Magazin
TEMA TJEDNA: OPSTANAK ILI NESTANAK SOCIJALNE DRŽAVE (II.)

Jadranka Polović: Globalističke elite protiv nezadovoljnih građana EU-a
Objavljeno 12. siječnja, 2019.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: OPSTANAK ILI NESTANAK SOCIJALNE DRŽAVE (I.)

Previše socijale, premalo onih koji rade

INTERVJU: GORAN SUNAJKO

Preživljavanje je uvjetovano opstankom EU

INTERVJU: JURE VUJIĆ

Dodatna prijetnja očuvanju stečevine socijalnih prava dolazi iz uberizacije ekonomije

Istina, Hrvatska je ustavom određena i kao socijalna država. To je naslijeđe 20. stoljeća i dominantne paradigme welfare state. Država blagostanja nije samo projekt zapadnog industrijskog kapitalizma, u Hrvatskoj je i u vrijeme socijalizma postojao tzv. bizmarckovski sustav socijalnog osiguranja. U tom razdoblju uspostavljena su univerzalna socijalna prava (obvezno obrazovanje, zdravstvena zaštita, mirovinska prava...), ali i značajan sustav potpora i usluga ponajprije zaposlenicima te u nešto manjem obujmu i onima bez posla. Prisjetimo se, to je razdoblje u kojem ste mogli dobiti stan od poduzeća i niste mogli sresti beskućnike koji leže na ulicama - kaže dr. sc. Jadranka Polović, politologinja iz Splita, te dodaje:

- Na žalost, hrvatska socijalna politika, time i socijalna država, izgrađuje se desetljećima pod imperativom neoliberalne agende, pod diktatom MMF-a i Svjetske banke te zahtjeva Europske unije. PR ciljevi bilo desnih, bilo lijevih vlada - stvaranje dobre poduzetničke klime, osiguranje poduzetničkih sloboda, pružanje snažnih poticaja poduzetnicima kao navodnih preduvjeta za gospodarski rast i mantre stvaranja novih radnih mjesta, rasplinuli su se u socijalnim posljedicama tzv. strukturnih reformi: kontinuirano visokim stopama nezaposlenosti (bez obzira na statistiku), masovnom iseljavanju, rastu siromaštva, bitnom smanjivanju dostupnosti obrazovanja i zdravstvenih usluga, rezanju socijalnih programa. Hrvatska je najbolji primjer da korelacija između gospodarskog rasta i društvenog napretka ne postoji, stoga je pitanje preraspodjele nacionalnog dohotka urgentni problem hrvatske Vlade.

FLOSKULE O PRAVIČNOSTI
Mogu li načela socijalne države i neoliberalnog kapitalizma funkcionirati u zajedničkom interesu?

- U dominirajućem kontekstu poduzetničkog pohlepnog individualizma u kojem se država blagostanja shvaća kao trošak, a ne kao dio ekonomske, socijalne, i na kraju političke strategije, zaista ne mogu. Uspješna ekonomija podrazumijeva da njeni ključni akteri (država, korporacije, poduzetnici), koji trenutačno barataju nezasluženim prihodima, ipak shvate da trebaju dati, a ne samo uzeti, ako žele stabilno i zdravo društvo. Naime, socijalna država je tijekom 20. stoljeća izgrađena oko skupa osnovnih socijalnih prava - prava na obrazovanje, na zdravstvo i na mirovinu te predstavlja golemi povijesni napredak, jedan je od najznačajnijh "izuma" čovječanstva koji je stubokom promijenio društva. Moderna preraspodjela ukupnog društvenog dohotka gradi se na logici prava i načelu jednakih mogućnosti pristupa javnim dobrima koja se smatraju temeljnim. Međutim, proces razgradnje socijalne države, "welfare state", ili socijalističke intervencionističke države, promijenio je značenje zaposlenosti, stabilnosti i sigurnosti rada. Posebno je, u kontekstu nove globalističke realnosti, rad izgubio središnje mjesto koje je imao u okvirima modernog industrijskog kapitalizma 20. stoljeća, to više nije kolektivni, nego isključivo individualni čin, zbog čega je s vremenom ishlapila i primamljiva ideja stalnog napretka s kojom su ljudi živjeli tijekom prošlog stoljeća. Dakle, stalni rast plaća, jeftino stanovanje, dostupno grijanje, voda, higijena, obrazovanje, pristupačno zdravstvo, sigurnost, bili su temelji stalno rastućeg životnog standarda kao društvene norme koja se podrazumijevala i na Zapadu i na Istoku. Istovremeno, logika globalizacije ustoličila je novu paradigmu fleksibilnosti u kojoj svi naši životni planovi postaju kratkoročni. Time je i državu blagostanja, kao i javna dobra te javni interes učinila potpuno bezvrijednim i nevažnim, iako su floskule o pravičnosti, jednakosti ili prosperitetu i napretku građana omiljeno zavitlavanje liberalnih političara, zapravo dio njihovog PR-a. Ipak, dometi "društvenog ugovora" sasvim su mjerljivi i vidljivi kroz politike vlade, odnosno kroz njihove sposobnosti u pružanju javnih usluga. One su, na žalost, sve manje i manje, upravo zahvaljujući zloglasnoj "politici štednje" i "strukturnih reformi".

