Magazin
2019: PRESUDNA GODINA ZA SJEVERNI POL

Velik red za ulazak u Valhalu!
Objavljeno 5. siječnja, 2019.
ARKTIČKA ZONA HLADNOG RATA: ONO ŠTO JE NEKADA BILO CRVENO SADA JE ZELENO

Klimatske promjene - parola su koja pokreće novi svijet. Nobelova nagrada za poboljšavanja u zaštiti okoliša potvrdila je u kojem smjeru ide vrijednosno-gospodarski sustav na zapadu. Zbog stakleničkih plinova dolazi do porasta temperature i topljenja leda i ledenih kapa, a najbrže se led topi na Arktiku.

Od pedesetih godina prošlog stoljeća površina na kojoj je bio led ondje se prepolovila s povijesno stabilnih sedam milijuna km2 na četiri milijuna km2 2012. godine. Prema pesimistima Arktik bi mogao ostati bez leda do 2040. godine, a prema optimistima malo kasnije. Zbog porasta razine mora i svega što će to donijeti sa sobom, topljenje leda na Arktiku imat će i veliki globalni utjecaj. Otvaranjem novih površina bez leda i prohodnošću pomorskih koridora počet će nova geopolitička "Velika igra" za nepresušne rezerve nafte, plina i ruda.

NAFTA I PLIN
Geološki institut SAD-a predviđa da unutar arktičkog pojasa leži oko 30 % od ukupnih neotkrivenih rezervi plina, odnosno oko 60 bilijuna m3, zatim oko 20 % neotkrivenih rezervi plinskog kondenzata i oko 12 % od ukupnih neotkrivenih rezervi nafte, uglavnom u kontinentalnim plićacima do petsto metara dubine mora (USGS, 2008). U tu procjenu ne ulaze nekonvencionalne rezerve ugljikovodika poput metanskih hidrata, metana iz ležišta ugljena ili teške nafte. Prema istom izvoru s 90 % sigurnosti predviđa se prisutnost između 22 i 85 bilijuna m3 prirodnog plina. Oko 77 % tih procijenjenih rezervi nalazi se u južnom dijelu Karskog i istočnom dijelu Barentsovog mora te na poluotoku Yamal. U arktičkom pojasu postavljeno je više od tristo bušotina kojima su otkrivena brojna ležišta ugljikovodika, uključujući divovska plinska polja Shtokmanskoye, Leningradskoye, Rusanovskoye i Bovanenkovskoye u Rusiji te Snøhvit u Norveškoj.

Naglašavanje potencijala o neotkrivenim ugljikovodicima dobra je i politička priča, jer se njihova količina i vrijednost izračunava praktično, ali ne i bez razmatranja ukupnih ekonomskih, praktičnih, održivih, ekoloških, vojnih, pomorskih, prehrambrenih, tehničko-tehnoloških i drugih čimbenika. Pet zemalja na tome teritoriju utječe na političku i gospodarsku igru. Idemo redom:

Island je u arktičkom krugu oduvijek bitan ekonomski i politički patuljak. Snagu crpi kao jedan od nadzornika u prolazu GIUK (Grenland, Island, Ujedinjeno kraljevstvo). Ova država je kroz nekoliko natječaja ponudila dozvole za istraživanje i moguću eksploataciju ugljikovodika. Nekoliko se svjetskih tvrtki, iz znatiželje, javilo, ali su sve odustale od posla. Otok je napustila i američka vojska.

Norveška deklarativno podupire zaštitu okoliša i sporazum iz Kyota, ali bušenje ugljikovodika im je glavna privredna grana. Izdaju odobrenja za istraživanje i bušenja gotovo bez ograničenja.

Četrdeset posto područja Kanade nalazi se u arktičkom krugu i ona je neizostavan igrač u ovim zimskim igrama. Licencirano je mnogo bušotina, ali za sada Arktički krug nije prioritet vladi u Ottawi.

SAD nakon tragedije u Meksičkom zaljevu na kapaljku dijeli dozvole za bušenje i iskorištavanje geoloških resursa. Skoncentrirani su na vađenje nafte frackingom. Na području savezne države Aljaska crpljenje nafte je još prioritret, dok se plinu posvećuje manje pozornosti. Uglavnom, Arktik je zbog trenutne neisplativosti i američke kontrole pomorskih putova izvan fokusa vlasti u Washingtonu.

