Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. U povodu prošlogodišnjeg obilježavanja stote godišnjice stvaranja Jugoslavije Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES, objavio je tekst "Jugoslavenski prostor u geopolitici Balkana, Europe i svijeta", iz kojeg prenosimo najzanimljivije dijelove.
- U malo se kojem znanstvenom području događaju tako brze promjene kao što je slučaj s geopolitikom. Nekada se to područje bavilo otkrivanjem i upravljanjem procesima u društvenoj i političkoj sferi, dok se geopolitika danas bavi otkrivanjem i upravljanjem procesima u svim područjima ljudskog djelovanja. Druga je specifičnost u tome što su te promjene, koje su predmet izučavanja geopolitike, nekada mjerene stoljećima i desetljećima, a danas se mjere oscilacijama koje se približavaju dnevnoj politici.
Geostrategija, kao operativna grana geopolitike, nekada je za svoj cilj imala osvajanje prostora i kontrolu važnih komunikacija, dok su se današnji geostrateški ciljevi proširili na sve rečeno i još na upravljanje ljudskim umom i ljudskom dušom. I opet, sve to, uz velikodržavne, za cilj ima stjecanje osobne političke moći, osobnog društvenog utjecaja i osobnog materijalnog bogaćenja.
PROCES UJEDINJENJA
Gdje je u svemu tome naš prostor bio nekada, a gdje je danas? Geografski gledano Balkanski poluotok glavni je put iz središnje Europe prema Aziji preko Bospora i Dardanela, te glavni put iz istočne Europe prema Sredozemlju i Africi, koji također vodi preko Balkanskog poluotoka, čime ovaj prostor dobiva najveće međukontinentalno značenje. Neću ići u daljnju povijest, npr. u vrijeme Rimskog Carstva i njegove podjele na ono Zapadno i Istočno. Podsjetit ću samo na neke bitne faktore ranijeg vremena, a koji su imali i ostavili utjecaj na geopolitičke procese na našim prostorima.
Prvo, slaveniziranje Balkana nije prošlo bez brutalnih sukoba između barbarskih plemena tog vremena. Drugo, kristijanizacija slavenskih plemena nosila je sve traume tog procesa. Treće, križarski pohodi i ratovi pokazali su najveće brutalnosti. Četvrto, podjela na Istočno i Zapadno Rimsko Carstvo uvjetovala je trajniju religijsku podjelu u slavenskim plemenima na katolicizam i pravoslavlje.
Geopolitičko gibanje na ovim prostorima time nije zaustavljeno, nego je nastavljeno osvajanjem od strane otomanskog imperija, što je uvjetovalo islamiziranje dijela stanovništva. Tako, uz rimokatoličku i pravoslavnu dobivamo i islamsku vjeru kao bitnu odrednicu u borbi između tri carstva - Otomanskog, Austro-Ugarskog i Ruskog. Bez obzira na to što su se sva ta carstva urušila, iza njih su ostala dva trajna nasljeđa koje geopolitika visoko rangira, a to su: prvo, interes kao trajna kategorija; i drugo, sjećanje kao duhovna, moralna i kulturološka kategorija kojom se opravdava pravo na ono prvo nasljeđe. U sociologiji i pravu te se sile nazivaju silama torzije, ali sve te sile naspram sebe imaju i sile retorzije. U našem slučaju to su bile one sile koje su željele oslobađanje južnoslavenskih naroda od osvajača te njihovo ujedinjenje. Javnosti je poznato da se taj proces završio 1918. godine ujedinjenjem naroda u prvu zajednicu južnoslavenskih zemalja, pa neću govoriti o političkim, pravnim, vojnim i etičkim aspektima tog procesa, nego ću upozoriti na jednostavan zaključak - oni koji su bili najbolji u našim etnosima stvorili su državu koja se kod većine njezinih građana doživljavala i kao osobna sreća. Navest ću samo nekoliko stavova koje su, u povodu toga, izgovorili ti najbolji.
