Četverolist Katedre za hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Osijeku za čitatelje je Glasa Slavonije izabralo najbolje od književne produkcije u godini koja je upravo izmaknula. Što je to što vrijedi pročitati, možda darovati ili posjedovati, preporučaju nam doc. dr. sc. Sanja Jukić, prof. dr. sc. Ružica Pšihistal, prof. dr. sc. Goran Rem (šef Katedre), izv. prof. dr. sc. Ivan Trojan.

Miroslav Mićanović, u lirskoj knjizi Obrt za pranje perja, organski šalje u tekstni suživot i stihovanu i liriku u prozi, i esejne minijature i autoprojektne prozne manifeste, kao i bilješkovne fenomenološke male skice. Ta knjiga kombinira arskombinatorijske stihovne magnete pune polja ponavljanja i okretanja u zabrinutim i strogim konkretističkim slikovnim igrama, s najprofinjenijim intertekstualnim izlošcima neupitno neslučajnih navoda - koji uživaju u svojim mićanovićevskim neokontekstima. Novi mikrokonteksti znanih i anonimnih zapisa osvježuju čitateljeva vozanja, šetanja i listanja ulica, cesta i zidova, a sveukupna knjiga majstorija je lunaparkovnoga vozanja na vrtuljcima neukradivoga djetinjstva pisma.


Miroslav Cmuk u esejističkoj knjizi Stripizam, napokon odčitava strip kao dio najintenzivnijega propitivanja čovjekove ovisnosti o vizualnosti dvadesetoga i nešto više stoljeća. Neporeciva je stripova definicija vizualne naracije, ali i ritmička prednost u dinamičnoj upotrebi kvadrata i njezinom estetski igranom iznevjeravanju, točnije jurišnom osposobljavanju primatelja za kritički i stimulirano kompromitiranje izmanipulirane zbilje koja se navodno nalazi u povijesti, naime tu negdje među nama čitateljima. Vrhunska književno-metastripovska esejistika koja demobilizira naš svakodnevno turbokičerski svijet.


Krešimir Bagić, Pogled iz Dubrave, naslov je koji povezuje male naracije autorskoga čitatelja s visokim poštovanjem postojanja mogućeg "nezavisnoga", ali upućenoga čitatelja. Bagić afirmira gust proces čitanja, ne navija ni za kakvo tržište, njegov tekst poznaje preliminarne podatke o autoru pojedinoga lirskoga naslova, ali ga zaokuplja samo sam tekst iz predmetne knjige. Eseji su formalno često prikazi i zahtjevna su afirmacija književne kritike, ali središnji i naopsežniji dio eseja je - esej procesa čitanja. Matoš i Slamnig su stalni, zvrkavi, a najstroži orijentiri kretanja Bagićevog esejskoga pisma, znači Pogled iz Dubrave vršno je polje hrvatskoga esejskoga pisma!

Branko Čegec knjigom Talačka kriza najlucidnije i najpreciznije moguće promišlja loš tekst nepametnog svijeta, raskrinkava loše točke nacionalnoga kulturnoga teksta i u zamjenu nudi jedinstvenu količinu energije oporavka. Jedino što zagovara su intelektualna jasnoća i ontološka autentičnost, a svemu ostalom izriče snažnu kritiku. Ti su eseji hibridno pismo subjekta koji misli, koji rezigniranost briljantno dodaje intelektnom uvidu, a nevjericu ne ovjerava olako nego analizom daleko nadmašuje bilo koju olakost. Posve je iznimna moć mislene razvijenosti Čegecova esejističkoga pisma, moć koja nacionalnoj kulturi šalje neautoritarno pismo politike najpojedinačnijega i najpreciznijega pogleda.


Darija Žilić, knjigom eseja Tropizmi 3, energično nastavlja afirmirati spisateljice u njihovom niskobudžetnom korpusnom polju kulturnoga svijeta, ali ovaj se puta naslovi autorica nalaze u organskom punom polju unutrašnjega i vanjskoga konteksta. Eseji afirmiraju lokalno i translokalno, ne zagovaraju olako ikakvo globalno, ali ovi eseji zavode mirnim odvajanjem priča o autorskim mjestima u kulturi od mjesta autorskih pisma u kretanju povijesti pisma. U pristupu svakom i autoru ili autorici Darija Žilić legurira pojmove za uvjetno rečeno teorijsko pismo, koje implicira pojedini naslov ili opus kojemu taj naslov pripada. Darija Žilić optimalno pristaje na taj postupak prihvaćanja poetike kao onoga stanja koje upravo sam estetski predložak gradi. Tako knjiga Tropizmi 3 nastavlja strategiju započetu u Meandarmediji, prvom Tropizmu, afirmirajući slobodu, odnosno strogo ne dopušta apriorni ili ikakav preduvjereni pristup. Eseji korektnosti i osvješćenja.

Bernarda Katušić u studijskim esejima Književno njihalo, ne može prikriti znanstvenu opremu koja njen esejski subjekt rukovodi, ali ne može prikriti niti burnu i kondenzirano pokretljivu figurativnost mislenih rješenja koja zapravo klasičnoj književnoznanosti nisu draga i drži ih nediscipliniranim, a eseju su defintiornim. Katušićkina figurativna kretanja između zbilje i stvarnosti, su esejistično dragocjena oprjeka i sugovor Dubravki Oraić Tolić u njenom višedesetljetnom osvjetljavanju Matošem - ukupnoga hrvatskog književnog i kulturnog prostora. Katušićka nam, također, daje uvjetne figure bajke i autobiografije te medijalnosti, kojima možemo odčitavati i učiti čitati svoju estetsku, kulturnu i uljudbenu matricu, kako bismo hrvatsko nacionalno biće mislili suvislo, moderno, neotradicijski pribrano, bez prepuštanja ideji da je prekasno!

