Magazin
TEMA TJEDNA: NOVE STRANKE - GUBITNICI U STARTU (II.)

Marija Matić: Opasni su oni koji samo kritiziraju, a ne nude nikakva konkretna rješenja
Objavljeno 19. siječnja, 2019.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: NOVE STRANKE - GUBITNICI U STARTU (I.)

Politički amateri u komediji s jednim činom

INTERVJU: DR. SC. DAVORKA BUDIMIR, PREDSJEDNICA TRANSPARENCY INTERNATIONAL HRVATSKA

Nove političke opcije imaju male šanse jer građani ne vjeruju više nikome!

INTERVJU: SVEN MARCELIĆ

Pad SDP-a otvorio je prostor na lijevom centru i za one bez političkog iskustva

Svojedobno sam istraživala populizam u hrvatskoj politici, ponajviše analiziranjem političkog djelovanja Milana Bandića i Željka Keruma u izbornim kampanjama 2009. i 2013. U tom sam istom radu prepoznala indikatore populizma (uporaba riječi "narod" u diskursu, izjednačavanje s narodom, nepovjerenje prema elitama na vlasti i ostalim političarima, uporaba jednostavnog rječnika i dijalekta, pobuđivanje niskih strasti te pojava karizmatičnog vođe) koji su bili vidljivi u diskursu obaju političara.

- Kod Milana Bandića i danas su vidljivi svi navedeni indikatori, pogotovo izjednačavanje s narodom, uporaba jednostavnog rječnika i dijalekta te pobuđivanje niskih strasti. Također, moglo bi se reći da Milan Bandić zbog svoje dugovječnosti na političkoj sceni posjeduje i karakteristike karizmatičnog vođe. Bitno je razlikovati populizam kao politički stil i populizam kao inherentni dio politike. Milan Bandić redovito upotrebljava populističke metode za prikupljanje sve većeg broja glasova i zbog vlastitog interesa. Bandićev klub zastupnika odjednom neumorno raste i Bandić "skuplja" nove članove, prebjege iz drugih stranaka, isključivo zbog želje da i dalje vlada Zagrebom, a tek bi trebalo istražiti koristi li se pritom političkom korupcijom. Milan Bandić žarko želi pokazati da je i dalje aktualan i da je još uvijek glavni, prva osoba grada Zagreba. Ovih ga dana na sve strane možemo čuti kako govori da će njegov klub i dalje rasti i da su dobrodošli svi koji žele "delati, delati i delati". Zanimljivo je što time pokazuje kako je on sam politička elita, a to nije karakteristično za političare koji se koriste populističkim metodama ili pak prave populiste.

ŠIRENJE POPULIZMA
- Bandić nije jedini predstavnik populizma u Republici Hrvatskoj, odnosno nije jedini političar koji se koristi populističkim stilom u svojem političkom djelovanju. Populistički stil vidljiv je "na sve strane", na svim dijelovima političkog spektra i mogu slobodno reći da je prisutniji danas nego prije nekoliko godina. Činjenica je da su građani Republike Hrvatske nezadovoljni političkom situacijom u zemlji, a to je vidljivo u pasivnosti građana, niskim stopama izlaska na izbore i činjenici da sve više građana bježi iz svoje zemlje u potrazi za boljim, pravednijim i financijski sigurnijim životom. Populizam je raširen na hrvatskoj političkoj sceni zato što je sama demokracija u Republici Hrvatskoj u krizi. Smatram da su te dvije pojave međusobno povezane - populizam je neizostavni dio demokracije, a kriza demokracije plodno je tlo za veći razvoj populizma. Političari i političke stranke svojih se građana sjete uglavnom u vrijeme izbora, kada su skloni, ponekad besramnoj, uporabi populističkih metoda s ciljem prikupljanja glasova. Građani tada zatvaraju oči na očite znakove manipulacije te se zadovoljavaju mrvicama (besplatni udžbenici, besplatni prijevoz tijekom Adventa, spomenik Franji Tuđmanu itd.) pa to opravdavaju time što političari ipak misle na svoj narod ili pak da su izabrali "manje zlo". Ako se ovakvo ponašanje i sve agresivnija komunikacija naših političara nastave, građani će sve više i više postajati svjesni ozbiljnosti krize u kojoj se nalazi naša politička scena, a to bi moglo rezultirati još nižim stopama izlazaka na izbore. Moglo bi se reći da je populizam rašireniji nego ikad prije, ali također se može reći da su se i mediji počeli baviti temom populizma više nego ikada prije. Više je autora naglasilo važnost medija u širenju i promicanju populističkih metoda. No mediji bi trebali služiti građanima i nepristrano ih informirati, a ne promicati populistički stil i davati mu previše prostora.

