Pet pjesama na novom EP-ju dua iz New Yorka, Adama Neelyja i Shawna Crowdera, zvuči zaprepašćujuće uznemirujuće jedno kišno jutro. Fuzija glazbenih ideja koje su odlučili podijeliti sa svojim slušateljima, iako će vas njihova facebook-stranica pokušati uvjeriti kako je ovo future džez (ili bolje reći džez u budućnosti), povremeno je bolno neobvezna, šarmantna u svakom novom pokušaju da nekom iznenađujućom idejom krenu u nepoznatom smjeru za hrabre i odvažne ljude koji će njihov drugi EP poslušati do kraja. Nekoliko puta.

Bez obzira na to koliko se oni trudili, a još više glazbeni znanci koji su u ovom pronašli nešto originalno, ipak većinu ideja kojima raspolažu Neely i Crowder povijest glazbe imala je prilike poslušati tisuću puta. Treba samo imati volje, pronaći glazbu koja nema mnogo dodirnih točaka s glazbom koju slušaju “normalni” ljudi. Prije desetak i više godina slične smo hvalospjeve mogli čitati o Battles, prije njih o nikad prežaljenom Salemu, prije njih o Clouddeadu, prije njih o Plaidu, prije njih o Arthuru Russellu i tako unedogled. Svake godine, pretjerujem - svakog se mjeseca pojavi neko izdanje koje zvuči kao da ne pripada vremenu u kojem jesmo, otuđenom od normi onoga što tako često volimo zvati pop-muzika, pa nam svaka iole originalna ideja zvuči iznenađujuće zanimljiva. A tako je i sa Sungazer.

Ono što me se posebno dojmilo u njihovoj shizofrenoj musaki, koja kada ju bolje i pažljivije poslušate to zapravo i nije, jest da svaka ima melodiju i ritam, glavu i rep, a najbolji primjer jest Ontario, čije ideje lete po vašim ušima i glavi, da bi u konačnici zvučala zamalo kao plesni hit, uz koji “nikada nitko neće plesati.” No takve su nam prezentirali i Fuck Buttons, pa sam se ja svejedno jedno ljeto u Šibeniku naplesao do zore uz njihov psihodelični drone techno/noise. Oba djela Sungazera su zabavna igrarija, pa ako imate volje, poslušajte ih.