S dosadašnjim modelima socijalne države posljednjih godina muku muče čak i Skandinavci, a o Francuzima da i ne govorimo. Što treba činiti da socijalna država preživi u EU-u?

- Nužne su radikalne reforme. Međutim, ne ove koje propisuje ekonomski mainstream, nego korijenite reforme ponajprije političkog sustava koji zatim može mijenjati ekonomiju. Zahtjevi Žutih prsluka u Francuskoj izazvali su kod nas podsmjeh, budući da većina analitičara smatra da se radi o nerealnim zamislima. Naglašavam da su ovi zahtjevi - promjena radnog zakonodavstva u korist zaposlenih, ukidanje politike štednje, renacionalizacija javnih službi, progresivni porez na dohodak, zaštita francuske industrije i zabrana njenog preseljenja, zabrana rasprodaje državne imovine, ograničenje cijena najma i rješavanje problema beskućnika te niz drugih važnih koji se odnose na osmišljavanje ključnih javnih politika, vrlo ozbiljne teme o kojima se (i sve više će) itekako raspravlja u Europi. Kada građani traže maksimalni omjer plaća 1:12 (najmanja 1300, najveća 15.000 eura), radi se o bitnom i smislenom zahtjevu koji se otvoreno suprotstavlja interesima krupnog kapitala. Velika je sramota Europske unije i političkih elita što građani ove zahtjeve, koji su do prije dvadesetak godina bile uobičajeni dio socijalnih politika europskih zemalja, danas moraju izboriti u krvavim okršajima s policijom.

OBRANA EUROPE
Gdje će, u kojim segmentima, biti najvećih problema?

- Premještanje javnog bogatstva u privatni sektor ostavilo je vlade zapadnih demokracija bez sredstava za ulaganje u mjere kojima bi se prevladalo siromaštvo i osigurao opći napredak. Zapravo, ne postoji jasan odnos između institucionalne snage države, njenog opsega, kao i sposobnosti da osigura javna dobra svojim građanima, upravo zbog novoustoličene paradigme politike štednje ili zahtijeva za smanjivanjem javne potrošnje. Naime, ekonomska ortodoksija proizišla iz neoklasične škole ekonomske misli smatra da je najbolji lijek za prevladavanje gospodarske i financijske krize (koju je proizvela financijska i korporativna elita), smanjivanje javne potrošnje, posebno izdvajanja za socijalne potrebe društva, obrazovanje i zdravstvo, uz smanjivanje poreznih nameta korporacijama, poduzetnicima i tvrtkama koji kao "stvaratelji radnih mjesta" zapravo najviše doprinose ekonomskom rastu i razvoju. Međutim, socijalna je država je najveće postignuće, za građane Europe, a i sve koji pristižu, nezamjenjiva i jedina nepropitivana vrijednost Europske unije. Smatram da će njena obrana biti ključna točka prijepora između trenutačnih globalističkih elita i nezadovoljnih građana EU-a. U tom smislu moguće je očekivati žestoke sukobe.

Što se RH tiče, godinama slušamo o "glomaznoj državi", "uhljebima", ili visokim porezima, tj. "nemogućoj poslovnoj klimi" za poslodavce. Ipak, činjenice su dijametralno suprotne! Gotovo 30 % hrvatskih građana preživljava s dohotkom čiji je iznos ispod praga rizika od siromaštva. Izrazita socijalna polarizacija, nevjerojatna koncentracija bogatstva u rukama malog broja ljudi, nasuprot sve raširenijem siromaštvu, masovno iseljavanje, realna su slika naraslih socijalnih izazova s kojima bi se hrvatski političari trebali suočiti.(D.J.)

