Kakve su šanse hrvatskog gospodarstva u uvjetima kada dio mladih stručnjaka napušta zemlju, kako nadoknaditi izgubljenu radnu snagu i u kolikoj mjeri novčane doznake iz inozemstva mogu nadoknaditi dio toga gubitka, teme su kojima se posljednjih godina bave brojni stručnjaci. O dijelu tih pitanja i projekcijama hrvatske budućnosti razgovarali smo s dvoje stručnjaka sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Krešimir Ivanda s Katedre za demografiju podsjeća kako je iseljavanje iz Hrvatske jedno od tri najveća u Europskoj uniji, a prema posljednjim

podatcima jedino je Rumunjska gora od nas. Kada je riječ o hrvatskom tržištu rada, u nekim sektorima već nedostaje radne snage. Najprije se to, kaže Ivanda, očitovalo u sintagmi "nema kvalitetnih radnika", međutim sada je sve počelo upozoravati kako u nekim sektorima uopće nema ljudi.

- Najpogođeniji su turizam, građevinarstvo i poljoprivreda, zaključak je mojih istraživanja o toj temi. Ne možemo biti potpuno sigurni koliko je za to zaslužno iseljavanje, a koliko općeniti nedostatak ljudi u tim sektorima jer se za neke od njih obrazuje manje ljudi ili je manji interes. Naime, ne znamo koje su točno struke i obrazovanja oni koji se iseljavaju, jesu li ovdje bili zaposleni ili ne, te odlaze li sami ili ne. Dakle, ne znamo točno kakav nas kadar napušta, osim za nekoliko zanimanja, poput liječnika, njima su potrebni i nostrifikacija diplome i dozvola Liječničke komore, pa te podatke imamo - ističe Ivanda.

Prema njegovim riječima, već sada je problem nedostatak radne snage u pojedinim sektorima, a dodatni je što tu radnu snagu više nemamo odakle dovesti jer smo dosad sporne sektore punili radnicima iz okruženja - uglavnom iz BiH, a nešto manje iz Srbije, Makedonije, Bugarske, s Kosova ili iz Albanije - no i taj se bazen već ispraznio.

- Tu je i problem vezan uz radne dozvole, jer, prema podatcima HGK-a, u ovom trenutku postoji oko 55 tisuća otvorenih radnih mjesta koja ne možemo popuniti. Postoji i problem povezan upravo s tim sektorima u kojima nedostaje radne snage. Naime, ta su tri sektora ciklična, a većina i sezonalna, što znači da se, ako u turizmu, primjerice, uvezemo 30.000 ljudi, postavlja pitanje što će se dogoditi nakon 1. studenoga, kada turizam ulazi u hibernaciju. Slično je i s građevinom, koja nije sezonalna, ali je ciklična. To znači da se, kada je ekspanzija i dobro ekonomsko vrijeme, gradi na sve strane, od dvorana do stanova. No u vrijeme recesije ekonomska aktivnost u građevini pada. Pa se problem, ako uvezemo 15-ak tisuća ljudi, pojavi na prvoj sljedećoj krizi, kada oni postaju socijalni slučajevi. Sličan problem je i s poljoprivredom, koja je i sezonalna ali i ciklična djelatnost. Dakle, upravo su tri sektora u kojima nam nedostaje najviše radne snage prilično problematična za zapošljavanje - objašnjava Ivanda. Bitnom kategorijom ocjenjuje i rast plaća. O tome, kaže, u Hrvatskoj govorimo već godinu-dvije, i ta je tema povezanija s iseljavanjem. Da bismo zadržali one koji su ovdje ili zaposlili nove, moramo povećati plaće. "I to se opet događa u onim dijelovima Hrvatske i onim sektorima i firmama koje si to mogu priuštiti. Tu će doći do još veće razlike između razvijenog i nerazvijenog dijela Hrvatske. Plaće neće moći povećati poslodavci u Slavoniji, nego oni u Istri, na sjeveru Hrvatske, u Zagrebu i Dubrovniku, čime će u većoj mjeri zadržati svoje radnike i privući nove. I još će više doći do izražaja regionalne ekonomske razlike. Rast plaća doći će dobrim dijelom opravdan upravo iseljavanjem i nedostatkom radne snage. Međutim, on će biti najizraženiji u sektorima, tvrtkama i dijelovima zemlje koji su razvijeniji. A kod onih koji su i ovako opterećeni iseljavanjem, vrlo malo poslodavaca može na to odgovoriti povećanjem plaća. To su ključni problemi za tržište rada", zaključuje Ivanda.

Njegova kolegica s istog fakulteta Antea Barišić, s katedre Međunarodna ekonomija, o tome kako se aktualni proces iseljavanja iz Hrvatske odražava na BDP kaže kako je zbog razlike u produktivnosti koja je uobičajena između zemalja emigracije i imigracije (zemlje u razvoju vs. razvijene zemlje) očekivani ekonomski rezultat globalno pozitivan.

- Ukupno bogatstvo se povećava, s obzirom na to da se BDP u zemlji emigracije smanjuje za manji iznos nego što se on povećava u zemlji imigracije. Neoklasični modeli rasta pokazuju da će emigracija (sama po sebi bez ostalih utjecaja) smanjiti ukupni output (po nižoj stopi od stope emigracije), ali povećati BDP per capita u Hrvatskoj kao zemlji emigracije. S druge strane, u zemlji imigracije očekuje se suprotno - rast BDP-a te pad BDP-a per capita, vodeći ka konvergenciji između razvijenih i nerazvijenih zemalja, tako pogodujući radnicima u zemlji emigracije te kapitalistima u zemlji imigracije. No dosadašnja istraživanja upućuju na prednosti aglomeracije i nisku mogućnost supstitucije između visokokvalificiranih i niskokvalificiranih radnika koja može rezultirati smanjenjem bogatstva i produktivnosti onih koji su ostali, posebice ako je riječ o emigraciji visokokvalificiranih radnika - ističe Antea Barišić.

Za razliku od kretanja kapitala kroz izravne strane investicije i portfolio investicije, dodaje, kretanje transfera relativno je stabilno te može biti i kontraciklično. "U slučajevima ekonomskih kriza, prirodnih katastrofa ili različitih konflikata emigranti su skloni pomagati više svojim obiteljima i prijateljima koji su ostali u njihovim zemljama. Doznake iz inozemstva u tim slučajevima mogu znatnije utjecati na oporavak povećanjem potrošnje ili povećanjem investicija u zemlji te djelovati suprotno od negativnog ciklusa kojim je zahvaćena", zaključuje Barišić.