Kad iskombinirate sjajnog dramskog pisca, što Tennessee Williams jest, dodate li tomu iskusnoga redatelja kakav je Dražen Ferenčina - potvrđen brojnim uspješnim naslovima po hrvatskim kazalištima, koje nisu mimoišle ni nagrade - kojemu je, uz to, upravo ovaj pisac i ovaj komad, obiteljska tragedija Staklena menažerija (The Glass Menagerie, 1944.) - jedan od najdražih, pridružite im mali, ali skladan glumački tim i uspjeh je zagarantiran, čak i kad se komad postavlja u tzv. malom kazalištu, kakvo vinkovačko Gradsko kazalište "Joza Ivakić" po mnogim parametrima još uvijek jest. No, sudeći prema repertoarnom zaokretu i recepciji koju je taj pothvat postigao, pitanje je koliko će još dugo biti u toj niši.
Ozbiljno su Vinkovčani krenuli i u ovu kazališnu sezonu i zagrizli veliki komad. Srećom za publiku da su imali hrabrosti, jer ispalo je vrlo dobro. Zapravo, da smo u školi, za Staklenu menažeriju dobili bismo sigurno +4! Sitnih nesavršenosti ima, no to imaju i velika kazališta s iskusnijim i većim ansamblom i budžetom, ali osječka ih publika i nije zamijetila mnogo. Iskreno, bilo bi teško i reći što to točno ne štima, kad je sveukupni dojam itekako iznad očekivanja s obzirom na polazište. Usmena predaja ovu je predstavu - premijerno izvedenu 29. rujna 2018. - već nahvalila pa su mnogi sigurno i time vođeni pohitali u osječki HNK, gdje je u sklopu Siječanjskoga popusta ova predstava gostovala.
Mlada publika
Bilo je lijepo vidjeti puno gledalište, uz mnoštvo stvarno mlade publike. Čini se da je Matea Marušić - koja u predstavi glumi Lori, Lauru Wingfield - bila u pravu rekavši kako mladi danas ipak vole klasike. Ova nepretenciozno mala, a zapravo velika predstava koju je iznjedrio mali entuzijastični vinkovački ansambl, opravdala je očekivanja i sigurno mnoge u gledalištu nije ostavila ravnodušnima, što je u najavnom intervjuu za Glas Slavonije, redatelj Ferenčina i nagovještao. Ne umanjujući redateljev značaj, najveće zasluge idu glumcima. U prvom redu sjajnoj Areti Ćurković, čija je Amanda Wingfield bila fantastična i dominirala je cijelom predstavom. Njezina u komadu pasivno agresivna, nasilna i psihotična majka, koja ne bira alate kojima opsesivno želi doći do cilja: udati kćer ne bi li tako i sebe osigurala nakon što ju je muž napustio, bila je tako filigranski precizna da su sve nijanse njezinih emocionalnih stanja bile gotovo opipljive. Iako je zaštitni znak i biser Dječjeg kazališta godinama, veseli svaki Aretin izlet u teatar za odrasle i na tome smo joj uvijek zahvalni.
Premda iskustveno tek na početku, 25-godišnja Osječanka s diplomom sarajevske akademije Matea Marušić gotovo ravnopravno uz bok bila je Areti. Svi koji prate Aretin rad svjesni su težine Mateina uspjeha. Mladenački i glumački svježa, Matea je svoju samozatajnu i plahu Lauru nježno istkala, poput žive porculanske lutke, čemu je pridonijela i njezina krhka fizička pojava. Mnoge je Matea oduševila još u Vrzinu kolu ulogom Julke što joj je donijelo i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji Izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina. Ovom je ulogom tu nominaciju zapečatila, pokazavši se zrelom i glumački odgovornom, doraslom takvoj zahtjevnoj ulozi. Svakako olakšavajuće glumcima bilo je i što su imali potentan tekst, s majstorski ispletenim odnosima, finim sarkazmom, atmosferom, kulminacijom i raspletom. Tomov odlazak nagoviješta se čestim odlascima sa scene, a glazba iz dvorane preko puta ples Laure i Jima. Jimovo razbijanje Laurina staklenog jednoroga simbol je lomljenja njezina srca.
Najmanja uloga Jima O’ Connora pripala je Ivanu Vukeliću. Iako mu konkuriraju, kako već napisah, sjajne Areta i Matea, vrlo se dobro snašao u svojoj ulozi pa je njegov lik zvučao i izgledao vrlo uvjerljivo. 27-godišnjeg Požežanina s diplomom zagrebačke ADU Ivana Vukelića resi i školska dikcija i nadasve dobar scenski govor. Iza njega su naslovi u Gradskom kazalištu Požega, no slobodan je umjetnik i dobro je da je bio dijelom ove podjele.

Najslabija karika
Vrlo važnu ulogu Toma Wingfielda i naratora redatelj je Ferenčina povjerio dugogodišnjem članu ansambla vinkovačkog kazališta, 35-godišnjaku s tuzlanskom diplomom Vladimiru Andriću. Na žalost, pokazao se kao najslabija i možda jedina slaba karika ove predstave. Neuvjerljiv je bio u ulozi naratora, dok se kao Laurin brat Tom nešto bolje snašao, posebice kako je predstava odmicala. Buntovnika Toma, koji se, za razliku od svoje pokorne sestre, suprotstavlja posesivnoj majci, donio je pomalo beskrvno, nikako u rangu ostalih troje glumaca, čije su uloge bile znatno bolje.
Glumački je ovo velika predstava dostojna repertoara bilo kojeg većeg kazališta. Ne treba zaboraviti ni glazbu, koju je birao redatelj Ferenčina, a koja je lijepo zaokruživala ionako uspjeli projekt. Čak se lijepo uklopila i rock-skladba My immortal iz 2000. u izvedbi benda Evanescence.

Narcisa Vekić