ŽIVI ZID I MOST
- Već sam spomenula da je populistički stil sveprisutan na hrvatskoj političkoj sceni. Populističkim metodama koriste se ne samo desne stranke nego i političari iz stranaka lijevog političkog spektra i centra. Živi zid i Most primjeri su stranaka u kojima je jasnije vidljiva uporaba populističkog stila, a neki su naši politolozi, poput gđe Grbeše i g. Šalaja, zaključili da je jedina prava populistička stranka u Republici Hrvatskoj upravo Živi zid. Tu bih se složila s njima baš zato što je kod njega taj odnos "mi", tj. narod, protiv "njih", tj. političke elite, najnaglašeniji. Otvoreno kritiziraju banke i financijski sustav te naglašavaju socijalnu komponentu u svojem političkom djelovanju (sprječavanje deložacija). Ne treba izostaviti Ivana Pernara, koji svojim djelovanjem, kritiziranjem političke elite, jednostavnim, ali i vulgarnim rječnikom te, blago rečeno, osebujnim stilom, može poslužiti kao školski primjer populista. Smatram da su takvi pojedinci potencijalno opasni, zato što glasno kritiziraju političku elitu na vlasti, a ne nude nikakva konkretna rješenja. Moglo bi se reći da političari poput njega žude za slavom, popularnošću i političkom moći, bez imalo stvarnog osjećaja za "svoj narod". Most se također koristi populističkim mehanizmima u svojem djelovanju, ali u njegovu slučaju populizam nije inherentan dio njegove politike. I oni imaju reputaciju stranke koja je bliža običnom narodu, stranke koja se protivi vladajućoj eliti, ali kod njih su te granice pomalo mutne.

USPON ILI PAD
- Rekla bih da hrvatska politička scena i građani vape za promjenom, novim licima i osobama koje će imati jasnu viziju i koje će građanima vratiti povjerenje u političare, pa samim time i u demokraciju. Svjedočimo i pojavi novih stranaka, poput stranke Start Dalije Orešković, pa se postavlja pitanje što te nove stranke mogu i trebaju učiniti da ih građani uoče i glasaju za njih. S obzirom na to da građani nisu zadovoljni glavnim političkim strankama, mogli bismo zaključiti da bi nove stranke s jasnim programom i snažnim porukama mogle imati budućnost na našoj političkoj sceni. Naravno, jedan od načina da to postignu jest primjena populističkih metoda baš zbog prikupljanja glasova. Konkretno, gđa Orešković tek treba predstaviti svoj politički program, pa o njoj još uvijek ne bih puno govorila, ali dosad je više puta spomenula da su hrvatski građani željni promjene. U jednom se intervjuu osvrnula i na pitanje aktualnih prebjega rekavši da bi stranke u svojim redovima trebale imati ljude u koje imaju apsolutno povjerenje i koji neće promijeniti svoje političke stavove zbog koje kune više ili sigurne stolice na sljedećim izborima. Takvim izjavama i ona upozorava na činjenicu da su svi političari i sve stranke isti i da ne djeluju u interesu građana te da će njezina stranka pokušati vratiti izgubljeno povjerenje građana u politiku. U ovom trenutku ipak ne bih išla tako daleko i njezinim izjavama pripisala elemente populističkog stila, s obzirom na to da se u njezinoj retorici ne mogu iščitati svi indikatori populizma iz mojega rada, ali će svakako biti zanimljivo pratiti njezin dolazak i snalaženje, pa tako i uspon ili pad, na političkoj sceni.