SVI IMAJU INTERESE
Zbog mogućih ekoloških rizika, vlada Grenlanda (pod Danskom) od tvrtki koje žele raditi u njihovom dijelu arktičkog pojasa traži uplatu paušala od dvije milijarde dolara kao garanciju u slučaju ekoloških incidenata. Glavni partner u naftnom i plinskom poslu im je British Petroleum (BP). Navedene zemlje članice su NATO saveza te zajedno kontroliraju prolaze i izlaze iz Arktičkog oceana i cijeli Sjevero-zapadni pomorski put dug 13600 km te sporedni Arktički pomorski most koji povezuje sjevernu Europu i sjeverni dio Kanade, odnosno dva kontinenta u dužini 6700 km.

Rusija je zarobljena u svojoj geografiji i prisiljena je održavati formu u svome prokleto prevelikom dijelu teritorijalnih voda i kopna Arktika. Mora se pokazati u hladnim morima, jer je sigurno da se nikada neće ostvariti veliki ruski san o vojsci koja će moći "oprati čizme u toplom moru". Arktički arhipelag veliki je prioritet za Moskvu koji je opisan u dokumentu pod nazivom Politika Ruske Federacije za Arktik do 2020., u kome su definirani nacionalni interesi, prioriteti, ciljevi, mjere, mehanizmi i sama realizacija politike za ovo područje iz kojega joj dolazi 90 % plina, velike količine nafte i ruda.

Procjenjuje se da nafta, plin zlato, dijamanti, nikl, bakar, platina i drugo na ruskom dijelu Arktičkog pojasa vrijede 22 trilijuna dolara. Arktik već izravno ili posredno čini 20 % BDP-a Rusije. Pred sam kraj zadanog razdoblja strategije Rusi su na početku novog, doslovnog, hladnog rata. Za sada ulagačkog i eksploatacijskog. Utvrdili su se uzduž obale i kontroliraju plinska polja i Sjeverni put (prohodan oko dva mjeseca godišnje), koji je transportni koridor s velikim komercijalnim potencijalom, jer skraćuje kilometražu od Azije do Europe za 40 %, odnosno deset do petnaest dana plovidbe.

Venta Maersk ovoga je ljeta postao prvi trgovački kontejnerski brod koji je uspješno završio putovanje od Vladivostoka do Petrograda po Sjevernom putu bez pratnje ledolomca. Malo prije, u lipnju 2018. godine, ruska plinska tvrtka Novatek isporučila je tanker s prirodnim ukapljenim plinom (eng. Liquefied natural gas-LNG) s poluotoka Yamal u Kinu. Plovio je samo devetnaest dana umjesto uobičajenih trideset i pet koliko se plovi kroz Sueski kanal. Ovim iznimnim poduhvatima Rusija dokazuje kako može samostalno izvoziti vlastiti ukapljeni prirodni plin i time brže osloboditi robu iz svojih udaljenih sibirskih polja. Poluotok Yamal u autonomnom području Nenets trenutačno se nalazi u fokusu s devet bušotina, a u blizini obližnjeg zaljeva Ob buši se još na četrnaest mjesta uz koje idu plinovodi, mehanizacija i luka Sabetta sa svom infrastrukturom za izvoz LNG-a u. No, sav taj tehnički, tehnološki i psihološki napredak koji prati i Ruska pravoslavna Crkva, slaba je utjeha za lokalni narod Nenets koji je pred istrebljenem, jer im je uništena tundra i tradicionalni način života. Oni i njihovi sobovi nemaju se više gdje povući i zarobljeni su u labirintu bušotina, plinovoda, blatnih i zaleđenih cesta golemog zapadno-sibirskog plinsko-naftnog bazena. Većina toga "jeftinog" plina završava u Europi. Vlasnik svih megapolja je globalno moćna tvrtka Gazprom, a europski uvoznici su sestrinske tvrtke prozaičnih ekofriendly imena koje godišnje utrostručuju dobit i uspostavljaju ključan utjecaj u područjima svoga teritorijalnog pokrivanja. Sve to pomalo sliči na dobro uhodanu politiku narodnog fronta zapakiranu u ekonomsko-ekološki celofan. Ono što je nekada bilo crveno sada je prebojeno u zeleno.

Gazprom Neft vlasnik je licence, a izvođač radova je Gazprom Neft Shelf za Prirazlomnoye naftno polje, koji se nalazi u plitkom moru oko 57 km od kopna u Barentsovom moru. Ono ima izuzetnu političku važnost, jer je jedina Ruska platforma za vađenje u moru. Ta činjenica omogućava svojatanje epikontinentalnog pojasa i daljnje pretenzije prema Lomonosovljevom grebenu (šelfu).

