Dovršetak izgradnje ruskog plinovoda Sjeverni tok 2 ispod Baltičkog mora trijumf je volje kancelarice Angele Merkel da Njemačkoj priskrbi strateški energent kroz ekskluzivni pravac i tako zaobiđe potencijalnu nesigurnost isporuke plina kroz strateški ugroženu Ukrajinu.

Posve je logično da bi bilo kakav prekid dostave plina ukrajinskim i poljskim pravcem poprilično naškodio najjačem europskom gospodarstvu. Vlada u Berlinu također ne želi ni pod koju cijenu snositi politički rizik pred vlastitim građanima, ako bi do prekida isporuke plina došlo primjerice zimi jer bi velik broj Nijemaca bio suočen sa smrzavanjem u svojim domovima i na radnim mjestima što bi izazvalo veliki bijes. Važno je znati da je Njemačka najveći svjetski uvoznik plina, a trećinu svojih potreba namiruje iz Rusije. Dakle, posrijedi je veliki biznis. Poznato je da je zbog političkih sukoba Moskve i Kijiva posljednjih godina u više navrata dolazila pod znak pitanja isporuka plina zapadnoj Europi. S obzirom na rat u Ukrajini koji još traje jer se na istoku te zemlje i dalje gine, posve je logično da se Njemačka željela za svaki slučaj osigurati. Sicher ist sicher, rekli bi Nijemci. Nitko normalan se ne bi protivio novonastalom njemačko-ruskom prijateljstvu temeljenom na čistom interesu da se u toj strateškoj odluci Berlina i Moskve ne skriva golema opasnost za europski i svjetski mir.

Naime, jednog dana kada Rusija ne bude više imala nikakvih gospodarskih interesa u Ukrajini jer će plin namijenjen zemljama Europske unije stizati drugim pravcima, točnije plinovodima Sjeverni (Baltik) i Južni tok (Crno more, Balkan), ekspanzionistički režim u Moskvi mogao bi puno ozbiljnije nauditi ukrajinskom suverenitetu nego što je to do sada bio slučaj. Uoči održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji prošle godine ruski predsjednik Vladimir Putin zaprijetio je Ukrajini "ozbiljnim ugrožavanjem njezine državnosti", ako Kijiv poduzme oslobodilačku akciju u okupiranom Donbasu. Međunarodna zajednica i FIFA prešutjele su ovu nevjerojatnu prijetnju kao da se nije dogodila. Za pretpostaviti je da ugroziti nečiju državnost znači okupirati u cijelosti neku zemlju ili njezin najveći dio te zauzeti glavni grad napadnute zemlje. Ruska propaganda nije nikada skrivala ambiciju Kremlja da amputira veliki dio Ukrajine sve do Odese i tu zemlju odsječe od Crnog mora. Sličnu prijetnju Kijivu prije dva tjedna uputio je i prvi čovjek ruskog Sigurnosnog vijeća general Nikolaj Patrušev rekavši da bi Ukrajina mogla "uskoro izgubiti državnost" zbog toga što je na poticaj Zapada okrenula leđa Rusiji. Prije samo nekoliko dana ruska vojska je razmjestila 12 balističkih raketnih sustava Iskander koji mogu nositi i nuklearne bojne glave nedaleko Krasnodara, na samo 250 kilometara od ukrajinske granice. U Berlinu znaju što rade. Ako zagusti u Ukrajini, Nijemci mogu biti sretni i zadovoljni jer će plinski biznis s Rusijom cvasti neovisno o mogućem ratu. Sebična je to i kratkovidna politika koja Ukrajinu izručuje njezinu krvniku Putinu kojemu su sada ruke vezane jer kroz tu zemlju prolaze čak tri ruska naftovoda.

Nije ovo prvi puta u povijesti da se Ukrajina nalazi pred kataklizmom koja dolazi iz Moskve. Prošle godine navršila se 85. godišnjica strahovitog Holodomora (hrv. Gladomor), sovjetskog genocida nastalog umjetno izazvanom gladi u kome su umrli milijuni Ukrajinaca s ciljem istrebljenja ukrajinskih seljaka, ali i uništenja nacionalnog duha tog nepokornog naroda. Kako bi slomio ukrajinski otpor nasilnoj kolektivizaciji i rusifikaciji, komunistički režim Josifa Staljina ukrajinskim seljacima uskratio je i posljednji komadić hrane 1932. i 1933. te izazvao nezapamćenu glad, kanibalizam i masovnu smrt. Za razliku od ropski pokornih Rusa, slobodarski Ukrajinci pružali su otpor sovjetskom nasilju. Ukrajinski seljak nije htio svoj mali posjed dobrovoljno ustupiti nerentabilnim i loše vođenim kolhozima niti postati njihov faktički rob. Staljinova tajna služba OGPU zabilježila je 1930. više od milijun slučajeva individualnog otpora u Ukrajini, a više od polovice seljačkih pobuna u Sovjetskom Savezu zbila se u sovjetskoj Ukrajini. Staljin je smislio pakleni plan. Kako bi iskorijenio i najmanju pomisao na otpor u Ukrajini odlučio je tamošnjim seljacima oduzeti svo žito, stoku i domaće životinje te svaki komadić hrane koji su posjedovali. Zaredale su se brojne i masovne deportacije Ukrajinaca u gulage diljem Sibira i Kazahstana, a ljudi su počeli masovno umirati od gladi. Fizičkom uništenju ukrajinskog sela prethodio je staljinistički obračun s ukrajinskim intelektualcima, uglavnom piscima i znanstvenicima. Samo u jednoj od egzekucija njih više od 300 ubijeno je u karelijskoj prašumi Sandarmoh i bačeno u masovne grobnice. Nasilje na terenu nadziru sovjetski glavešine Lazar Kaganović i Vjaćeslav Molotov. Kako bi onemogućio da se tisuće izgladnjelih ljudi pokušaju domoći gradova ili pobjegnu iz Ukrajine, Staljin je poslao brojnu vojsku i policiju te zabranio kretanje seljaka uvođenjem unutarnjih putovnica.

Poljski špijuni izvješćuju svoju vladu kako je "kanibalizam postao uobičajen" i da su "cijela sela potpuno izumrla". Kosturi od ljudi lutaju i prose te jedu strvine. Ako uspiju doći pred nečija otvorena vrata padaju na koljena i plačući mole koricu kruha. Roditelji djecu zaključavaju kod kuće da ih ne bi oteli lutajući kanibali ili prvi susjedi. No, poljski predsjednik Józef Piłsudski je pred svjetskom javnošću te informacije podlo zataškao te naposljetku sa Staljinom potpisao pakt o nenapadanju. Slično su postupile i Sjedinjene Države koje će 1934. diplomatski priznati sovjetski režim. Rijetki opisi situacije iz vremena Gladomora u Ukrajini iz pera malog broja stranaca koji su se ondje našli nevjerojatni su i strašni. U ispražnjenim selima nekada punima života i pjesme jer Ukrajinci vole pjevati ne čuje se više ni glasa jer su seljaci prije nego što su umrli od gladi pojeli sve pse i mačke te istrijebili ptice… Jedan sovjetski dužnosnik je talijanskom diplomatu rekao kako je "ukrajinski etnografski materijal izmijenjen". Staljin u sablasna sela u istočnoj Ukrajini naseljava doseljenike iz Rusije.

Spretnoj i sposobnoj kancelarici Angeli Merkel jednog dana će potrošači ruskog plina dizati spomenike po Njemačkoj, no golema je zabluda da veliki rat u Ukrajini koji očito slijedi nakon dovršetka Sjevernog toka 2 neće svojim razornim učincima uvelike ugroziti i samu Njemačku.