Cijeli svijet obišla je vijest o sirotoj mladoj Sudijki koja je odlučila pobjeći iz domovine, odreći se islama i zatražiti utočište u Australiji. Zapela je na uzletištu u Bangkoku nakon što je njezina putovnica na prijevaru pala u ruke službenika saudijskog veleposlanstva u Tajlandu. Nastupila je prava drama jer joj je prijetila prisilna deportacija, ali se sve dobro svršilo jer je Rahaf Mohammed Mutlaq al-Qunun (18) spretnim korištenjem društvenih mreža uspjela objasniti što joj se događa i dobiti vizu za Kanadu kamo je ubrzo i otputovala.

Naravno, to je naša zapadnjačka inačica ove priče. Mediji iz muslimanskih zemalja poprilično su pokislo pratili bijeg izgubljene ovčice, ali ne i katarska Al Jazeera koja je pošteno iznijela sve pritužbe mlade Rahaf na račun svoje bivše domovine i obitelji koja je se odrekla, tvrdeći kako se žene u Saudijskoj Arabiji još uvijek tretiraju kao robovi. Pitanje je da li bi ova katarska televizija bila tako istinoljubiva da je riječ o njihovoj državljanki s obzirom na činjenicu da su Katar i Saudijska Arabija već neko vrijeme na ratnoj nozi. Razlog tome je katarska potpora islamističkom pokretu Muslimanske braće. Isto vrijedi i za Tajland. Da ta većinski budistička zemlja nema problema s muslimanskim separatistima na jugu zemlje pitanje je da li bi vlada u Bangkoku poštovala zahtjev mlade Saudijke da je se tretira kao tražiteljicu azila.

Odbacivanje islama u Sudijskoj Arabiji jedan je od najvećih zločina. Onome tko se drzne napustiti muslimansku vjeru, u toj zemlji u skladu s odredbama šerijatskog kaznenog prava ne gine smrtna kazna. Jedan od često spominjanih hadisa islamskog učenjaka Ibn Abbasa glasi: "Tko promijeni svoju vjeru, ubijte ga." Jedan drugi hadis koji prenosi Abdullah ibn Mes‘ud kaže: "Nije dopušteno prolijevati krv muslimana koji svjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Božji poslanik osim u tri slučaja: ako je u pitanju odmazda ‘oko za oko‘, oženjen čovjek koji je počinio blud i onaj tko ostavi svoju vjeru i odvoji se od zajednice." U islamskom svijetu postoji cijeli niz zemalja u kojima se odbacivanje islama kažnjava smrću. U rječniku islama otpadnici od vjere odnosno nevjernici nazivaju se murtadi. Svatko tko se u vrijeme divljanja Islamske države zanimao za njihovu promidžbu na engleskom ili bošnjačkom jeziku, poput gore potpisanog novinara koji se držao mudre latinske dikte "audiatur et altera pars", u prvi mah bio je zbunjen osebujnom terminologijom odnosno raznim pogrdnim nazivima kao što su kjafiri (nevjernici), nusajrije (alaviti), muštrici (idolopoklonici), murtadi (otpadnici), rafidije (šijiti), taguti (sekularistički diktatori poput Asada) ili haridžije (sektaši). Iako mediji povremeno izviješćuju o pogubljenjima zbog odricanja od islama u toj ultrakonzervativnoj muslimanskoj kraljevini, neki slučajevi poput onaj saudijskog pjesnika i kolumnista Hamze Kashgarija koji je nakon izručenja iz Malezije kažnjen tek s nekoliko godina zatvora, govore kako je uz malo sreće ipak moguće izbjeći odsijecanje glave. Ili su pak u njegovom slučaju presudila pravila o ekstradiciji. U Saudijskoj Arabiji moguće je zaglaviti i zbog ateizma. Britanski tisak izvijestio je prošle godine o slučaju Ahmada Al-Shamrija koji je osuđen na smrt zbog nijekanja Allaha. Drugim riječima, mlada Rahaf Mohammed nije puno morala objašnjavati zašto bježi glavom bez obzira iz Saudije.

Na drugom kraju svijeta, u Narodnoj Republici Kini, tamošnji muslimani koji žive uglavnom na zapadu te velike zemlje suočavaju se s posve drukčijim pitanjem - kako se uopće može opstati kao islamski vjernik u uvjetima totalitarne marksističke diktature? Nedavno pisanje britanskog lista The Guardian o postojanju masovnih "logora za preodgajanje" na zapadu Kine u kojima se nalazi čak milijun muslimana užasnulo je mnoge. Uglavnom je riječ o pripadnicima ujgurske i kazaške manjine koji se sa svojim vjerskim svjetonazorom ne uklapaju u vizije Komunističke partije Kine. Zato su ih komunističke vlasti bez njihove volje i bez suđenja zatočile na neodređeno vrijeme kako bi ih ispiranjem mozga odvratile od prakticiranja islama. Britanski list u svome naslovu parafrazira Dantea ("Lasciate ogni speranza, voi ch‘entrate") navodeći kako oni koji dopadnu ovakvih logora iz njih ne izlaze. Navodno su u Xinjiangu nestale cijele obitelji. Rijetki svjedoci govore kako su zatočenici ovih logora podvrgnuti fizičkom i psihičkom nasilju. Zatočenike ondje bude prije zore kako bi učili mandarinski kineski i kineske propise, a ne gine im pjevanje režimske pjesme "Bez Komunističke partije nema nove Kine". Službeni Peking tvrdi kako je riječ o "strukovnom obrazovanju", no mogu se čuti i stajališta kako se kineske vlasti u Xinjiangu na ovaj način bore protiv "tri zle sile": terorizma, ekstremizma i separatizma. Posljednji nemiri u kojima su sudjelovali Ujguri iz 2009. odnijeli su živote 200 Kineza iz većinskog naroda Han koje vlasti iz Pekinga planski naseljavaju u Xinjiangu.

No, bilo bi pogrešno doživljavati muslimane isključivo kao žrtve, bez obzira je li riječ o zapadnjačkim vojnim intervencijama (Irak, Afganistan, Libija, Sirija), kineskim "logorima za preodgajanje" ili zapadnjačkoj "propagandi" o slobodi savjesti (slučaj mlade Saudijke). Najnoviji podatci koje je objavila humanitarna organizacija Open Doors govore kako u svijetu raste nasilje prema kršćanima koji su postali jednom od najprogonjenijih vjerskih skupina. Naravno, najveći broj zemalja gdje se takvo nasilje događa su muslimanske. Snošljivost u današnjem islamu je vrlo maglovit termin. Kada smo nedavno na ovim stranicama pisali o slučaju izrugivanja katoličke svete mise iz ustiju bivšeg poglavara Islamske zajednice u BiH, susreli smo se s agresivnim stajalištima kako je riječ o nečemu što je sasvim normalno za islam. Ne može se reći bez poznavanja dubine islama i iskrenih motiva njegovih sljedbenika što je istina. No, nije bilo teško pronaći na internetu kuranski citat (sura El En‘am 108) koji glasi: "Ne psujte one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći što govore Allaha psovali." Kako pokazuje praksa, čini se da nisu svi citati iz Kur‘ana jednako vrijedni pa se sukladno potrebi na površinu izvlači ono što u danome trenutku odgovara.