SLIČNOSTI I RAZLIKE
Jovan Cvijić, geograf i etnograf, dokazivao je da je dinarski kompleks na Balkanu geografska cjelina s homogenom etničkom strukturom izmiješanih Srba i Hrvata. Taj je stav zastupala utjecajna znanstvena elita poput Stojana Novakovića, Jovana Skerlića, Vatroslava Jagića, Tome Maretića, Frana Supila i mnogih drugih.
Dimitrije Mitrinović, suborac Jovana Cvijića i Svetozara Markovića, koji je spajao filozofski pozitivizam i umjetnički ekspresionizam u humanističkoj sintezi slobode, tvrdio je da budući jugoslovenski socijalizam treba biti liberalan, demokratski i individualistički.
Frano Supilo o Srbima i Hrvatima kaže da su i jedni i drugi isto, a opet nisu isto, ili neće da budu isto, te silom okolnosti jedni drugima mogu postati najopasnijim neprijateljem.
Na pitanje Pavla Popovića, jednog od prvaka napredne inteligencije tog vremena, upućeno Ivanu Meštroviću je li on Srbin ili Hrvat, Meštrović mu je travnja 1915. godine odgovorio: "Ja sam Srbo-Hrvat." Inače, Meštrović je sva svoja pisma upućena Srbima, kao znak uvažavanja, pisao ćirilicom.
Da bismo pravilno razumjeli geopolitičke procese na ovim prostorima, valja istaknuti dvije činjenice. Prvi svjetski rat suštinski se može okarakterizirati kao osvajački, dok je manjim dijelom bio oslobodilački. Drugi svjetski rat u početnom razdoblju također je imao karakter osvajačkog, ali je u drugom dijelu oslobodilački karakter prevladao. Pod pojmom oslobodilački ne treba smatrati samo oslobađanje teritorije, nego osvajanje svih vrsta sloboda: nacionalnih, socijalnih, vjerskih, ljudskih, građanskih…, što je otvorilo proces "jugoslavenizacije" južnoslavenskih naroda, baš kao što je Woodrow Wilson otvorio "amerikanizaciju" doseljenih naroda na prostor današnjeg SAD-a.
Blokovske podjele poslije Drugog svjetskog rata još su više zaoštrile geopolitičku borbu oko ovog našeg prostora. On se mogao obraniti jedino adekvatnom državnom politikom koja je trebalo biti i vidljivija i superiornija od politika novogeopolitičkih zagovarača. SFRJ je takvu politiku pronašla u politici nesvrstanosti. Ona je bila ne samo politika u obrani države nego je postala superiornija i od onih blokovskih. Ali nakon smrti Josipa Broza Tita unutrašnji faktori razbijanja Jugoslavije postajali su sve vidljiviji. Oni su se ogledali kroz zagovaranje opcija da nacije ne mogu živjeti zajedno te da ih treba razdvojiti milom ili silom. Na društvenu i političku scenu stupili su poluintelektualci, a u biti primitivci kod kojih zloupotreba prošlosti postaje obilježje njihova političkog djelovanja; nacionalne slobode oni isti objašnjavaju s nacionalističkih pozicija; kod njih je izjednačavano srpstvo i jugoslavenstvo; kod onih drugih je oživljavan ambijent iz vremena stvaranja NDH, a taj ambijent je ambijent ratnog meteža i strahova, itd. i tome slično. Tada se zaboravljaju misli onih koji su stvarali Jugoslaviju i onih koji su u Drugom ratu branili Jugoslaviju, poput Vladimira Nazora, koji u Glini veljače 1944. godine, na pitanje zašto je otišao u partizane, odgovara: "Potaklo me je nečovječno proganjanje i istrebljivanje Židova koji su ljudi kao i mi, te zlostavljanje i klanje Srba koji su nam braća po krvi i s kojima skupa živimo ima već toliko vijekova." U biti, pod zastavom stranačke "demokracije", na ostacima poraženog fašizma, kleronacionalizma te kvislinško-kolaboracionističkih snaga otvorio se proces antijugoslavenstva, a sve pod tobožnjom borbom protiv komunističkog sistema.
