U izvrsnom tekstu otprije godinu i pol dana, dr. sc. Goran Sunajko, naslovni docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i enciklopedist u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, konstatirao je između ostalog da je sekularna država pleonazam.

Ako je tome tako, što je onda socijalna država danas? Stanje u domeni socijalne države u Europi nije baš bajno. S tim problem imaju Francuzi, čak i Skandinavci, koji se desetljećima bili uzor socijalne države...

- Tekst koji spominjete, objavljen na H-ALTER-u, bio je opovrgavanje komentara kako Hrvatska nije sekularna država. Pitanje o socijalnoj državi bitno je drukčije iz razloga što u članku 1. Ustava izrijekom stoji kako je RH socijalna država. Mislim da ste postavili bitno pitanje, odnosno ustavna deklarativnost o socijalnom karakteru države, čini se, ne odgovara onome što bi ona trebala odražavati u praksi. Odmah bih na početku rekao kako to nije samo hrvatski specifikum jer, primjerice, i u francuskome Ustavu, iz kojeg je navedeni članak prenesen u hrvatski, stoji kako je Francuska socijalna država. Unatoč tome svjedoci smo čestih štrajkova i protesta koji su dio francuske političke kulture upravo po pitanju socio-ekonomskih uvjeta i to za znatno manje probleme, poput cijena goriva koje su sukladno francuskom standardu jeftinije i do tri puta u odnosu na cijene istih proizvoda u Hrvatskoj, samo što u nas takva prosvjedna politička svijest nije još razvijena.

Razlika između hrvatske i francuske (europske, rekao bih) političke kulture, između ostaloga, jest i ta da se ljevica i desnica u Francuskoj ne razlikuju po pitanjima vezanima uz prošlost, nego po pitanju društveno-ekonomskih uvjeta rada. Socijalna država je, ne smije se ispustiti iz vida, i nastala u kapitalističkim zemljama jer je u socijalističkima inherentno sadržana. Ona nije samo država socijalnih mjera za najugroženije trošak kojih plaćaju oni sposobniji, kako to obično kritički argumentiraju neoliberalni teoretičari. Riječ je o modelu države kojeg treba razumijevati znatno šire. Ona je model društveno-ekonomskog uređenja i podrazumijeva da nije samo pojedinac (kao u liberalizmu) taj koji skrbi o svojim socijalnim uvjetima, nego je to dužna činiti i država pružajući okvir za razvoj radnih potencijala građanstva i to ne samo na način pravne zaštite, nego snažnih socijalnih mjera koje "ispravljaju" nepravednosti i nejednakosti koje donosi slobodno tržište. Socijalna država slabi već desetljećima i u najrazvijenijim državama jer je moć privatnog kapitala, uslijed globalizacije, dosegnula neslućene razmjere, a suverenost nacionalne države nema više snage odgovoriti pojedinim multinacionalnim korporacijama od kojih neke imaju i veće prihode od pojedinih država. Paradoksalno, ljevici, osobito marksističkoj koja u svjetonazoru teži internacionalizmu, a emancipaciji čovjeka kroz ekonomiju (Marx), sada se ekonomizam vraća na velika vrata kroz globalni internacionalni kapitalizam. Scenarij kakav Marx nije niti slutio, a kamoli želio!

Premda u Ustavu jasno piše da je RH između ostalog i socijalna država, no bez obzira na taj deklarativan ustavni pravorijek, nesporno je kako smo tijekom posljednjih 20 i više godina izloženi utjecaju neoliberalnog kapitalizma (ekonomije), i prije krize 2008. i poslije, do danas. Mogu li ta dva načela, socijalna država i neoliberalni kapitalizam funkcionirati u nekom zajedničkom interesu, da se tako izrazim, ili su po tom pitanju stavovi nepomirljivi?

- Ako bismo, s jedne strane, pitali neoliberalne teoretičare, onda je odgovor svakako negativan, odnosno ne postoji mogućnost uspješnog spoja socijalne države i neoliberalnog kapitalizma jer kapitalizam optimalno funkcionira samo ako je apsolutan po obuhvatu i čist po strukturi (bez upliva bilo kakvih državnih mjera). Odnosno ili jest kapitalizam, pa je apsolutan, ili nije nikako. Tako su pisali pripadnici austrijske ekonomske škole (Hayek, Mises, dijelom Schumpeter), ali još izravnije apologeti čikaške (monetarističke) škole (Friedman, Stigler, Becker i dr.). S druge strane, ako bismo pitali teoretičare socijaldemokratske političke ekonomije, (austromarksiste poput Adlera, Bauera, Rennera ili Hilferdinga, ali i Keynesa, Giddensa ili Pikettyja), onda bismo dobili uvide kako je socijalna država sastavni dio kapitalizma te da ima presudnu komutativnu ulogu u ekonomskom razvoju putem brige o distribuciji bogatstva, dohotka, mirovinskog i zdravstvenog sustava. U ovim modelima vidimo mogućnost spoja socijalnog i liberalnog. Hrvatska je u procijepu između snažnih međunarodnih zahtjeva za snažnijom privatizacijom s jedne i socijalnih mjera koje moraju pokrivati velik broj umirovljenika i socijalno potrebitih s druge strane. Stoga su hrvatske vlade rastrgane između tih centrifugalnih silnica.