JOSIP LUČEV

RAZLIČITI PROCESI TRANSFORMACIJE

 

Nesporno je kako smo tijekom posljednjih 20 i više godina izloženi utjecaju neoliberalnog kapitalizma (ekonomije), i prije krize 2008., i poslije, do danas.

Mogu li socijalna država i neoliberalni kapitalizam funkcionirati u nekom zajedničkom interesu, pitali smo mr. Josipa Lučeva, predavača na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld?

- To pitanje prije svega zavisi od toga što poimate pod neoliberalnim kapitalizmom. Taj termin ponajviše se uvriježio kao kritički nastrojena oznaka izrazito slobodno-tržišnih ekonomskih pristupa koje bi se nešto neutralnije moglo nazvati Čikaškom ili Novom klasičnom školom ekonomije. Malo konkretnije, radi se o revoluciji u ekonomskoj znanosti koja je počevši od 1970-ih pomela više redistributivno nastrojenu kejnzijansku školu ekonomije i reorijentirala mainstream ekonomije prema idealu slobodnog tržišta. U tom smislu dovoljno je pogledati što su tvrdili glavni predstavnici predvođeni s Miltonom Friedmanom. Dakako, zagovarali su uklanjanje navodno implicitno neučinkovite državne kontrole i intervencije i što snažniju dominaciju navodno implicitno učinkovitih tržišnih rješenja. U prijevodu: zašto neučinkovito trošiti tuđi novac (porez) na javno zdravstvo, školstvo i mirovinski sustav, ako se bilo što od toga može prepustiti tržištu. Na toj je razini potpuno jasna fundamentalna sukobljenost ideje socijalne države i neoliberalnih pristupa. No, potpuno je jasno da praktična politička situacija, ili čak konkretni razvojni modeli nemaju uvijek izravnih sličnosti s preporukama ekonomista. Što mislite da bi se dogodilo u hipotetskom slučaju da se pojave policy preporuke u smislu ukidanja ili drastičnog smanjivanja javnog školstva, zdravstva i obrazovanja? Srećom ništa, jer bi se provedba takvog prijedloga u najboljem slučaju svela na politički suicid. Čak je i sam Milton Friedman dizajnirajući stvarni prijedlog svojevremeno koncipirao tzv. negativni porez na dohodak - koji je trebao nadomjestiti programe socijalne zaštite kroz aranžman koji je mogao imati izuzetno progresivni karakter i koji ima mnoge sličnosti s današnjim prijedlozima univerzalnog temeljnog dohotka. Njegov je prijedlog bio ponajprije pragmatičan - rezultat bi bio pojednostavljenje kriterija i smanjenje državne birokracije, dok bi istovremeno zadovoljavao mnoge ciljeve socijalne države. Nažalost, ili srećom, ideali su u praksi dakle podređeni pragmatičkim zahtjevima političke zbilje. Ili da eksplicitno odgovorim na pitanje - neoliberalizam i socijalna država na idejnoj su razini sukobljeni, ali na praktičnoj razini nužno koegzistiraju. Tome je tako jer provedba svake reforme više zavisi od odnosa političkih moći i od početnih institucionalnih uvjeta na koje se nadovezuje, a manje od idejnog sklopa koji ju informira.

Kad se radi o socijalnoj državi, Europa je pred izazovima kako dalje, problema imaju čak i Skandinavci koji se desetljećima bili uzor socijalne države?

