Napisali ste dvije izvrsne knjige o političkim elitama u Republici Hrvatskoj zaključno s 2000. godinom. No, što je s razdobljem nakon 2000., tu je čak 18 godina vladavine elita uz povremene pokušaje da ih se skine s vlasti?

- S pozicije istraživanja političkih elita i razdoblje nakon 2000. godine zanimljivo je za razumijevanje konsolidacijskih procesa u Hrvatskoj. Na izborima 3. siječnja 2000. došlo je do druge mirne smjene vlasti nakon demokratskih promjena te je prvi put formirana koalicijska vlada. Održani su i predsjednički izbori jer je u prosincu 1999. godine preminuo prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Treba podsjetiti da je bolest samo jednog čovjeka pokazala kako sustav nije predvidio procedure u takvim situacijama, a što je samo još jedan dokaz mojih početnih teza da je problem hrvatske političke elite u tome da su se političke institucije prilagođavale pojedincu, a ne da su građene kao sidra demokratskog sustava.

Što nam o tom razdoblju možete reći, odnosno hoće li biti i treće knjige?


- Početak dvijetisućitih zanimljiv je i za proučavanje stranačkog sustava, posebice u dvije najveće stranke, SDP-u koji je tada bio nositelj koalicijske vlade, ali i HDZ-u koji se našao u okolnostima oporbenog djelovanja prvi put nakon demokratskih promjena. HDZ je 2000. godine osvojio 30,5 % mandata, SDP/HSLS 47 %, koalicija HSS/LS/HNS i IDS 16,5 %, koalicija HSP/KDU 3,3 % te SNS i nezavisni 2,7 % mandata. Na predsjedničkim izborima u siječnju 2000. godine pobijedio je Stjepan Mesić osvojivši u drugom krugu 56,94 % glasova.


Nova vlast promijenila je sustav iz polupredsjedničkog u parlamentarni te je 2001. godine ukinut Županijski dom. Ovlasti predsjednika države smanjene su iako je ta osoba neposredno izabrana od svih građana na predsjedničkim izborima i kao takva uživa legitimitet i povjerenje. Kadrovska politika toga razdoblja pokazuje nedostatke unutarstranačke demokracije u kojemu napredovanje ovisi o podobnosti pojedinca za pojedine pozicije, a svi drugi kriteriji i kompetencije postaju manje važni. Za sve stranke koje su obnašale vlast kadrovska politika postaje problem jer je bilo potrebno popuniti veliki broj pozicija uz stranačke križaljke. Važnija je bila stranačka pripadnost od stručnosti ili drugih kompetencija. Na čelu koalicijske vlade bio je predsjednik SDP-a, a njegove svakodnevne upravljačke pozicije nisu mu ostavljale vremena da se bavi razvojem stranke. Obnašanje izvršne vlasti na nacionalnoj razini osiromašilo je kadrovski potencijal na terenu i rezultat je bio gubitak sljedećih izbora. Na parlamentarnim izborima u prosincu 2003. godine pobijedio je reformirani HDZ na čelu s Ivom Sanaderom koji je postao premijer, a istovremeno je bio i predsjednik stranke. Tek kada je SDP izgubio vlast 2003. godine počeo se ponovo baviti konsolidacijom stranke, a što je rezultiralo kreiranjem savjeta i drugih stranačkih tijela te povećavanjem kadrovskog bazena, ali i nekim novim javnim politikama.


Ukupno uzevši, zašto su u RH političke elite otporne na svake veće promjene?