Koji su antisocijalni pokazatelji u Hrvatskoj, da se tako izrazim?

- U nas je prisutan svojevrsni hibridni kapitalizam kao i hibridna socijalna država. Uzmimo primjer koji će, po mom sudu, bitno odlučivati o ishodu socijalne države u nas - zdravstvo, jer su ondje neoliberalni pritisci najizraženiju. Primjerice, iz bruto plaće izdvajamo za zdravstvo kao osnovnu zdravstvenu uslugu (socijalna mjera), no istodobno plaćamo dopunsko osiguranje, participacije, lijekove koji nisu na listi HZZO-a, dodatna davanja, osobito u stomatologiji (kapitalistička mjera). Neki liječnici svoju privatnu praksu nakon radnog vremena u državnoj bolnici vrše, uz ugovor, u istoj bolnici, dijelom na istim uređajima s istim pacijentima, ali za drugi novčani iznos. Pojednostavljen je to primjer hibridnoga spoja socijalne države i kapitalističkog utjecaja. Jedan od pokazatelja antisocijalnog karaktera u RH jest i PDV kao najizdašniji fiskalni prihod jer je on jedan od najnepravednijih poreza budući da ga svi plaćaju jednako. Tako će netko s visokim primanjima plaćati istu cijenu proizvoda kao netko tko zarađuje minimalac, stoga su skandinavske i neke druge države uvele progresivno oporezivanje prema kojemu višu stopu poreza plaća onaj imućniji. Razlika liberala i socijalista (socijaldemokrata) po ovome pitanju jest u tome što liberali smatraju kako je pojedinac sam zaslužan što zarađuje više, a socijaldemokrat kako pojedinac svoj uspon duguje društvu u kojem živi, odnosno državi koja mu je omogućila da ostvari svoje potencijale, osiguravajući mu pravnu zaštitu, policiju, vojsku i infrastrukturu koju plaćaju svi građani.

No, evidentno je da u RH postoji i da se u praksi provodi cijeli niz socijalnih mjera. Kako se na to gleda u inozemnim, zapadnjačkim ekonomskim krugovima?

- U Hrvatskoj, treba i to reći, postoje značajne socijalne mjere koje su trn u oku međunarodnim kapitalističkim interesima. Izdvaja se velik postotak bruto-plaće na socijalna davanja. Zdravstvo je socijalno pokriveno kao i lijekovi na listi HZZO-a, školstvo je besplatno kao i dio udžbenika koji se otkupljuju, daju se božićnice, regres, razne naknade, poput porodiljnih te potpora za novorođeno dijete, a umirovljenici u nekim gradovima imaju besplatan javni prijevoz itd. Ovakvo što je nezamislivo u SAD-u, gdje je socijalno osiguranje stvar izbora svakoga. Upravo je zato američki filozof John Rawls u "Teoriji pravednosti" razvio koncept koji pomiruje liberalizam (slobodu) i demokraciju (jednakost), a prema kojemu se kapitalistička redistribucija dobara ne može izbjeći, ali ono što se može jest izjednačiti šanse, odnosno načela pravednosti trebaju biti takva da svi imaju slobodu i jednake šanse, ali da je sustav postavljen u korist najlošije stojećih članova društva. Iz ovoga se vidi kako liberalni kapitalizam i socijalna država mogu biti dio istoga sustava, samo je pitanje koliko je država ili EU snažna da zadrži političke poluge suvereniteta kojima bi se mogla oduprijeti interesu krupnoga međunarodnog kapitala.

Hoće li socijalna država uopće preživjeti u EU, ili će da bi preživjala biti nužne drastične reforme? Odnosno može li neolibreralni kapitalizam, oporavljen od krize, s novim ambicijama da globalno dominira, doći glave stare (dobre) modele socijalne države?

- Prema nekim stručnjacima koji se bave socijalnom državom u nas, poput Vlade Puljiza sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, socijalnoj državi nema perspektive. Mišljenja sam da ako preživi, bit će to će upravo i zahvaljujući članstvu u EU i to samo uz pomoć jačanja socijaldemokratskog utjecaja u državama članicama, a time i u njezinim zajedničkim institucijama. Stoga je preživljavanje socijalne države uvjetovano preživljavanjem EU, što je od najvećeg značaja za manje članice. Raspad EU prouzrokovao bi neprevladive probleme Hrvatskoj koja teško da može urediti i svoje unutarnje odnose jer je atmosfera zatrovana i odiše besmislom, a kamoli da se nosi s međunarodnim kretanjem kapitala. Osnaženje socijaldemokratskog utjecaja koji je oslabio, osnažit će i socijalni karakter svake pojedine države članice jer, ne treba zaboraviti, Hrvatska je dio zajednice u kojoj su gotovo sve najznačajnije socijalne države svijeta (skandinavske zemlje, Njemačka, Francuska i Austrija).

Neoliberalni kapitalizam koji s jedne strane dolazi sa zapada (SAD), a s druge sve više s istoka (pričem mislim na Rusiju i Kinu koje su sve snažnije trgovinske kapitalističke sile) ipak je nešto posve različito od kapitalizma koji funkcionira u EU i u kojoj je socijalna država dio političke kulture kojoj je Hrvatska oduvijek pripadala. Sa socijaldemokratskog gledišta socijalna država također je pleonazam, odnosno ili jest socijalna ili nije država, jer država smo svi mi! (D.J.)