Uoči puta u Njemačku kolegica Liović, koja će najviše potegnuti u redakciji dok ja “u tuđini” pokušavam prenijeti stanje duha rukometaša te tako dati svoj doprinos “stvaranju zajedništva i poboljšanju raspoloženja napaćene nacije”, a istovremeno kolega Keler u Rovinju pokušava odgonetnuti možemo li Lászla Kleinheislera (neko ćemo vrijeme njegovo ime upisivati s pomoću copy pastea, pa mi se više sviđa nadimak koji su mu već dali navijači, Laci ili Lacika, jer smo onda “nadimenjaci”, nap.a.) nazvati “perverznim pojačanjem”, rekla mi je da je Köln zbilja lijep grad. Ovo mi je drugi dolazak u grad koji krasi poznata katedrala svetog Petra i Djevice Marije, pa kada sam sletio u zračnu luku Bonn, pokraj nekad glavnog grada Zapadne Njemačke, mogao sam poput Zdenke Vučković zapjevati “vraćam se, Kölne, tebi, tebi na obale Rajne”. Na žalost, prvi boravak ne mogu pamtiti po dobrom. Bilo je to prije 12 godina. Köln 2007. Stigli smo u grad nadobudni, nakon sedam pobjeda mamićevski smo mogli zapjevati “Ne može nam nitko ništa”. Tako smo se osjećali jer je Hrvatska, i danas mnogi tako smatraju, te, 2007., igrala najbolji rukomet. Stigli smo u Köln, u četvrtfinalu smo se sastali s Francuzima. I izgubili! Mislim da je nakon toga susreta počela fama o Francuskoj kao crnoj mački za naše rukometaše. Osim po tom nesretnom porazu taj prvi boravak u Kölnu ostat će mi u sjećanju i po tome što sam valjda k’o prstom u go... pogodio smještaj. Na nekoj periferiji periferije grada, gdje gradski autobus vozi samo do devet navečer. Tako sam po danu nakon vožnje autobusom od nekoliko postaja po tom “seocetu” još hvatao vlak za Köln-Messe ili glavni kolodvor, a po noći, kad bih se vraćao nakon utakmice, s vlaka sam zvao taksi ne bi li me dovezao još do hotela. Čim sam došao na recepciju, odmah sam shvatio da sam u “pripiz...” pa sam dozivao kolegice Slađu i Lanu u Panturist da mi pronađu bliži smještaj. Međutim, to je već bio početak veljače, kada u Köelnu počinje sezona sajmova, pa ako se smještaj ne rezervira na vrijeme, cijene odlete u nebo. Stoga sam uzeo to što imam. I nisam uopće zlurad, ali kada sam vidio Božu Sušeca na recepciji u istom tom hotelu, nekako mi je bilo lakše. Uostalom, Božo je tada iz Zagreba došao službenim automobilom pa me nekoliko puta i povezao kada bih naletio na njega u dvorani. Sada, 12 godina poslije, ipak sam stariji, ali, što je važnije, i iskusniji. Smještaj sam pronašao, kako su mi rekli na recepciji, na sedam minuta od kölnske katedrale, odakle je vlakom lako prema Lanxsess Areni (navodno nije tako daleko ni na noge, bit će prilike provjeriti, nap.a). Nadam se samo da 12 godina nije samo stariji nego i iskusniji i Lino Červar. Da nam ni Francuzi sada neće biti “crna mačka”, pa da svi skupa Köln ovaj put zapamtimo po dobrom.