Zašto se u Republici Hrvatskoj ne uspijevaju razviti i dugoročno funkcionirati tzv. treće opcije kada je riječ o politici, pitali smo dr. sc. Svena Marcelića s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru. O toj temi, ali i drugim aktualnim pitanjima, uključujući i fenomen novih stranaka poput Starta Dalije Orešković, dr. Marcelić govori u intervjuu za Magazin Glasa Slavonije.

Premda je bilo pokušaja, a odnedavno imamo i nekih novih, da se nametnu tzv. treće političke opcije, dojam je da su pozicije HDZ-a, pa i SDP-a, koliko god stranka bila u problemima, kao i pozicije Živog zida i Mosta, gotovo nepropusne, da se tako izrazim, za ulazak "u igru" nekih jačnih alternativnih snaga. Kako to objašnjavate?

- Treće opcije u hrvatskoj politici imaju zanimljivu povijest i dinamiku. Prije svega, zaboravlja se da do 2000. godine i tadašnjih izbora nije niti postojao sadašnji dualni sustav politika HDZ-a i SDP-a, jer su potonji na izborima 1995. bili tek četvrti, čak iza HSLS-a koji je tada bio snažna stranka. I Mesićevu prvu kandidaturu možemo na neki način promatrati kao treću opciju, iako je on bio kandidat HNS-a, tada članice vladajuće koalicije. Ipak, otkad Sabor postoji u sadašnjem obliku, možemo pratiti smjenjivanje SDP-a i HDZ-a na vlasti, uz koalicijske partnere.

No, treće opcije su trenutno jače nego što su bile na prijašnjim izborima i donijele su interesantnu dinamiku. Teško je reći da nisu bez utjecaja jer Most je dva puta bio unutar Vlade, a Živi zid prema rejtingu sustiže SDP (iako bi preciznije bilo reći da SDP toliko pada da je dospio na istu razinu kao uglavnom stagnantni Živi zid). Dakle, treće opcije su već uspjele uzdrmati donedavno monolitni sustav dvaju blokova. To pokazuje da i one u određenim povoljnim okolnostima mogu imati velik utjecaj na formiranje političke slike Hrvatske. Dapače, ako se aktualni rejtinzi stranaka pokažu točnima, one su vjerojatno nikad jače, jer Živi zid i Most zajedno imaju više od 20 posto, dok je pad SDP-a otvorio novi prostor na tom ispražnjenom lijevom krilu na kojemu ni Most, a dobrim dijelom ni Živi zid ne zahvaćaju birače.

No, ukupno uzevši, još je za Hrvatsku zanimljiv jedan fenomen, doduše koji u ponešto drukčijim varijantama postoji i drugdje u EU-u, a to je činjenica da su političke elite otporne na svake veće promjene. Koliko je za to "zaslužna" i politička korupcija? Ako je suditi prema Milanu Bandiću, taj fenomen eskalira do zabrinjavajućih razmjera...

- Fenomen političke otpornosti elita funkcionira na nečem posve drugom od demokratskog principa. Poznato je da se prema međunarodnim rejtinzima Republika Hrvatska u mnogim pokazateljima kao što je neovisnost sudstva, efikasnost javnog sektora i sličnima nalazi na dnu ne samo Europe nego i u svjetskim razmjerima. Kad sustav ne osigurava efikasnost u nekim od svojih osnovnih funkcija, logično je da političke elite osjećaju sigurnost čak i kad se radi o blatantnim koruptivnim radnjama ili evidentno neefikasnim sustavima poput sudstva ili zdravstva. Naime, sustav koji je neefikasan takav je i kad treba procesuirati političku i svaku drugu korupciju. Uz to, svjedočimo i alarmantnom nepoštovanju volje građana pri čemu saborski zastupnici mijenjaju opcije kojima pripadaju, što je dodatno problematično ako znamo da je Sabor jedan od temelja hrvatske (parlamentarne) demokracije, a koji je doveden do toga da mu prema svim istraživanjima građani vjeruju iznimno malo, a iznimno loše prolaze i političke stranke i vlast. Dakle, paradoksalno, razočaranje građana u politički sustav omogućava političarima da rade što hoće jer građani ionako u njih nemaju povjerenje.