"MI" PROTIV "DRUGIH"
- O populizmu će se svakako sve više i više pisati i raspravljati i bit će zanimljivo pratiti njegov razvoj. U razdoblju od nekoliko godina populizam je u Hrvatskoj postao vidljiviji i rašireniji, ali još uvijek nije "evoluirao" iz političkog stila u populizam kao inherentni dio politike, što bi bio opasniji scenarij. Na primjer, situacija s migrantima i izbjeglicama mogla je i kod nas rezultirati pojavom opasnijeg desnog populizma ("mi" protiv "drugih"), ali do njega ipak nije došlo. Redovitim praćenjem političara i političkih stranaka tijekom godina i izbornih kampanja mogli bismo imati jasniju sliku njihovoga djelovanja, primjerice u kojim se slučajevima služe izraženijim populističkim stilom. Posebice bi važno bilo promotriti hoće li ta zaluđenost popularnošću moći rezultirati eksperimentiranjem opasnijom vrstom populizma, koja bi mogla dovesti i do nekog oblika ekstremizma. Bitne stavke u sprječavanju ovog scenarija jesu informiranje i edukacija, ali i poticanje građana na sudjelovanje u (onim preostalim) demokratskim procesima. Mediji ovdje mogu odigrati važnu ulogu.

Piše: Marija MATIĆ

MARIJA MARGARETA KLIKA

UVREDE SU ZANIMLJIVIJE OD RASTA BDP-a

 

Retorika političara pod posebnom je pažnjom, a tu ima svega i svačega, od uljuđenosti i pristojnosti do uvreda i psovki. Događanja primjerice u Hrvatskom saboru gotovo da su paradigmatski primjer negativne komunikacije, odnosno loše prezentacije politike i odnosa u politici, što naravno nije samo RH posebnost, vidimo buku i halabuku i u britanskom Parlamentu, u američkom Kongresu... Za komentar smo pitali Mariju Margaretu Kliku, stariju savjetnicu u agenciji Dialog komunikacije.

Kakvi su retoričari naši političari? Koji su dobri, a koji loši, koji rade na sebi, da tako kažem, i to se vidi i čuje, a koji se konstantno doimaju lošima u komunikaciji?

- Naši političari mogli bi malo više pozornosti obratiti na retoriku, mnogima od njih ne bi bilo loše okupiti oko sebe profesionalce koji bi im pomogli popraviti opći image u javnosti te koji bi im ukazali na eventualne pogreške. Primjer gdje se točno vidjela promjena u dosadašnjoj retorici bio je kad je gospodin Zoran Milanović, bivši premijer RH, za potrebe parlamentarne kampanje 2015. godine zaposlio Alexa Brauna, samo što je to tada već bilo prekasno.

U komunikaciji prema javnosti do sada se "dosta tankim" pokazuje gospodin Bernardić, šef SDP-a. Ne odgovara na konkretna pitanja, svaljuje odgovornost i krivicu na druge, ne preuzima odgovornost i, ono što je možda i najslabija karika, svojom retorikom ne ulijeva povjerenje biračima.

Ne samo politika nego općenito naše društvo prepuno je crnila, loših vijesti, komunikacijskog kaosa, komunikacija na svim razinama nerijetko je ostrašćena, puna teških riječi... Zašto je tome tako?

- Senzacionalizam prodaje novine! U eri kada se sve vrti oko čitanosti, klikabilnosti, kada "klikbejt" naslovi pune stranice portala, komunikacija i vijest ponekad padaju na niske grane. Ljudi radije čitaju o verbalnim napadima i psovkama političara nego o rastu BDP-a, a s obzirom na to da su svjesni toga, mediji im takve vijesti svakodnevno i serviraju. Osim senzacionalizma, u medijima raste i atmosfera straha. Straha od pripadnika druge vjeroispovijesti, druge seksualne orijentacije, straha od cijepljenja, od nuklearnog rata... Tu atmosferu političari savršeno koriste kako bi propagirali svoje stavove i uvjeravali javnost da će ih oni od nečega spasiti i pokazati im pravi put. Nažalost, trenutno ne vidim da će se nešto od ovog načina izvještavanja uskoro promijeniti.

Odnos medija i politike, izravna komunikacija novinara i političara, i tu bude podosta nezgodnih situacija, poput istupa Milana Bandića, recimo. Kako to objasniti?

- Idealna situacija bila bi da se svaki političar može kontrolirati i ne dati se isprovocirati pitanjima. Postoje različiti tipovi političara, oni koji se ne snalaze u škakljivim pitanjima novinara i oni koji namjerno eskaliraju kako bi napravili show za javnost i punili medijske stupca. Također, postoje i dovoljno samodopadni političari koji si dopuštaju različite istupe jer misle da im to ne može naštetiti ugledu.