- Odgovor na to pitanje je jednostavan. S prvim demokratskim izborima komunistički jednopartijski sustav zamijenili smo demokratskim i višestranačkim. Proveli smo izbore i jedne pojedince zamijenili drugima, ali se sustav i kadrovska politika nisu promijenili. Komunistički obrazac regrutacije vrijedi i danas, samo ga provodi svaka politička stranka za sebe. Taj obrazac ogleda se u podobnosti pojedinca koji napreduje isključivo lojalnošću onom pojedincu koji se nalazi neposredno iznad njega ili koji ga je doveo na poziciju. Jedan stari političar koji je na pozicijama bio i u socijalizmu to mi je prilikom intervjua objasnio "teorijom bicikla" u piramidalnoj strukturi - uvijek spuštaš glavu onom tko se nalazi iznad tebe, a svojim nogama gaziš po glavi onoga tko je ispod tebe u hijerarhiji. I tako se penješ prema vrhu, a što se više penješ, manja je konkurencija i veća je moć. Problem postaje onda kada se nalaziš na vrhu piramide, jer tada imaš sve: vlast, moć, privilegije i sve ono što drugi ne mogu imati. Zato i današnje vladajuće političke elite, bez obzira na to jesu li na vlasti ili u oporbi, na sve moguće načine nastoje zadržati postojeće stanje i uvijek se lako dogovore oko onih pitanja koja se odnose na njihova stečena materijalna ili financijska prava.

Koliko je za to "zaslužna" i politička korupcija?


- Politička korupcija je posljedica, a ne uzrok takvog ponašanja političkih elita. Ako vam je jedina mogućnost zadržavanja postojeće pozicije ostanak u tom krugu odabranih, onda nastojite poduzeti sve da se vaše mjesto zadrži pod svaku cijenu. Za mnoge pripadnike političke elite gubitak pozicije rezultira oduzimanjem svih privilegija, a stoga što je kanal ulaska podobnost, onda ta kompetencija nije prepoznata na tržištu drugih zanimanja. Bez pozicije postajete "bivši" i tako egzistirate u javnom prostoru. Zato je i odlazak u mirovinu moguć mnogo ranije od vlastite generacije, ali i s višim primanjima kako bi se osigurala egzistencija. Kada bi na upravljačke pozicije dolazili oni koji imaju stručna znanja, vođenje bi bilo lakše, a iskustvo iz realnog svijeta preduvjet da se donose učinkoviti i provodivi zakoni. Ovako propise pišu, donose i kontroliraju oni koji ne poznaju procese, ali uvijek mogu pronaći pogrešku, čak i onda kada je neki postupak nemoguće provesti u stvarnosti.

Ako je suditi prema Milanu Bandiću, taj fenomen eskalira do zabrinjavajućih razmjera...?


- To je samo dokaz da komunistički obrazac ponašanja političke elite još uvijek nepromijenjeno funkcionira. Pri tome nije problem pojedinac, nego sustav koji pravnim prazninama i selektivnim kriterijima osigurava zadržavanje postojećeg stanja. Izlazak na izbore je jednokratno i jednodnevno pozivanje na demokraciju i glasača kao onoga o kojemu ovisi izborni rezultat. U stvarnosti to je trenutno odmjeravanje postojećih političkih snaga, zauzimanje nekih zamjenskih pozicija i u konačnici prijevara birača. S obzirom na to da je sustav tako postavljen da je građanska participacija nepotrebna ili onemogućena između izbornih ciklusa stvorili smo negativnom selekcijom političku elitu koja je formirala institucije u koje građani nemaju povjerenja. Svaki građanski aktivizam dopušten je do odgovarajuće granice - tome smo svjedočili i ove godine inicijativom za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog sustava.



Što mogu tzv. treće opcije, odnosno nove stranke (Dalija Orešković, Mirando Mrsić...) protiv okoštalih elita kakve su HDZ, SDP, ali i za sada manje okoštali Živi zid, Most? Što može ponuditi Start, stranka Dalije Orešković? Čeka li je sudbina ORaH-a?