- Općenito govoreći, pojava socijalne država u Zapadnoj i Sjevernoj Europi prije svega predstavlja povijesni kompromis između sve snažnijih industrijskih radnika i njihovih poslodavaca, filtrirano kroz političke aktere koji su ih predstavljali. To nikako ne znači da su ti politički akteri uvijek bile varijante na temu socijaldemokratskih stranaka ili radničkih sindikata. Dovoljno je spomenuti da je konzervativni Bismarck uspostavio početke Europske socijalne države (kroz 1880-e) tek nakon što se obračunao sa sindikatima. No, nedvojbeno se i u takvim slučajevima radilo o priznanju rastuće potencijalne političke moći industrijskih radnika - koje dakle unaprijed treba kooptirati u sustav i izbjeći destruktivne štrajkove. Ovo je presudno budući da industrijski radnici prirodom posla i tipa vještina nose u sebi potencijal za organiziranje kojeg se u principu ne nalazi u uslužnim djelatnostima. Što bismo drugo mogli očekivati nego da će u postindustrijskom svijetu utjecaj radnika u cjelini dramatično opadati. No, mehanizmi socijalne države nisu u interesu samo radnicima - niti zavise samo od njih - pa opadanje njihove moći ne mora samo po sebi značiti propast socijalne države. Nemoguće je ovdje duboko ući u problematiku, ali moram upozoriti na izvrsne radove Kathleen Thelen u kojima se opisuju različiti oblici liberalizacije institucionalnih aranžmana socijalnih država. Usprkos tome što Skandinavski model kojeg spominjete nije više što je nekad bio, jasno je da su tamošnji procesi transformacije fundamentalno različiti od procesa kod nas, ili u Njemačkoj. Thelen ih interpretira kao konverziju (conversion) u kojoj se socijalna država prilagođava novim situacijama kroz brojne inovacije, štiteći duh prvotnih aranžmana kroz novo osmišljene zaštite radnika u tercijarnom sektoru, ili onih koji pripadaju posebno ugroženim skupinama. To je u snažnom kontrastu s uobičajenijim načinom liberalizacije u kontinentalnoj Europi kojeg opisuje kao institucionalno lutanje (drift). U tom se modelu transformacije stari aranžmani očuvaju kao mrtvo slovo na papiru dok se okolnosti oko njih mijenjaju. Rezultat je da novo ugrožene skupine zapravo ostaju nezaštićene, što proizvodi velike diskrepancije u zaštitama insidera i outsidera (prekarijata) - što je dakako dobar opis i naše situacije.

Stari modeli financijskih izdvajanja iz proračuna države doimaju se iscrpljenima, ne samo kod nas, u RH, nego i u nekim drugim, bogatijim zemljama EU-a. Vaš komentar na takvo stanje?

- Očito je da su posvuda stari modeli pod višestrukim pritiscima (sve starija populacija, novi socijalni rizici, dominacija uslužnih djelatnosti, itd.). Svijet kojem su služili više ne postoji. No, nije rečeno da je naš primarni problem pitanje razine izdataka. Posljednja misija MMF-a u Hrvatskoj (prosinac 2018.) je, kao i svake godine, ponudila određene savjete. Oni ovaj put nisu nužno orijentirani na rezove u rashodima (dapače, zagovaraju dodatne javne investicije). Nadovezujući se na prethodna pitanja, u tome se (nakon zloglasnih "neoliberalnih" godina) vidi i povratni zaokret MMF-a prema blagom kejnzijanizmu počevši od ranih 2000-ih. No, ove preporuke zagovaraju smanjenje zaposlenika u javnom sektoru, bolju zaštitu socijalno ugroženih građana i veću učinkovitost u zdravstvenim rashodima. Opća mjesta ili ne - bojim se da se slažem s njihovim primjedbama.

Uostalom, one su u skladu i s posljednjim izvještajem Europske Komisije za Hrvatsku (iz ožujka 2018.), u kojem su prepoznate znatne neučinkovitosti (mnogo utrošenog novca za mali rezultat), u socijalnoj zaštiti, obrazovanju i zdravstvu. Ipak se dakle radi o tome da je bar ponegdje neučinkovito raspolaganje s resursima i veći problem od razine tih resursa. Na kraju je dana uloga socijalne države osiguranje određene razine zaštite i usluge za svoje građane, a ne osiguranje određene razine utučenog novca. Ili drukčije: ako smo ionako neučinkoviti, onda bi i viša razina rashoda (kao da je netko nudi!) samo maskirala problem. U toj perspektivi automatski poziv za više države postaje podjednako besmislen kao i automatski poziv za više tržišta.

Možda se neće ništa riješiti dok se ne poduzmu vrlo ozbiljni koraci u obliku reforme javne uprave s ciljem oslobađanja sredstava za osnovne funkcije socijalne države. Ali za tako nešto morali bismo prepoznati i nagraditi one vrijedne ljude zbog kojih sustav iole i funkcionira, a otpustiti one koji su proizvod rasprostranjenog klijentelizma. A takav je potez sigurno politički najskuplji, iako bi imao najbolji mogući učinak. Zato mu se i ne trebamo nadati.(D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana