Objavljeno 11. veljače, 2019.
. Sebičnost je jedna od najčešće navedenih mana modernog društva
U psihoterapijskom radu, kod gotovo svih klijenata, susreo sam se s tugom, boli ili nelagodom izazvanom sebičnim činom druge osobe ili skupine osoba prema klijentu. Sebičnost je jedna od najčešće navedenih mana modernog društva koja je gotovo zavladala svim društvenim slojevima. Također se navodi i kao jedan od uzroka otuđenosti i usamljenosti u društvu i sve je prisutnija u svakom pojedincu te je poprimila oblik epidemije.
Sebično ponašanje opisano je kao nepristojno ponašanje, pri kojemu pojedinac ili skupina daje sebi za pravo više slobode nego drugim ljudima. Tijekom takvoga ponašanja taj pojedinac ili skupina, tragajući za osobnim interesima, ignoriraju i ne primjećuju interese drugih osoba. Pri tome ne pokazuju solidarnost, a još manje altruizam, te često povređuju druge izazivajući u njima bol, tugu i mnoge druge emocije koje u njima izazivaju veliki stres. Drugim riječima, sebičnost je okarakterizirana kao loša pojava.
Zbog čega se toliko raširila?
Na našem (i ne samo našem) prostoru preklopilo se nekoliko pojava koje su dovele do procvata sebičnosti. Tu je naslijeđe starog političkog uređenja gdje se nesebičnost prenaglašavala. Kada se tijekom i poslije ratnih zbivanja promijenilo političko uređenje, promijenio se i emocionalni naboj. Koliko je god stari sustav prenaglašavao nesebičnost, toliko je novi sustav otišao na drugu stranu, prema sebičnosti. Sposobnost da se pojedinac pobrine za sebe pod svaku cijenu postala je popularna i poželjna. Pojedinci koji su se takvim načinom realizirali, postali su uzor dijelu jedne generacije. U posljednjih nekoliko godina društveni pogled na takvo ponašanje se promijenio i društvo reagira sa sve više negodovanja i nezadovoljstva na te iste ‘‘uspješne‘‘ pojedince. Razlika između prijašnjeg i sadašnjeg sustava polako se nivelira, a altruizam postaje sve prisutniji i poželjniji te je izgubio sliku ‘‘žrtve‘‘ i nepoželjnosti. Ravnotežu donosi i sve veći broj altruističnih skupina i akcija u kojima se građani udružuju i pomažu određenim skupinama bolesnika ili potrebitim pojedincima ili dijelovim apopulacije.
Drugi razlog raširenosti sebičnosti u obliku je odgoja kojemu je nekoliko generacija bilo izloženo, a to je prerano guranje djece u nesebično ponašanje. Molim da iduću situaciju uzmete kao mogući primjer, a ne kao pravilo. Recimo, većina nas je doživjela na vlastitoj koži ili bar u ulozi promatrača slijedeću situaciju: - Dijete se igra na dječjem igralištu sa svojom igračkom. U nekom trenutku prilazi mu drugo dijete i želi tu igračku. Vrlo brzo će doći do sukoba, a savjesni roditelj će se truditi naučiti dijete da je lijepo podijeliti igračku. Pri tome će kritizirati djetetovu sebičnost kao ružno i neprihvatljivo ponašanje. Ako pak dijete podijeli s drugim djetetom svoju igračku, bit će za svoj čin nagrađeno lijepim riječima i ponosom svog roditelja, a često će pohvale doći i od djetetu nepoznatih osoba koje su vidjele taj čin.
Pozitivan aspekt
No je li to doista toliko lijepo i zdravo ponašanje? Na prvi pogled, u sebičnosti ne postoji ništa dobro i plemenito, no drugi pogled nam otkriva da je umjerena sebičnost sposobnost pojedinca da zadovolji svoje interese, a da tijekom tog procesa ne naškodi drugim pojedincima i društvu koje ga okružuje. Dakle, bitno je da dijete upozna empatiju i suosjećanje, a samim time spozna i nesebičnost. No isto je tako vrlo važno prepoznati trenutak kada ćemo dijete upoznati s nesebičnošću.
Pa kada je onda pravi trenutak i kako pristupiti djetetu? Sada se vraćamo na ono dijete na igralištu kojemu je prišlo drugo dijete i želi njegovu igračku. Za to je dijete potpuno psihološki zdravo da ne podijeli s drugima svoju igračku. Na taj način dijete uči i povezuje se s pojmom posjedovanja. Ono u sebi ugrađuje ideju da je igračka njegova. Kada u činu potpune sebičnosti spozna da je igračka samo njegova, tada nastupa trenutak za učenje djeteta nesebičnosti.
Tek kada dijete osvijesti da nešto ima, tek tada to može dijeliti. Ne može podijeliti ono što nije njegovo. Iz toga je vidljivo da je sebičnost zdrava etapa kroz koju dijete prolazi na putu ka sazrijevanju i razvoju nesebičnosti. Bez zrelo razvijene i dovršene faze sebičnosti dijete nema zdravu podlogu za razvoj nesebičnosti i altruizma.
Siniša Radetić, psihokorporalni terapeut
Dvodnevna radionica 16. i 17. veljače
Za sve koji žele puno dublje istražiti sebičnost i nesebičnost te na koji način one utječu na sposobnost osobe da bude u kontaktu s drugima, Centar osobne moći je organizirao interaktivnu dvodnevnu radionicu koja će se održati 16. i 17. veljače u dvorani Yoga Home u Osijeku. Više informacija o sadržaju radionice i drugim aktivnostima centra možete pronaći na www.centarosobnemoci.com
Broj mjesta je ograničen, pa molimo da si na vrijeme osigurate mjesto na radionici i prijavite svoj dolazak na telefon 091/5183-897.
“Otključati” nesebičnost
Koje su posljedice preranog guranja u fazu nesebičnosti? Ako dijete počnemo gurati u prostor nesebičnosti prije no što je dijete usvojilo svoju sebičnost, tada će se to dijete vraćati nazad i iznova će pokušavati uspostaviti osjećaj vlasništva kroz sebično djelovanje. Ako ga u tome budemo uporno zaustavljali, u djetetu će se razviti vezanost za sebično ponašanje, a u odrasloj dobi može imati problem s osjećajem vlastitih granica i sebe prema materijalnom svijetu i novcu. Ideja koju takvo dijete može podsvjesno uzgojiti u sebi može glasiti ‘’Ja nemam pravo na novac, stan, partnera, zadovoljstvo’’, i slično. Ta podsvjesna ideja mu može onemogućiti ili znatno otežati realizaciju na materijalnoj i emocionalnoj razini. Uz to će paralelno biti narušen i osjećaj vezan uz vlastitu omnipotenciju i ideju ‘’Ja mogu’’. U radu s osobama koje imaju takvo iskustvo bitno je omogućiti im da završe etapu sebičnosti kako bi mogle ‘’otključati’’ svoju nesebičnost.