VANJSKI FAKTORI
Pitanje, pak, je li Drugi svjetski rat za jugoslavenske narode završen uspješno treba gledati kroz dvije vizure. Prvo, nastupio je pedesetogodišnji mir, što je najduže razdoblje mira za sve jugoslavenske narode u njihovu historijskom trajanju i s najbržim stupnjem ekonomskog razvoja, razvijanjem narodne sloge i najvišeg ugleda u svijetu. Druga vizura je ona koja pokazuje tko su bili glavni razbijači te uzorne države. Nije teško zaključiti da su to bili biološki i ideološki nasljednici kvislinških i kolaboracionističkih snaga iz tog rata. To jesu bile poražene snage, ali one koje nisu odustajale od svoje ideologije, pa su vrebale pogodan trenutak za osvetu. I dočekale su.
Međunarodni faktor nije bio osnovni faktor u razbijanju SFRJ. Naprotiv, relevantni međunarodni subjekti činili su napor da se Jugoslavija očuva i da se razvije prema najboljim europskim standardima. Priliku za osvetu i razbijanje Jugoslavije dočekali su ostrašćeni nacionalisti i šovinisti, ostrašćeni klerikalci, pohlepnici za moći vlasti i novca, te svakojako kriminogeno podzemlje i nadzemlje. Za ostvarivanje njihovih ciljeva pogodovala su im nekompetentna civilna i vojna vodstva koja nisu znala (ili nisu željela znati) osnovne postulate u rukovođenju državom. O tim postulatima Josip Broz Tito je često naglašavao sljedeće: "Vanjske sile će se prema SFRJ ponašati u skladu sa svojim ciljevima, međunarodnim uvjetima i u skladu s našom unutrašnjom stabilnošću. Vanjski faktor se neće upletati u naša unutrašnja pitanja sve dotle dok državno vodstvo bude vladalo situacijom u skladu s interesima zemlje i zahtjevima vremena."
Zato se ne mogu prihvatiti stavovi onih koji se stalno pozivaju na vanjski faktor koji je (prema njihovu tumačenju) bio osnovni čimbenik u razbijanju države. Jer, da je to bio osnovni faktor razbijanja, onda bi došlo do još veće homogenizacije i združivanja svih snaga države u njezinoj obrani, a ne bi se zbilo sve obrnuto.
Za razliku od procesa stvaranja Jugoslavije, kada su inicijativu imali oni najbolji, u razbijanju Jugoslavije inicijativu preuzimaju oni najgori. Oni su zaboravili da su baš Srbi i Hrvati bili podanici dvaju imperija, ali i jedni i drugi su neprekidno bili poligon za onu treću. Time se otvorio geopolitički prostor za oživljavanje imperijalnih težnji, ali danas s drukčijim i suptilnijim geopolitičkim sredstvima.
ODGOVORNOST SRBIJE
Srbija je u Jugoslaviju unijela državu, monarhiju i pobjedničku vojsku, a što ostali nisu. Zbog toga je Srbija uvijek polagala "pravo" na centralizam, što je bila prepreka demokratskom razvoju. Borba između centralizma i federalizma bila je konstanta u cijelom trajanju svih Jugoslavija, a najveći generator tih sukoba prije svega je bila Srbija. Pod plaštem obrane Jugoslavije ona je suštinski nastojala stvoriti neki oblik Srboslavije. Centralizam i unitarizam bili su konstanta njezine politike u cjelokupnom trajanju Jugoslavije, pa i poslije njezina razbijanja, što je danas veliki rizik za samu Srbiju.
Razbijanjem SFRJ pa sve do danas u svim novonastalim državama povećavaju se nepravde svih vrsta. Danas pretežno mladi ljudi odlaze iz svoje zemlje s porukom da se nikada više neće vratiti. I to otvara put geopolitičkim igračima za okupaciju ovoga prostora, ali sada drukčijim sredstvima. (Ljubljana/Podgorica, 30. prosinca 2018.)
