U nedavnom komentaru za jedne hrvatske dnevne novine, dr. sc. Zdenko Babić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, između ostalog rekao je i kako će socijalna država u Europi preživjeti, iako su reforme kontinuirane. S tim u vezi, kao i o svemu drugom vezanom uz temu socijalna država, s prof. Babićem razgovarali smo za Magazin Glasa Slavonije.

Pojasnite nam malo šire tvrdnju iz komentara koji sam naveo?

- Reforme socijalne države u europskim su državama kontinuirane. Zadnjih desetljeća naglasak je na povećanju ulaganja u mjere namijenjene obitelji, tj. obiteljsku politiku, zbog prelaska s modela jednohraniteljskih obitelji (muškarca koji je zaposlen) na dvohraniteljski model i rast zapošljavanja žena u zemljama kontinentalne Europe, ali i u ostalim zemljama EU-a. Također se ulaže sve više u proširenje sustava socijalnih usluga namijenjenih djeci od jaslica i vrtića, do drugih ustanova i programa socijalnih usluga namijenjenih djeci zbog spomenutog prelaska na dvohraniteljski model s jedne strane i negativne demografske situacije s druge, pa su spomenuta ulaganja djelomice i instrument demografske politike. No, proces starenja europskih društava te rast udjela starijeg stanovništva s kontinuiranim rastom očekivanog životnog vijeka, stavlja pritisak na financiranje mirovinskog sustava te sve više sustava socijalnih usluga namijenjenih skrbi o starijima, kao što su domovi za starije, programi pomoći u kući, dnevni centri, skrb u lokalnoj zajednici i drugi tipovi socijalnih usluga namijenjeni starijima. Određene zemlje uvele su i poseban doprinos koji se plaća tijekom aktivne radne dobi i zaposlenosti u obliku doprinosa za dugotrajnu skrb, tzv. peti stup socijalne sigurnosti, primjerice u Njemačkoj (Pflegeversicherung), Austriji, Nizozemskoj... s ciljem olakšavanja financiranja usluga dugotrajne skrbi zbog rasta udjela vrlo starog stanovništva (stariji od 85 godina), kada rapidno pada sposobnost samostalnog življenja i skrbi o sebi.

Što s Hrvatskom, kakvo je kod nas stanje?

- Republika Hrvatska u jednom i drugom dijelu spomenutih trendova bitno zaostaje, a potrebe su također rastuće. Mora se spomenuti da su u posljednje vrijeme nositelji javne odgovornosti za socijalnu politiku ipak osvijestili važnost ulaganja u djecu i obitelj zbog negativnih demografskih promjena te dostupnosti sredstava iz Europskog socijalnog fonda, no te napore treba intenzivirati. S druge strane, s razine središnje države ni s razine jedinica regionalne i lokalne samouprave, važnost ulaganja i razvijanja sustava institucionalnih i izvaninstitucionalnih oblika skrbi za starije nije dovoljno osviještena. To možda najbolje ilustrira činjenica da se smještajni kapaciteti u domovima za starije, a kojima je osnivač država, tj. jedinice područne ili lokalne samouprave nisu bitno proširili, iako se potražnja za tim kapacitetima ‘udesetostručila‘ zbog niže cijene od smještaja u domovima privatnih osnivača. Ovo je područje u Hrvatskoj u kome je potrebno napraviti iskorake u budućnosti, jer bi investiranjem javnih sredstava u ovaj segment usluga bilo učinjeno nekoliko korisnih pomaka ne samo u smjeru povećanja socijalne dobrobiti starijeg stanovništva, nego i zbog pozitivnih ekonomskih efekata u smislu porasta investicijske aktivnosti i zapošljavanja. Slični izazovi postoje i pred drugim zemljama EU-a.

Osim spomenutih trendova i vrlo konkretnih izazova u segmentima socijalne politike, glavni izazov u dužem roku u manje razvijenim članicama Europske unije, kao što su Hrvatska, Bugarska i Rumunjska te baltičke zemlje koje bilježe veliku emigraciju radne snage u razvijenije zemlje EU-a, pitanje je i financijske održivosti socijalnih sustava kao što su mirovinski i zdravstveni sustav, jer stopa ovisnosti (omjer starijeg i radno aktivnog stanovništva) rapidno raste, budući da se smanjuje baza radno aktivnog stanovništva, a ne poduzimaju se adekvatni koraci u smislu kreiranja ciljane imigracijske politike koji bi navedeni problem ublažile.

Zašto, za razliku od primjerice Njemačke, u Hrvatskoj politika nije osvijestila težinu problema, kako ste i sami napomenuli?