S druge pak strane ni istupi novih političkih snaga (Dalija Orešković, primjerice), ali ni starih, teško da se mogu pohvaliti ičim osim svađalačkim tonovima, prozivanjima protivnika, uz poveće doze samoljublja. Vidimo što se zbiva u Saboru, neki pucaju pod pritiskom, poput ministra obrane Krstičevića...?

- Mislim da je teško pronaći zemlju u kojoj političari nemaju svađalačke tonove, u kojoj među političarima ne prevladava visoka doza samoljublja - "after all they are in it to win it!" Mislim da se po tome Hrvatska ne razlikuje puno od drugih zemalja. Za bavljenje politikom treba imati "jaku kičmu" koja može podnijeti pritisak medija, drugih kolega političara i opće javnosti. Često svjedočimo njihovu "gubljenju pod pritiskom" koje najčešće završava svađanjem i prozivanjem drugih. Osim toga, političari često grade svoj image kritiziranjem one druge strane jer misle da je to najbolji način dopiranja do birača i skretanja pozornosti s nekih svojih eventualnih pogrešaka i propusta.(D.J.)

DRAGUTIN VUČKOVIĆ

MANJKA NAM VJERE U SEBE

 

Nakon obrazovanja na prestižnom Studiju analitičke psihologije na C. G. Jung Institutu u Zürichu, psihoanalitičar Dragutin Vučković vratio se u Hrvatsku i otvorio praksu i edukaciju u Jastrebarskom. Dragutin Vučković također radi u Hrvatskom društvu za analitičku psihologiju kao psihoanalitičar te sudjeluje u programu Analitičke psihologije na Sigmund Freud Sveučilištu u Ljubljani.

Kako analitička psihologija gleda na fenomen politike?

- Kako bismo razumjeli važnost politike za psihologiju modernog čovjeka, moramo pogledati malo u prošlost. Prva društvena uređenja bila su plemena i kraljevine. Najvažnija osoba u tako uređenim društvima je poglavica ili kralj čiji su autoritet i mudrost prihvaćeni od svakoga člana plemena. Kao takav on ima mogućnost da ujedini konfliktne tendencije u plemenu i usmjeri energiju cijele grupe u jednom smjeru. Jednaku važnost u našoj psihologiji ima naša svijest. Možemo reći kako je, na primitivnom stupnju razvoja, važnost kralja da bude nositelj projekcije vodećeg principa svijesti i da podsjeća članove plemena i podanike da nešto kao vodeći princip svijesti postoji i što on je.

Vidite, i u ovom slučaju možemo potražiti povijesne, etnološke ili paralele iz jedne od disciplina koje sam spomenuo, npr. bajki. U bajkama ima puno kraljeva i proučavajući dinamiku koja određuje motiv kralja u bajkama, možemo dobiti ideju o dinamici koju prolazi vodeći princip svijesti kada postane neadekvatan za okolnosti u kojima se pojedinac nalazi. Jednako tako, bajke nam mogu pomoći da razumijemo kada taj princip određuje naše ponašanje u društvu, ponašanje političara u istom društvu, ali također i same politike. Moderan čovjek ima mogućnost da bude svjesniji od primitivnog čovjeka i ako to on i jest, važnost politike se smanjuje, a političar postaje samo državni službenik. Ako moderan čovjek toga nije svjestan, tada politika postaje mit, a političar, zajedno s građanima, postaje glumac u tom mitu i nesvjesno prati određeni obrazac, bez mogućnosti da ga promijeni. A znamo koliko brutalni mitovi mogu biti.

KOLEKTIVNA SVIJEST
Kako vidite angažman psihijatra u politici i mogu li se tehnike iz psihoanalize koristiti u politici?

- Nisam siguran da se može puno zaključiti o čovjeku na osnovi njegova zanimanja, a da ga se kroz život bolje ne upozna. Osobno, nisam siguran koliko se tehnike iz ordinacije mogu koristiti u politici, kao što nisam siguran koliko se tehnike iz nekog drugog zanimanja mogu koristi u ordinaciji. Iako nam svaki posao može omogućiti da skupimo određena iskustva koja možemo koristiti u daljnjem radu. Ako poziv da pratimo određeni životni put, pa bio on i politika, dolazi iz dubine naše psihe, tada osoba nema drugog izbora, osim neuroze, nego da ga pratimo. Ono što može dati cijelom pothvatu negativan predznak su osobni kompleksi. Koji nas ostavljaju ranjivima na utjecaj dinamike iz kolektivnog nesvjesnog na način da toga nismo svjesni. Ako političkim radom političar nesvjesno proživljava određene traume, tj. na njega na nesvjestan način djeluju osobni kompleksi, tada i on sam postaje traumatičan, bez obzira na njegovo prijašnje zanimanje. Ako smo u većoj ili manjoj mjeri uspjeli razumjeti osobne komplekse i traume, imamo mogućnost prepoznati kada preuzimamo obrazac uvjetovan njima ili arhetipovima i možemo svjesno odlučiti drugačije. Tada političar ima mogućnost da bude državni službenik, kao što je jedna osoba novinar, a druga psihoanalitičar. Biti političar ne bi trebalo biti ništa više nego jedno obično zanimanje, u glavama političara, ali i u glavama građana.

Kako možemo usporediti trenutačnu političku situaciju s određenim arhetipskim motivima iz bajki? Možemo li ju razumijeti kao simboličku smrt vodeći se principom svijesti i kakvu psihodinamiku analitička psihologija može prepoznati u tim događajima?

- Zapravo ne. Motiv onemoćalog kralja u bajkama odgovara gubitku vitalnosti vodećeg principa svijesti. Možda mogu objasniti na primjeru. Za osobu koja puno radi, taj bi princip bio: "Rad je najvažniji." Ako taj princip ode predaleko, on ugrožava njezino zdravlje i ona može u jednom trenutku doživjeti tzv. burnout. Tada je vodeći princip svijesti osobe u pitanju izgubio na vitalnosti. Ako ona uspije pronaći novi način gledanja na život koji će uzeti u obzir kako postoji još nešto osim rada, tada možemo reći kako je zaživio novi princip svijesti.

Primjerice, kad se dogodi raspuštanje Sabora, ništa se nije promijenilo ako i većina građana, koji su ga izglasali, nije doživjela određenu psihološku promjenu. Novi izbori ne predstavljaju traženje novog vodećeg principa svijesti. Novi vodeći princip svijesti se stvara u nesvjesnom pojedinaca i u određenom trenutku probije se do svijesti određene osobe. Ako ga ona svjesno uzme u obzir, tek tada možemo reći kako se rodio novi vodeći princip svijesti. Ako se to dogodi kod puno građana, tada se mijenja cijela društvena situacija, bez potrebe da se pobijedi druga strana na političkoj sceni. To djeluje i na političare, ne nužno na svjesnoj razini, i zapravo se sve mijenja.

Je li moguće naciju podvrgnuti psihoanalitičkom tretmanu i kako se odgovorna osoba može snaći u poplavi raznih vijesti koje isplivaju na površinu tijekom političke kampanje?

- Odgovor ću dati kroz priču koju je Jung bezbroj puta ponovio svojim učenicima. Priču mu je ispričao Richard Wilhelm, njegov prijatelji i poznati sinolog koji je proveo više od 25 godina u Kini i preveo I Ching. Jedna od priča koju je doživio dogodila se u siromašnom selu gdje je zavladala velika suša. Nakon nekog vremena seoski starješine odlučili su pozvati mudraca iz udaljenog sela koji je znao kako se nositi s takvim situacijama. Kada je mudrac došao, tražio je malu kolibu gdje može biti sam i nakon tri dana dogodila se snažna oluja sa snijegom i kišom. Wilhelm, zapadnjak, naravno, bio je impresioniran mogućnosti da jedna osoba utječe na vrijeme te ga je upitao kako je to postigao. Mudrac je odgovorio kako on nije ništa učinio, ali kada je došao u selo, primijetio je kako situacija nije u skladu s Taom. I nakon nekog vremena i on je osjećao kako nije u skladu s Taom, te je tražio mjesto gdje može biti sam. Kada je ostao sam, pokušao se vratiti u Tao i kada je uspio, naravno da je pala i kiša. Ako se uspijemo dovesti u Tao, kao i kineski mudrac, tada nam se događaju smislene stvari umjesto besmislenih. Psihološkim jezikom to znači da uzimamo u obzir nesvjesno i pokušamo ga aktivno uklopiti u svoj život. Kada se i ja kao građanin dovedem u Tao, kada uzmem u obzir tendencije nesvjesnog u meni, tada se mijenja i situacija društva u kojemu živim. Ne puno, ali to je jedino što pojedinac može učiniti, sve ostalo je inflacija, tj. nesvjesno postajemo dio mita.