- Za bilo koju promjenu nije dovoljna samo ideja i vizija, nego mogućnost operativne provedbe, upravljačke vještine i povjerenja građana. To je kao kada pravite kolač - dobar recept ne znači da će kolač biti izvrstan jer on ovisi o kvaliteti sastojaka, mjeri, načinu pripreme i onoj nekoj kuharskoj tajni po kojoj on postaje poseban. Tako je i s novim političkim opcijama, ako imate unaprijed postavljen sustav koji će izbornim inženjeringom omogućiti uvijek iste učinke, promjene nisu moguće. Politički izazivači na političkoj pozornici imaju prednost samo u tome što predlažu promjene, a s obzirom na to da nikada nisu bili u poziciji obnašanja vlasti nadaju se da će im građani vjerovati unaprijed. U Hrvatskoj je to sve manje moguće jer građani ne vjeruju više nikome, čak ni onima s kojima su u najbližim, neposrednim kontaktima. Baš je ovo zgodno razdoblje prisjetiti se 1992. godine i međunarodnog priznanja Hrvatske te unaprijed danog povjerenja političkoj eliti da će znati, htjeti i moći osigurati prosperitet hrvatskim građanima. To se nije dogodilo, a kao posljedicu upravljanja imamo obespravljene, osiromašene građane pod kreditima i ovrhama, netransparentnu privatizaciju i one koji su se u tom razdoblju obogatili zloupotrebom pozicije na kojoj su se slučajno zatekli.


Pojava nove političke stranke bivše predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa zaslužuje pomnu politološku i sociološku analizu i uspoređivati tu najavljenu opciju sa strankom ORaH nije korektno. Stranka ORaH formirana je od pojedinaca koji su imali stranačkog iskustva u SDP-u i nastala je kao odgovor na nezadovoljstvo kadrovskim i predloženim javnim politikama, te je u trenutku pojavljivanja imala potencijal za prosperitet. Stranku Start osniva osoba koja je vodila tijelo javne vlasti odgovorno za prevenciju korupcije i smanjivanje koruptivnih rizika, a koja je na tu poziciju politički imenovana između više predloženih kandidata. Teško je vjerovati da je moguće zadobiti povjerenje glasača unaprijed samo na temelju rada i obnašanja dužnosti na plaćenoj političkoj poziciji. O radu toga tijela još nemamo relevantnih istraživanja ni komparativnih analiza. Ta pozicija u kojoj se sada nalazi buduća politička stranka jednaka je poziciji koju je imala prvobitna tranzicijska politička elita početkom devedesetih, ali s jednom razlikom. Tada su građani unaprijed dali povjerenje vjerujući da će se upravljati za prosperitet svakog pojedinca, a danas su ti isti građani prevareni.


Da biste politiku prihvatili kao poziv, trebate se sjetiti Weberovih misli, a to je da kao političar morate imati tri osobine: strast, osjećaj odgovornosti i mjeru. Sada mi se čini da svim političkim opcijama i pojedincima koji pretendiraju na zauzimanje pozicija nešto od ovih osobina nedostaje.


Nemoć tzv. trećih opcija u srazu s elitama zrcali se i kroz skromnu ponudu, da se tako izrazim, kandidata za RH predsjedničke izbore. Tko bi tu mogao poremetiti, i s kojim izbornim programima, uhodani sustav elitnih kandidata?


- I u prošlosti smo svjedočili većem broju kandidata za poziciju predsjednika države, ali sada su bitno izmijenjene okolnosti. Već gotovo dvadeset godina imamo parlamentarnu demokraciju, smanjene ovlasti predsjednika i njegov neposredan izbor od svih građana Hrvatske. O tome bismo kao društvo trebali razgovarati. Znači, kao građani biramo nekoga imenom i prezimenom, a onda tako izabran pojedinac nema prostor da bi tu legitimiranu volju birača mogao ostvariti. I u predsjedničkim izborima je kao i u svakim drugim situacijama kada imamo više mogućnosti. Kada se bira najbolja pjesma na nekom festivalu, pobijediti može samo ona pjesma koja je bila u konkurenciji. Možda bi bolji rezultat postigla neka druga, ali nije bila kandidirana.

U budućnosti vjerujem da će u Hrvatskoj pobijediti ona opcija koja će građanima ponuditi potpuni zaokret od onoga čemu danas svjedočimo, a taj zaokret ne može donijeti nitko tko je do danas svojim svakodnevnim djelovanjem proizvodio kontrolirani kaos i nepovjerenje.