- Smatram da je u Republici Hrvatskoj jedan od glavnih problema politički klijentelizam, tako da je najjednostavnije rečeno bitno manja vjerojatnost u Hrvatskoj da ‘pravi ljudi dođu na prava mjesta‘, tj. ljudi sa stručnim znanjima i kompetencijama koji nisu ‘politički umreženi‘, za razliku od Njemačke, i to je jedan od ključnih problema koji usporava razvoj Hrvatske u svim segmentima, pa tako i razvoj socijalne države.

Kad smo kod socijalnih davanja, državnih subvencija i inih financijskih terećenja proračuna, dojam je da sve to više nije moguće održati na visokoj razini, ne samo kod nas, u RH, nego i u nekim drugim, bogatijim zemljama Europe, napose i EU-a. Vaš komentar na takvo stanje?

- Što se tiče ukupnih izdvajanja za socijalnu zaštitu u Hrvatskoj, ona komparativno u europskom kontekstu nisu visoka i zadnjih nekoliko godina kreću se na razini od 21 % BDP-a, pri čemu najveći dio tih izdataka, oko 4/5, odlazi na financiranje zdravstvenog i mirovinskog sustava, dok je prosjek za EU 28 zadnjih godina na 29 % BDP-a. Dakle, hrvatski prosjek je znatno manji, većinu sredstava akumuliraju mirovinski i zdravstveni sustav, a mirovine i standard umirovljenika u Hrvatskoj ionako su niski, tako da je tu teško moguće raditi određene racionalizacije, dok je kod sustava zdravstva moguće da postoji prostor izvjesnih racionalizacija, ali također s obzirom na potražnju i želju stanovništva Hrvatske da ima kvalitetan sustav zdravstva ne vidim prostor za neke značajnije uštede. U obiteljsku politiku generalno je potrebno povećati izdvajanja, kao i u programe namijenjene za skrb o starijima te također u programe namijenjene ublažavanju siromaštva.

U razvijenim europskim zemljama vidimo da su počele određene restrikcije socijalnih programa upravo zbog recentnih snažnih imigrantskih trendova, i to ne samo da je ograničena dostupnost pojedinih socijalnih programa imigrantima iz neeuropskih zemalja, nego se uvode restrikcije i u socijalnim programima za imigrantsku populaciju iz zemalja EU-a. Primjerice, nedavno smanjenje prava na dječji doplatak za djecu hrvatskih radnika u Austriji koja ne stanuju u Austriji, nego žive u Hrvatskoj, i slično.

Kad sve uzmemo u obzir, imaju li socijalna država i socijalna sigurnost mogućnosti, i kakve, stabilizirati se i funkcionirati na obostrano zadovoljstvo, da se tako izrazim, u godinama koje slijede, i u EU-u i u RH?

- Poopćeno govoreći, bez obzira na sve izazove, u Europi postoji snažna svijest o važnosti daljnje izgradnje socijalnog modela prema kome je Europa zapravo jedinstvena u svijetu, tako da će zasigurno socijalna država u Europi opstati uz eventualne promjene, pa i manje restrikcije u određenom dijelu socijalnih programa. Spomenuto vrijedi i za situaciju u Republici Hrvatskoj, s tim da su izazovi u Hrvatskoj u usporedbi s razvijenim zemljama EU-a zbog značajne emigracije koja je prethodno pojašnjena mnogo veći, no nesumnjivo socijalna država i njezin razvoj imaju budućnost i u Hrvatskoj.

Na tragu prijašnjeg pitanja - kapitalizam, klasični ili neoliberalni, i socijalna država - je li uopće više moguć nekakav kompromis? Papa Franjo opetovano ponavlja važnost i ulogu socijalnog nauka Crkve... Vaš komentar na sve to?

- Svakako da je kompromis između socijalne države i kapitalizma moguć, i to razvijene zemlje Europske unije primjenjuju već nekoliko desetljeća. Uvjeren sam da će se to nastaviti i u budućnosti, iako se s vremena na vrijeme pojave neke ‘oscilacije‘ u pojedinim zemljama. U tom smislu golem doprinos dao je, i zasigurno daje i socijalni nauk Crkve - kao objedinjena socijalna doktrina Katoličke Crkve koja je nepresušan izvor inspiracije za djelovanje u socijalnom području ne samo za vjernike kršćanske vjeroispovijesti, nego i za sve ljude dobre volje. S pontifikatom pape Franje koji kontinuirano naglašava važnost skrbi o siromašnima i marginaliziranima te primjerom svjedoči otvarajući niz ustanova, primjerice za beskućnike Rima u Vatikanu, vjerujem da će utjecaj socijalnog nauka Crkve porasti u budućnosti, a nadam se i u Hrvatskoj.(D.J.)