbog toga Crkvi isplatiti novčane naknade. To jasno stoji u Ugovoru o gospodarskim pitanjima, a dobar dio toga ostao je nevraćen i neplaćen.

Naravno, ugovore sa Svetom Stolicom nije moguće jednostavno prekinuti, jer imaju karakter međunarodnih ugovora. U članku 15. Ugovora između Svete Stolice i RH o gospodarskim pitanjima, koji je potpisan u Zagrebu 1998., kaže se: "Ako bilo koja od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima". Hrvatska nema ugovor samo sa Svetom Stolicom, nego sa svim većim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj, jedino što ti drugi ugovori nisu predmet međunarodnog prava. Ali kada se doista zaviri u ono što piše u Vatikanskim ugovorima, može se otkriti niz problematičnih odredbi, mišljene je nekih analitičara. Za početak, tvrde, očito je da Vatikanski ugovori propisuju prava jedne strane (Katoličke Crkve) i obveze druge strane (Republika Hrvatska), dok Katolička Crkva prema Hrvatskoj gotovo da i nema nikakvih obveza. Tako sastavljeni ugovori su neuobičajeni, s obzirom na to da u ugovorima prava i obveze imaju obje strane, a Vatikanski ugovori su koncipirani tako da je hrvatska država podložna Katoličkoj Crkvi, napominju oni koji u Ugovorima vide probleme. Pod povećalom je i stavka ugovora koja se tiče suradnje na području odgoja i kulture, u kojoj se navodi da Katolička Crkva ima "nezamjenjivu povijesnu i sadašnju ulogu u Hrvatskoj u kulturnom i moralnom odgoju naroda", što neki iščitavaju u kontekstu da se ta stavka protivi sekularnoj definiciji Republike Hrvatske.

Sve u svemu, riječ je o temi koja se s vremena na vrijeme stalno povlači, a danas je ponovno aktulana, prije svega u kontekstu europskih, predsjedničkih, zatim i parlamentarnih izbora, pa je i logično da vladajući najnovije problematiziranje drže najobičnijim politikanstvom opozicijskih stranaka. Naravno, u jednoj mirnoj i demokratskoj atmosferi mogla bi se i oko Vatikanskih ugovora provesti konstruktivna rasprava. Konačno i Sud pravde Europske unije iz Luksemburga, najviša pravna instanca EU-a, donio je prije dvije godine presudu koja bi mogla pokrenuti i revidiranje tzv. Vatikanskih ugovora, da je po tom pitanju političke volje. Naime, o predmetu, a u povodu zahtjeva Pokrajinskog upravnog suda u Madridu, veliko vijeće Suda EU-a presudilo je kako porezne olakšice i izuzeća odobrena Katoličkoj Crkvi mogu predstavljati nezakonite državne potpore prema važećim pravilima tržišnog natjecanja u Uniji.