Piše: Blagoje GRAHOVAC
Relevantni međunarodni subjekti činili su napor da se Jugoslavija očuva i da se razvije prema najboljim europskim standardima...
Frano Supilo o Srbima i Hrvatima kaže da su i jedni i drugi isto, a opet nisu isto, ili neće da budu isto, te jedni drugima mogu postati najopasnijim neprijateljem.
Borba između centralizma i federalizma bila je konstanta u cijelom trajanju svih Jugoslavija, a najveći generator tih sukoba prije svega je bila Srbija.
Pošast globalizacije
Nuspojave globalizacije kao cunami ruše svjetski poredak. Europa je ukliještena između njih pa više od ostalih prostora trpi njihove udare. Korporativni gigantizam operativno prerasta u najjaču snagu društvene destrukcije. Jedan od dokaza za ovakvu tvrdnju možemo naći u sljedećim činjenicama: nikada ljudsko društvo nije bilo na ovako visokoj tehničko-tehnološkoj i ekonomskoj razini razvoja; nikada u povijesti ljudskog društva nije bilo manje međudržavnih ratova kao što je slučaj u današnjem vremenu i nikada čovjek - pojedinac nije bio ugroženiji nego što je ugrožen danas, a da sam ne zna od koga je ugrožen. To je dokaz da su današnji problemi ljudskog društva ponajprije sistemske prirode. Balkan je tijekom povijesti najčešće bio i uzrokom i povodom europskih lomova. Ako se u europskoj administraciji shvati da upravo balkanski štit može biti najjača brana u obrani Europe, onda rješenje problema postaje izgledno. Taj štit je moguće izgraditi samo pod uvjetom da se shvati kako su srpsko-hrvatski i srpsko-albanski odnosi do sada bili destruktivni faktor u regiji, a da je nužno izgraditi srpsko-hrvatsko i srpsko-albansko prijateljstvo kao noseću gredu balkanskog štita Europe.
Snovi o jugoregiji
Od institucija i dužnosnika EU-a očekuje se da budu senzibilniji prema onim političkim snagama na ex YU prostoru koje su izrasle na antifašizmu i koje desetljećima čuvaju tu najveću europsku vrijednost, ali ujedno da budu oprezniji i stroži prema onim političkim snagama koje rehabilitacijom kvislinških i kolaboracionističkih snaga nastoje povampiriti fašizam. To je osnovni preduvjet za pomirenje naroda na ex YU prostoru. Tek tada će biti moguće odmaknuti geopolitičke igrače od našeg prostora i tek tada će jugoregija, kao okosnica balkanske regije, biti prostor primjeren čovjeku. Jugoregija (koju javno zagovaram punih 18 godina), siguran sam, postat će naša realnost.
Opasne nuspojave
Glasna priča o državnim interesima najčešće je pokriće za onaj drugi, tj. osobni interes. Proces globalizacije ide mnogo brže negoli su to priželjkivali njezini strastveni zagovornici. Taj proces ulazi u fazu bez kontrole. Mogu se izvesti četiri zaključka koja imaju geopolitičko značenje: prvo, nove tehnologije su cjelokupnom čovječanstvu omogućile dostupnim sve civilizacijske dobrobiti, u svim područjima; drugo, dostignuća u području demokracije i vladavine prava intrigantna su svima, bez obzira na njihovu stvarnu vrijednost; treće, nekada su nam uzori za bilo što bili negdje u našem vidokrugu, dok se uzori danas nalaze na velikim distancama izvan našeg vidokruga, a društvene mreže postaju sredstvo u tome; i četvrto, nuspojave globalizacije brže se od bilo čega drugog i proširuju i povezuju, a one su: a) organizirani kriminal i korupcija s mafijama kao svojom vojskom, b) neoliberalizam kao opaki oblik fašizma i c) naoružani vjerski fanatizam.