Ipak, ne može se reći da nema dinamike na političkoj sceni RH. S tim u vezi, što mogu primjerice nove stranke (Dalija Orešković, Mirando Mrsić, nezavisne liste...) protiv dugovječnih, dobro organiziranih i usustavljenih političkih opcija kakve su HDZ, SDP, uključivo i u određenoj mjeri Živi zid i Most, te Milan Bandić 365 - Stranka rada i solidarnosti, koja je sve jača u Saboru? Drugim riječima, konkretno, što može ponuditi Start, stranka Dalije Orešković? Čeka li tu novoosnovanu stranku sudbina ORaH-a?

- Svakako je zanimljivo promatrati dinamiku na političkoj sceni. Pad SDP-a otvorio je prostor na lijevom centru na koji će posve sigurno biti aspiranata. Ne treba zaboraviti da je taj politički prostor donio tri predsjednička mandata i dva premijera u posljednjih devetnaest godina, što posve sigurno ukazuje na potencijal. Problem je u tome što je opcija koja je dugo zastupala taj dio političkog spektra danas u raspadu i nije čudno da se baš tu pojavljuje niz novih opcija koje uza sebe redovito nose pridjeve lijevo, liberalno i građansko ili svoju političku retoriku temelji u antikorupciji, transparentnosti i sličnim motivima, kao i afirmiranju novih pojedinaca ili onih s relativno kratkim političkim iskustvom, poput Dalije Orešković ili Vučetića (Marko Vučetić, bivši mostovac, najavio je kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske, nap. D. J.)

S druge strane, i desnica, koja je u posljednje vrijeme ušla u konflikt s Kolindom Grabar-Kitarović, počinje formulirati vlastiti medijski prostor u kojemu se određuje desnije od HDZ-a, a također se oslanja na neke relativno nove snage vezane prije svega uz Zlatka Hasanbegovića i Brunu Esih te neke civilne udruge. Ako svemu tome dodamo i antisistemski Živi zid, ali i Most koji nosi svoje stabilne postotke, vidjet ćemo da do sljedećih parlamentarnih izbora možemo očekivati veliku dinamiku.

Nemoć tzv. trećih opcija, ma kakve one bile, u srazu s elitama odražava se i kroz skromnu ponudu kandidata za RH predsjedničke izbore. Tko bi tu mogao poremetiti, i s kojim izbornim programima, uhodani "sustav elitnih kandidata", od kojih je Grabar-Kitarović, uz posve izvjesnu podršku HDZ-a, najveći favorit, pa i protiv Zorana Milanovića, ako on stvarno odluči ući u izbornu utrku za predsjednika Republike Hrvatske?

- Najbolji lakmus za to bit će prvo europarlamentarni, a onda do kraja godine i predsjednički izbori. Vjerujem da će na potonjima sudjelovati više od četvero kandidata jer politička dinamika je bitno drugačija od one 2014. godine, kad smo slušali o podijeljenoj Hrvatskoj, svjetonazorskim blokovima i sličnim narativima koji nisu dopuštali previše aktivnosti izvan domene HDZ-a i SDP-a, pri čemu su potonji imali još manje motiva jer je Josipović bio aktualni predsjednik. Da je kontekst bio zaista zgusnutiji svjedoči i tragikomična Kujundžićeva kandidatura u kojoj nije uspio privući glasove desnice, a drugi mu ionako nisu ni bili bliski.

U ovome trenutku kandidati desnije od HDZ-a imaju svoj prostor koji je, kao što sam naglasio, već medijski otvoren, ljevica je u transformaciji, Most je u međuvremenu ipak bio dva puta u Vladi, dok je antisistemski populizam jači nego ikad. Sve to ukazuje na vjerojatno veći broj opcija.(D.J.)