Psihoterapija postoji jer smo izgubili kontakt s nesvjesnim, a Jung i analitička psihologija nemaju rješenje za hrvatske i svjetske društvene probleme. Ali mogu pomoći pojedincu da pronađe rješenje u samom sebi. To rješenje nećemo pronaći svi, samo neki, ali često je samo to i dovoljno.

TRAUMATIZIRANA NACIJA
Možemo li na medije gledati kao na neku vrstu kolektivne svijesti i koliko oni mogu utjecati na stanje neuroze u društvu?

- Mislim da mediji nisu neka vrsta svijesti za društvo. Svijest je karakteristika pojedinca, a ne organizacije. Oni mogu potencirati i smanjiti stanje neurotičnosti samo kod neurotične osobe. Na osobu koja je neurozu prepoznala u sebi i učinila nešto o tom pitanju, mediji nemaju veliki utjecaj.

Mogu li mediji pomoći da se pojedinci u društvu dovedu u sklad s Taom?

- Mediji su po svojoj prirodi usmjereni na velik broj osoba, a rad s nesvjesnim jako je individualan rad i tu nema recepta. Svaka osoba je drugačija i potreban joj je specifičan "lijek" koji možemo pronaći samo u njezinim snovima ili slikama. Mediji u tom kontekstu mogu samo pomoći da osoba postane svjesna kako postoji rješenje njezinih problema, ali ne mogu puno pomoći da ona to rješenje i pronađe jer je ono individualno.

Možemo li na političku situaciju u Hrvatskoj gledati kao na noćnu moru i ako su snovi ulaz u nesvjesno, možemo li reći kako imamo vlast iz snova?

- Pitate li bilo kojeg građanina EU-a o tome, vjerujem kako bi se puno njih s tim složilo. Ali, opet, i ovdje imamo posla s projekcijom. S druge strane, ako promatrate psihološki razvoj, tada su najveći skokovi mogući u najtežim trenutcima. Možda tako možemo promatrati i stanje u Hrvatskoj. Istina je da je situacija teška, ali baš u tim trenutcima imamo mogućnost da uvedemo promjenu. Uvijek se sjetim filma (Up in the Air) u kojemu George Clooney glumi osobu koju velike tvrtke unajme da zaposlenicima podijeli otkaze. Ali on to radi na drugačiji način. Prvo prouči osobu kojoj daje otkaz i ukaže joj na njezine pozitivne strane. Jednoj od njih je ukazao kako je uvijek voljela kuhati i kako tu strast može iskoristiti da si sama osigura posao. Znate, Hrvati su jako traumatizirana nacija, ne samo u posljednjih 20 godina nego posljednjih 1000 godina. I dio naših instinkata je potisnut već stoljećima. Npr. većina nas ne osjeća kako je dovoljno dobra da započne mali posao, ne vjerujemo kako ideje koje nam s vremena na vrijeme dođu imaju vrijednost i kako ih možemo razviti. Nemamo ideju kako se neke stvari mogu naučiti i kako možemo sami sebi osigurati egzistenciju. Zapravo nemamo vjeru u sebe. Sve je to manifestacija kompleksa manje vrijednosti koji smo stvarali stoljećima. Ali, opet, sada je na nama da stvari promijenimo, ne na političarima, ne na organizacijama - već na pojedincima. I ako se dovoljan broj takvih pojedinaca skupi, stvari će se promijeniti.

Tu nam snovi mogu pomoći, pa tako i noćne more, ako ih imamo. Znate, nesvjesno je relativno. Ono što je nekome nesvjesno drugoj osobi može biti potpuno svjesno. Npr. jedna osoba je lijena, ali sebe vidi kao jako vrijednu osobu. Toj osobi je lijenost nesvjesna, iako je svatko tko ju pozna svjestan da to nije tako. Nesvjesno je samo stanje uma i nemogućnost da vidimo stvari kakve jesu. Snovi nam omogućuju da ih vidimo, baš onakve kakve jesu. Možda možemo reći kako su snovi ulaz u veću svjesnost. A noćne more su možda najvažniji snovi koje možemo imati i daju nam priliku koju je iznimno važno iskoristiti. (Priredio: D.J.)



(Dijelovi preuzeti iz teksta Dragutina Vučkovića Politika i individuacija, rađenog kao reakcija na intervju s njim za Tportal.hr (Josip Antić, 10. 7. 2016.).
Možda ste propustili...