Rusija tvrdi da je Lomonosovljev greben produžetak sibirskog epikontinentalnog pojasa te da zbog toga pripada isključivo Rusiji. Greben se proteže sve do Sjevernog pola pa bi prema toj logici sve trebalo pripasti Rusiji. Nitko bitan se s tim Ruskim verbalnim aneksijama ne slaže. Rusija bez obzira na sve pravno pritišće te je uputila zahtjev Komisiji UN-a za proširenje kontinentalnog grebena na Arktiku za 1.2 milijuna kvadratnih kilometara. Odgovor još nije stigao, jer u obzir nisu uzeti interesi i prava ostalih punopravnih članica Arktičkog vijeća - Kanade, Danske, Finske, Islanda, Norveške, Švedske i SAD-a. Arktičko vijeće osim stalnih članica čine i zemlje promatrači te autohtoni narodi Arktika (Aleuti, Atabaskan, Kutchin, Inuiti, Ruski starosjedioci i Saami). Vijeće radi na održivom razvoju i zaštiti okoliša i predstavlja bitnu platformu za dijalog i mirnu suradnju na Arktiku. Obalne straže osam arktičkih država također su se dogovorile o uspostavi Foruma obalne straže Arktika (ACGF) kako bi koordinirali operacije reagiranja u hitnim slučajevima. Ovlasti Arktičkog vijeća isključuju vojna pitanja.

Ostale zemlje izvan Arktičkog pojasa također žele dio ledenog kolača, tvrdeći da Arktik ne pripada nikome i da je on "zajednička baština čovječanstva". Pravila igre na Arktiku regulirana su ugovorima, posebice kroz Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS) iz 1982. godine. Detaljizirana su razgraničenja teritorijalnih mora, gospodarskih zona i prava tranzitnog prolaska. Na snazi i dalje ostaje Ekskluzivna ekonomska zona (EEZ), a to je linija 370 km od obale zemlje, a ne od kraja grebena (670 km) kako bi to Rusi željeli. Kako se vodi desetak pravnih prijepora i potraživanja povezanih uz suverenitet nad Sjevernim morem, povremeno dolazi i do otvorenog pokazivanja vojne snage. Jedna od prvih posthladnoratovskih demonstracija operativne sposobnosti bilo je slanje dvije ruske podmornice "Mir" s posadom na dubinu od 4260 metara, koje su nacionalnu trobojnicu nasađenu na štap od nehrđajućeg titana zabile na dno Sjevernog pola! Ovaj izniman podmornički pothvat grube je političke mozgove u Kremlju ohrabrio da nastave s provokacijama od kojih je najinteresantnija promjena imena Arktički ocean u - Ruski ocean. Zatim su postupno počeli pokazivati svoje vojne polarne potencijale, da bi demonstracija sposobnosti kulminirala na vojnoj vježbi Vostok 2014., na kojoj je sudjelovalo sto tisuća vojnika i velika količina vojne tehnike. Ipak sve je to zapravo minimun operativne sposobnosti koje je Crvena armija imala u zenitu svoje ekspanzije početkom osamdesetih prošlog stoljeća.

Rusija pojačava svoju vojnu i civilnu nazočnost i kroz obnavljanje i izgradnju vojnih, radarskih baza i zračnih luka na Arktiku. Zadatak im je učvrstiti i integrirani sigurnosni sustav i uspostaviti autoritet koji će efikasno nadzirati i štititi Sjeverni prolaz. Srateško zapovjedništvo Sjeverne flote i dalje se nalazi u Murmansku. Uzduž Sjevero-istočnog prolaza (Sjeverni prolaz) i pokraj naftnih i plinskih polja sedamnaest je javno vidljivih i dvije prikrivene vojne baze krcate vojnicima motoriziranih brigada, logističarima i tehnikom za održavanje na životu postojeće i dovođenjem nove radne snage.

RUSKO OSVAJANJE
Namjera je do 2025. godine pokriti arktičke vode eskadrilama novih "stealth" bombardera PAK DA, no do tada Sjeverni put i bušotine iz zraka mogu nadzirati dronovi, a štititi ih postojeći bombarderi Tu-95 MS i Tu-160, iako im se događaju česti padovi. Obalna straža (dio Savezne sigurnosne službe - FSB) je reorganizirana. Osim zaštite resursa u Arktičkom oceanu, naftnih i plinskih instalacija, glavni priorit zaštite su brodovi koji plove po Sjevernom prolazu. U tu svrhu FSB je uspostavio dva nova zapovjedništva - u Murmansku za zapadno područje i u Petropavlovsk-Kamchatsky za istočno arktičko područje.

Rusi također ozbiljno ulažu u ledolomce. Flotu im čine trideset i dva ledolomca, od čega šest na nuklearni pogon. Ove godine porinut je ledolomac izvrsnih performansi Alexander Sannikov, kao prvi iz programa "Time of the Arctic". Probija led debljine do tri metra, vuče najveće tankere i službovat će za Gazprom na Novoportovskoye polju u zaljevu Ob.