Zbirka pjesama Franje Nagulova Zimsko računanje vremena autokritično određuje subjekt koji ne mari za otračavanje sebe sama i svoje nemoći pred dominacijom divljaštva i gluposti. Dakako, ne mari ni za to da ikakvim slučajem tu dominaciju afirmira osim kao opasnu i prostačku, stoga pokazuje svom pismu i to kako se može napokon moćnom jeziku dati punu slobodu gradnje svijeta kakvoga, na žalost, ipak, nema u vanjskoj fizici, ali zašto ne napraviti šarmantni alternativni svijet u kojem opet ne ću biti glavnim junakom, ali ću biti lijen, kreativno snažan i jezično moćan. Nagulovljeva se poezija ne srami slabosti svoje pameti, jasno daje koncept zapričane i duhovite samosvijesti. Mlađi autor Nagulov već je učinkom blizak srednjoj dobi i dok se to spominje, želi se istaknut visoka zrelost i sofisticiranost pisma, kao i mjesto te lirike u nacionalnom vrhu.

Mateja Jurčević u knjizi stihova Bijela vrata inventivnim jezično-stilskim, ritamskim i motivskim rješenjima osvježava arhetipske teme ljubavi i egzistencije do te mjere da otklanja svaku mogućnost čitateljskoga zamora. Naslovom-posvetom Slavičekovim Čudesnim bijelim vratima autorica sugerira na kojoj je pjesničkoj ostavštini gradila svoj tekst, s naglaskom na glagolu graditi. Naime, izbor motiva i načini njihova ulančavanja kroz tekst svjedoče o ozbiljnoj i dobro promišljenoj gradnji koja ne trpi laka jezična rješenja ni jednostavnu kauzalnost lirske naracije. Iako najčešće u prostoru intimnih blizina svojih subjekata, Mateja Jurčević ne zapada u izričajni i fabularni patos i nudi stihove čija se retorička kombinatorika čini estetski i značenjski neiscrpivom, a svakako nesvakodnevnom u mlađem hrvatskom pjesničkom pismu.


Poetski tekstovi Branka Maleša u zbirci Mutno, podsjećaju, nakon devet godina od prošle njegove zbirke, na to tko su najznačajniji živući hrvatski pjesnici, dakle Branko Maleš i Danijel Dragojević. Hrvatska je poezija elita hrvatske književnosti, moderna i neotradicijski razvedena u briljantne rukavce, u kojima je Malešovo mjesto mjesto nastupa lirskoga tekstnoga čarobnjaka, koji neznatno tugaljivo afirmira nešto što olako zaboravljamo i brbljavo zakrčujemo krčanjem - afirmativnost samu, subjektivnost koja je vedra upravo kao na samim vrhovima rane hrvatske postmoderne iz 50-ih, odnosno u opusu genija vedrine Bore Pavlovića. U Malešovoj zbirci Mutno oksimoronske i neočekivane igre zadaju nam pravila kojih tek trebamo pokušati čitateljski biti dostojnima, jer upravo nas čitatelje, ponavljamo - afirmiraju. Knjigovni briljant međunarodnoga vrha hrvatske književnosti protekloga desetljeća!

Zorica Radaković u romanu Sanjarica bogato razvija kinetiku laži ili nadfikcijske fikcije, zanosa i sanjarenja, kao analoški sustav koji zrcali prostačku svakodnevicu posve jeftinih i nadasve površnih i dapače uniženih vrijednosti egzistencije. Roman na označiteljskoj razini nosi uskličnost koja referira medijske membrane i filtere kroz koje se svijet svakodnevice kompromitira za kaznu zbog postavljanja profanih orijentira, nasuprot odsutnom mirnom nesvetom životu pune egzistencije. Iako fabularnom jednostavnošću blizak interesima realističnih tranzicijskih pisaca protekloga dvodesetljeća, roman je povremeno dubokih jezičnih igara, koje se od proze ne bi očekivale, a postavljene su u prostoru od paradoksa/lirizma/apsurda, pa sve do nadrealnosti. Raskrinkavanje zvjezdano-slavnoga polja praznine.

Luka Bekavac, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, roman je koji nastavlja izvanredno pismo hrvatske proze smješteno u dinamični opus toga autora. Nezainteresiran za realizam dominantne kioskovsko-tranzicijske proze posljednjih 20 godina, Bekavac je sam izdvojeni vrh sofistikacije moderne proze. Njegove nominalno priče su i romaneskno uvezane, to im ništa ne oduzima niti dodaje - tek čini profinjenu tiječnost, koja se naoko oslanja i na temu, ali mnogo više na stilistiku, na pismo koje uživa vlastitu odmetnutost od zbilje i od ikakve institucijske odgovornosti, pa oslobađa subjekt - zaigrano i mudro portretirano u blagoj i gotovo odsutnoj intonaciji Lyncha, Borgesa i ranog Tribusona te najzrelijega proznoga Stojevića. Melankolično mirni i oslobođeni Subjekt - i s jedne i s druge strane procesa čitanja. To je i fantastična sloboda, za uopće najbolji ikada osječki prostorni esej, onaj atemporalni marienbadovski osječkošetalački esej Vlastimira Kusika. N.Vek.