Inače, Rusi nemaju koalicijski potencijal, i u tim surovim uvjetima prepušteni su sami sebi, što im i te kako iscrpljuje centralnu državu. Amerikance za partnere žele svi, pa tako i Norveška koja na području sjevera pokušava ostvariti vojnu, političku i kulturnu dominaciju. Njezina vojska je ovdje operativna, a zrakoplovstvo presreće ruske lovce. Mornarica izvrsno kontrolira vode. Sjedište glavnog stožera Norveške vojske sada se nalazi na sjeveru zemlje u gradu Bodø. Drže i važno otočje Svalbard. Norveška je prošloga listopada bila domaćin NATO vježbe Trident Juncture 18, na kojoj je sudjelovalo pedeset tisuća vojnika iz 31 zemalje.

Kanada i Danska također jačaju vojne potencijale kao i Švedska. NATO snage kontroliraju sve značajne prolaze i izlaze iz Arktičkog oceana u Atlanski i Tihi ocean. Daklem, gužva je sve veća.

Piše: Dario Majetić
Rusija pravno pritišće te je uputila zahtjev Komisiji UN-a za proširenje kontinentalnog grebena na Arktiku za 1.2 milijuna kvadratnih kilometara.
Amerikance za partnere žele svi, pa tako i Norveška koja na području sjevera pokušava ostvariti vojnu, političku i kulturnu dominaciju.
Rusija je zarobljena u geografiji i mora se pokazati u hladnim morima, jer je sigurno da se nikada neće ostvariti ruski san o vojsci koja će moći “oprati čizme u toplom moru”.
Teror se ponavlja
Kako bi ovdje izgledao rat i umiranje, vizije koja rasplamsavaju maštu i raduju hladnoratovske umove, sugestivno je predstavljeno u TV seriji strave i užasa The Terror, rađenoj prema istoimenom romanu Dana Simmonsa, snimanoj kod nas na otoku Pagu, koja nas ‘bezjake‘ upoznaje sa stvarnom izloženošću krhkog ljudskog tijela i duha zimi i beznađu polarne noći. Mnogim budućim arktičkim vojnicima ratovanje i umiranje na temperaturama od -50°C, orkanskim vjetrovima, polarnoj noći, valovima visine dvanaest metara..., bit će jezovito i ekstremno naporno, unatoč svoj sili napredne tehnike i tehnologije. Vojske nikada neće biti dovoljno zagrijane, dovoljno hranjene, uvjek će biti umorne i depresivne, tehnika će biti neoperativna, a baterije uvijek izložene pražnjenju. Čak i najbolji vojnici gledat će samo sebe, isto kao i mornari na brodovima Terror i HMS Erebus, pod zapovjedništvom kapetana Johna Franklina, koji su pokušali davne 1845. godine proći kroz posljednji neistraženi dio Sjeverozapadnog prolaza, ali su zaglavili u ledu otočja King William, u blizini sjeverne Kanadske obale. Zbog jeze, hladnoće, mraka, gladi i ludila, na brzinu je pomrlo svih 129 članova posade. Britanska kraljevska ratna mornarica mnogo je puta bez uspjeha slala potražne ekspedicije. Nakon sto sedamdeset godina od katastrofe, uz pomoć kanadskog ledolomca Sir Wilfrid Laurier stručnjaci su pronašli olupinu broda HMS Erebusa, ali drugom brodu Terror izgubio se svaki trag. Dojmi se, uz povijesni odmak, kao da su brodove uništili, a njihove mornare proždrli Bjeli hodači i vojska mrtvih predvođena Noćnim kraljem iz Igre prijestolja, a ne usamljeno čudovište nalik polarnom medvjedu znano među lovcima iz plemena Athabascan kao Tuunbaq. Inače, tehniku plovidbe i preživljavanja na Arktiku prvi je svima demonstrirao Roald Amundsen i pet vjernih, na patnju i patetiku otpornih mornara, koji su čamcem "Gjøa" prošli kroz Sjeverozapadni prolaz i nakon tri godine putovanja 1906. u Pacifiku ugledali kitolovac koji je plovio iz San Francisca...
Možda ste propustili...

// REIZDANJA GODINE: GEORGE R. R. MARTIN U NOVOM RUHU //

Igra prijestolja: Američki Derviš i smrt

TEMA TJEDNA: OPSTANAK ILI NESTANAK SOCIJALNE DRŽAVE (I.)

Previše socijale, premalo onih koji rade

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana