Svaki put kada netko od filmskih kritičara krene s baljezganjem kako je sedma umjetnost na koljenima...ups, zabuna. Moje duboke isprike, naime, istim riječima započeo sam i prošlogodišnji uvodnik izbora najboljih filmova. Stoga sam odlučio ove godine ignorirati liste domaćih i stranih kritičara, a odluka koju sam donio odmah nakon prošlogodišnjeg izbora, rezultirala je velikim popisom od nekih pedesetak naslova, koje sam marljivo, nakon što sam ih odgledao, evidentirao, arhivirao i onda početkom prosinca otvorio folder pod nazivom "FILMS". Tradicionalno, prosinac je i mjesec kada u obitelji imamo filmski maraton, odnosno kada gledamo sve filmove koje su hvalili i proporučavali tijekom godine, a mi ih (ne)namjerno propustili. Stoga da ne duljim i ne gnjavim previše s uvodnikom, ovo je moj osobni, odveć subjektivni izbor najboljih filmova koje sam pogledao tijekom posljednjih 360 dana.

ABECEDNIM REDOM.

ANNIHILATION 20

(Alex Garland)

Prvi veliki ZF horor-film ove naše nove epohe – nazvane antropocen. Garland je svoj film napunio mnoštvom poruka, poput humanizma koji podmeće kao podtekst cijele priče, iako ga neprestano namjerno zanemaruje; zatim očitih religijskih konotacija koje se miješaju s mitologijom kako se približavamo samom kraju; velikih pitanja o ljudskom rodu koja postavlja, ali bezobrazno nam ne želi ni naslutiti što autor misli; sve do provokativnih alegorija koje će vam se motati po mislima danima poslije i o kojima ćete rado razgovarati sa sugovornicima koji su oduševljeni još jednom sjajnom rolom Natalie Portman.

A PRAYER BEFORE DAWN

(Jean-Stéphane Sauvaire)

Biografska drama "A Prayer Before Dawn" ekranizacija je romana Williama "Billya" Moorea, boksača iz Liverpoola, koji je proveo tri godine u tajlandskom zatvoru. Film, koji je režirao francuski redatelj Jean-Stéphane Sauvaire, brutalna je i nasilna drama, uznemirujuće nemilosrdna u svojoj pretjeranoj realnosti, a dodatni "šarm" ostvaren je zbog činjenice kako je sniman na originalnim lokacijama, odnosno u tajlandskom zatvoru. Ali istovremeno ovo je majstorski režiran film koji će vas uvući u svoje naručje i stiskati sve dok nekoliko put ne ostanete bez zraka.

DEADPOOL 2

(David Leitch)

Možete ga zvati površnim i djetinjastim, no vulgarni humor kojim nas je Ryan Reynolds počastio u drugom nastavku Deadpoola nešto je najzabavnije što sam imao prilike gledati tijekom 2018. godine. Redatelj filma, David Leitch, čovjek "koji je ubio psa Johnu Wicku'', već se dokazao kao majstor akcijskih scena u "Atomskoj plavuši'' donio je Deadpoolu novu dimenziju, a Reynolds, koji zapravo cijelu karijeru glumi jednu te istu sarkastičnu ulogu, pisanjem scenarija za Deadpoola pokazao se kao vrhunski poznavatelj Hoolywooda i pop-kulture općenito.

DISOBEDIENCE

(Sebastián Lelio)

Čileanski redatelj koji je ove godine osvojio Oscara za najbolji strani film "Jedna čudesna žena", Sebastián Lelio, adaptirao je knjigu Naomi Alderman i od nje napravio prekrasan, emotivno razarajući film koji se možda bavi "zabranjenom ljubavi", ali je, kao i njegovi ostali naslovi u karijeri, zapravo film o tuzi. Tuzi koju svi nosimo u sebi i koja nam obilježava život. Gotovo svi glavni likovi, s kojima sam se imao prilike susresti gledajući njegove filmove, obilježeni su tugom koja im ne dopušta da krenu naprijed, nego su taoci svoje prošlosti i (ne)djela koja su počinili.

EIGHT GRADE

(Bo Burnham)

Snimiti film o odrastanju, a da vam glavni likovi nisu nekakve moderne verzije Holdena Caulfielda ili jednostavno idioti poput klinaca iz serije "Heatherice" očigledno je težak zadatak. No, redatelj Bo Burnham uspio je u svome debiju snimiti šarmantnu priču o odrastanju ili točnije "o najgoroj godini u životu svakog tinejdžera". U središtu je radnje simpatična Kayla, koja živi sama s ocem, tumači ju Elsie Fisher, a koja je oduševila sve koji su film pogledali, još tamo od premijere na Sundanceu. Bo Burnham se svojim filmom ni jednog trenutka ne trudi previše, a daruje toliko puno.

FANTOMSKA NIT

(Paul Thomas Anderson)

Nekada je P. T. Anderson snimao filmove prepune pitoresknih likova koji pokušavaju pronaći svoje mjesto u civiliziranom svijetu. U njegovu posljednjem filmu svi su (pre)civilizirani, ali se ne žele uklopiti među ostale smrtnike, pa si dozvoljavaju ponašati se pitoreskno. No to je deminutiv, jer želio sam biti pristojan do kraja. Legende o Daniel Day-Lewisu i njegovoj posvećenosti svakoj roli poznate su svima, no u ovom filmu vladari ekrana su žene, odnosno Vicky Krieps i Lesley Manville, koje pokazuju kako se ophoditi sa djecom, bez obzira na to koliko ona godina imala.

FIRST REFORMED

(Paul Schrader)

Nekada, ne tako davno, prije interneta, prije dlanovnika, prije nego su svi postali preosjetljivi, pri spomenu imena Paul Schradera svi u prostoriji bi zašutjeli i s odobravanjem klimali glavom. Čak i oni koji nikada nisu gledali Taksista ili Razjarenog bika. "First Reformed" je briljantan film kojemu je u središte radnje reformistički svećenik, a maestralno ga glumi Ethan Hawke koji je prisiljen ponovo suočiti se s vlastitom prošlosti i tragedijom koja je ostavila neizbrisiv trag na njegov život. Neodoljiv prikaz čovjeka, čija je vjera poljuljana, no ujedno i neustrašiv film koji je parabola za nadu u svijetu gdje ona više ne postoji.

HLADNI RAT

(Paweł Pawlikowski)

Ekonomičnost je jedna od najvećih vrlina ovoga filma. Naime, film, čija se radnja odvija tijekom nekoliko desetljeća, traje samo sat i pol. I svaki trenutak proveden uz njega bit će dragocjen jer svaka scena precizno je odmjerena, posložena u divnu cjelinu koja, iako je monokromatska, prepuna je živosti i boja u sebi da povremeno postaje nepodnošljiva. Pawlikowski, koji je 2015. godine dobio Oscara za film "Ida", majstor je atmosfere, gospodar melankolije, a njegov "Hladni rat" prepun je bijesa, čežnje, boli i skrivenih poruka koje će vam promaknuti samo ako trepnete.

ISKUPLJENJE U NEW YORKU

(Lynne Ramsay)

Pronašla sam u njemu srodnu dušu, izjavila je škotska redateljica Lynne Ramsay o Joaquinu Phoenixu, koji je napokon dobio u ruke film u kojemu je mogao pokazati sav raskoš svog glumačkog talenta. Poput prošlogodišnjeg sjajnog naslova "Good Time'' braće Safdie, New York i u novom filmu Lynne Ramsay postaje isti onaj uznemirujući velegrad kojemu su Scorsese i Ferrrara toliko puta odali počast. Spor, povremeno čak i dosadan film, koji na svijet plaćenih ubojica, ali i ratnih veterana, koji pate od PTSP-a, gleda na drukčiji način, s nekoliko uistinu nezaboravnih scena koje će vam se urezati u pamćenje.

LJETO 1993.

(Carla Simón)

Nakon smrti majke, šestogodišnja Frida odlazi živjeti na selo s ujakom Esteveom, ujnom Margom i njihovom malenom kćeri Annom. Seoski život izazov je za Fridu. U novom domu vrijeme kao da teče drukčije, a idilična priroda, koja ju okružuje, tajanstvena joj je i strana. Povrh svega, dobila je i malenu sestru za koju treba brinuti dok se istovremeno pokušava nositi s novim emocijama, poput ljubomore. Redateljica Carla Simón svojim filmom uspijeva zaustaviti vrijeme, vratiti vlastita (ali i naša) sjećanja na odrastanje koje je sjetno, nevino i melankolično, no toliko lijepo da će vam nekoliko puta rasparati srce.

MANDY

(Panos Cosmatos)

Priča je jednostavna, Red Miller i njegova djevojka Mandy Bloom žive mirno u kolibi na Shadow Mountainsu sve dok nju ne otme hipijevski kult i ne ubije. Ono što slijedi klasični je film osvete prepun čudnih likova, nasilja i bizarnih scena kakve su danas gotovo rijetkost u filmovima koje imamo prilike gledati. "Mandy", Panosa Cosmatosa izgleda kao da je čileanski "čudak" i duhovni učitelj Alejandro Jodorowsky snimio horor prema scenariju koji je napisao mizantrop Sam Peckinpah, a montažu i glazbu odradio David Lynch. Nicolas Cage se vratio u formu. Ili napokon odabrao odličan projekt. Treći ove godine.

MJESTA I LJUDI

(Agnes Varda & JR)

Međugeneracijski esej o solidarnosti, prijateljstvu, umjetničkim vizijama, malim ljudima i velikim pričama, slobodi, sjećanjima, starosti, smrtnosti, ljepoti, nostalgiji, melankoliji i tuzi, režiran i snimljen s toliko iskrenih i toplih ljudskih osjećaja da ćete, nakon što završi, htjeti još jednom krenuti na put s njih dvoje francuskim selima. Film koji je istovremeno sociopolitički manifest o tome koliko smo pometeni modernom tehnologijom, ali i road film koji nas želi oraspoložiti svojom atmosferom i glavnim "glumcima'', koji su jednostavno par iz snova, nekakva moderna verzija Hal Ashbyevih "Harolda i Maude''.

MJESTO TIŠINE

(John Krasinski)

Mišljenja sam kako filmove treba gledati nakon što im prođe hype. Naime, o "Mjestu tišine" se pisalo toliko hvalospjeva da sam čak i ja u jednom trenutku pomislio kako je debitantski film Johna Krasinskog bolji od "Shuttera" ili "Carrie", onoga sa Sissy Spacek. No, nekoliko mjeseci poslije, kada se prašina slegla, pogledao sam ga i moram priznati kako me je oduševio, uplašio i na kraju mrvicu razočarao. A razlog ovome posljednjem jest činjenica da Hollywood ne zna napraviti čudovište koje ne izgleda kao da je ispalo H. R. Gigeru iz bloka za crtanje.

MOJ PRIJATELJ PETE

(Andrew Haigh)

Film prati 15-godišnjaka Charleyja koji samo želi topli dom, hranu na stolu i srednju školu koju bi mogao pohađati duže od pola godine. Kao sin samohranog oca koji radi u skladištima, teško pronalazi stabilnost u životu. Nakon njihove selidbe u Portland Charlie nada se novom početku. Želeći pomoći ocu, nalazi ljetni posao kod trenera jahanja, gdje se sprijateljuje s neuspješnim trkaćim konjem koji se zove Lean on Pete. Jedan od najdivnijih naslova koje sam ove godine imao prilike gledati, remek-djelo koje o američkoj kinematografiji i tradiciji govori više od cijele ovogodišnje holivudske produkcije.

NASLIJEĐENO ZLO

(Ari Aster)

Stvarno je jezovit. Povremeno na rubu strašnog, no taj dio filma je redatelj Ari Aster uspio stvoriti uz pomoć glazbe i kamere koju postavlja u neobične kutove, radi zanimljive poteze njom i uspijeva gledatelja držati na rubu živaca. Iako su svi pisali kako je prava priča filma ožiljci u obitelji kojima ne možemo pobjeći, bez obzira na to je li riječ o bolestima ili tragedijama o kojima se (ne)priča generacijama na obiteljskim okupljanjima nakon tri rakije viška, meni se osobno posebno svidio nadnaravni dio priče o vladarima pakla, koji je diskretno ubačen i zbog kojeg, siguran sam, nećete mirno spavati kada ga pogledate.

NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA

(Christopher McQuarrie)

S obzirom na to kako živimo u vremenu filmskih franšiza i super heroja, gledati Toma Cruisea kako na sve moguće načine održava franšizu "Nemoguća misija" živom je hvalevrijedna. I ne samo živom, nego punom poleta i mladenačkog elana - ne zaboravite da glavni čovjek iza cijelog projekta sam radi sve svoje vratolomije i ima 56 godina. Ovo je adrenalinska jurnjava koja neprestano traje dva i pol sata, istina šuplja, odveć predvidljiva i prepuna scenarističkih rupa, no ima nešto perverzno zavodljivo u gledanju Cruise kako juri motorom po Parisu, visi s litice ili pak vozi helikopter.

NE OSTAVI TRAGA

(Debra Granik)

Rijetki su naslovi koji će vas ostaviti bez riječi, zbog kojih ćete satima, ponekad danima, razmišljati o odlukama koje su donijeli likovi na ekranu i unutarnjim borbama koje su od tih prekrasnih ljudi napravili ljušture koje lutaju planetom pokušavajući pronaći kutak za sebe. "Ne ostavi traga" film je zbog kojega ćete se istovremeno osjećati tužno i sretno. Stoga, umjesto da se ja sada rasipam epitetima poput – moćan, snažan, inteligentan, univerzalan, razarajuće lijep - i izbacim bujicu riječi o neponovljivim ulogama Bena Fostera i Thomasin McKenzie, možda vam je najbolja preporuka da je film Debre Granik drugi najbolje ocijenjeni film 2018. prema Rotten Tomatoesu.

NICO, 1988

(Susanna Nicchiarelli)

Film o slavnoj Christi Päffgen, znanoj kao Nico, režirala je talijanska redateljica Susanna Nicchiarelli, koja je liku i djelu pristupila na najhumaniji mogući način. Ono što redateljicu najviše zanima jest pitanje: Imaju li ovisnici dostojanstvo? Odgovor je jasan. No, iako je ovo malen film, neustrašiv je u svojoj nakani razbijanja mitova kojih je svijet popularne kulture prepun. Međutim, najveća prednost filma je Trine Dyrholm, koja je toliko hipnotizirajuća da vam ne preostaje ništa drugo nego se prepustiti u njezine ruke da vas vodi na emocionalno putovanje kroz sjećanja na "svećenicu tame".

OBITELJSKE VEZE

(Hirokazu Kore-Eda)

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Prva je rečenica Tolstojeva klasika Ane Karenjine. U središtu svakog filma japanskog redatelja Hirokazu Kore-ede je obitelj. Njegovi će vas gorko-slatki filmovi uvijek natjerati na promišljanje o vlastitim propustima, kao i preispitivanje vaših dugogodišnjih predrasuda prema drugima, jer likovi koje oslikava u svojim (melo)dramama uvijek su dovedeni pred nevjerojatne kušnje. Dobri ljudi koji rade (ne)promišljene poteze koje će društvo gotovo uvijek osuditi, čak i mi ispred ekrana. Dobitnik Zlatne palme na festivalu u Cannesu.

OTOK PASA

(Wes Anderson)

Sve što bih vam mogao napisati o "Otoku pasa" su hvalospjevi, no brojni ukrasni pridjevi kojih bih se u ovom trenutku mogao sjetiti, neće vas uspjeti nagovoriti da provedete sat i pol gledajući priču o dječaku Atariju i psima, koji su u distopijskoj budućnost prebačeni na već spomenuti otok, ako niste fan filmova Wesa Andersona. Mene je, kao fana, oduševila njegova šarmantna posveta japanskoj kulturi, tradiciji i ikonografiji u filmu u kojemu sve vrvi od haikua, sumo-hrvača, kabuki-kazališta, sushija i yakuza, kao i p(l)itkošću radnje koja je karakteristična za njegove naslove.

ROMA

(Alfonso Cuaron)

Meksički oskarovac snimio je autobiografski film, kako sam kaže, prema vlastitim sjećanjima, o dadilji koja je othranila njega i njegovu obitelj, s toliko pažnje i ljubavi da će vam hrabrost, velikodušnost i poštovanje u građenju lika Cleo, Yalitza Aparicio, koja ju tumači, uzvratiti istom mjerom u baš svakom kadru tog prekrasnog filma. U dva sata, kroz oči glavne junakinje, zrcali se cijeli svemir osjećaja koji gledatelja neće ostaviti ravnodušnim, nego će u njima pronaći vlastita, gotovo zaboravljena sjećanja na djetinjstvo i ljude koji su vas beskrajno voljeli. U mojem slučaju bake i djeda.

SALINJAUI GIEOKBEOB

(Won Shin-yun)

U našem prijevodu film korejskog redatelja Won Shin-yun zvao bi se "Sjećanje jednog ubojice", a na engleskom "Memoir of a Murderer" i nemojte ga zamijeniti sa klasikom "Sjećanje na ubojstvo" Bong Joon-ho. Napeti triler koji će vas držati na rubu stolice od početka do kraja. Film koji nudi bezbroj zanimljivih obrata, nekoliko uistinu nezaboravnih scena koje će vas nasmijati ili zgroziti, a koje pak podsjećaju na klasike korejske kinematografije iz ovog stoljeća, s odličnim Sol Kyung-gu koji tumači glavnu ulogu. "Memoir of a Murderer” prava je poslastice za ljubitelje žanra, ali i puno više od toga.

SKRIVENA LJUBAV

(Luca Guadagnino)

Najavljivan kao najemotivniji uradak godine te kontroverzan film koji ruši brojne tabue, "Skrivena ljubav" zapravo je melodramatična gej bajka u režiji Luce Guadagnina. Svakako jedan od najemotivnijih naslova godine, no dok su svi bili oduševljeni s mladim glumcem Timothée Chalamet, moju je pozornost od prve sekunde osvojio i do kraja filma potpuno raspametio Michael Stuhlberg kao "najbolji otac u povijesti svemira ikad''. A njih dvojica zaljubljenih toliko su melankolični likovi kao da su ispali Marcelu Proustovu i nekog od romana o Izgubljenom vremenu.

SMRT STALJINA

(Armando Iannucci)

Film koji kombinira komediju, dramu i političke intrige, a rezultat je pravi mali dragulj crnog humora, svojevrsni tour de force Ianuccijeve karijere u kojemu se horor-lekcije iz povijesti, koje je redatelj preuzeo iz istoimena romana Fabiena Nurya i Thierry Robina, miješaju s apsurdno bizarnim likovima koje je kreirao. Ono zbog čega "Smrt Staljina'' iskače kvalitetom jest fantastičan glumački ansambl, u kojemu su Steve Buscemi, Jeffrey Tambor, Michael Palin i Andrea Riseborough neponovljivi u svojim rolama, no mene je osobno oduševio Simon Russell Beale u ulozi monstruoznog Lavrentija Berije.

SORRY TO BOTHER YOU

(Boots Riley)

Snimiti kvalitetnu i prije svega podnošljivu te gledljivu satiru koja ismijava moderno društvo gotovo je nemoguće. Jedan od razloga leži u tome kako smo svakodnevno svjedoci da je stvarnost puno gora, neshvatljivija i gorča od bilo kojeg autorskog djela. Od prvog kadra Boots Riley pokazuje kako je ovo film koji je želio snimiti cijeli život, a sve u njemu je pretjerano - od Detroitinih naušnica, preko Cassovog "bijelog glasa" koji koriste svi telemarketari kako bi imali bolje rezultate, do završnice koja je toliko nametljivo i pretenciozno vulgarna – da mu jednostavno morate pružiti priliku da vas uvrijedi.

TIJELO I DUŠA

(Ildikó Enyedi)

Trostruki laureat Berlinalea, film je pun kontrasta - s jedne strane imate povremeno nemile prizore vješanja i klanja stoke, kuljanja krvi i post-mortem trzaja papaka, a s druge strane, kada su joj dvoje glavnih likova u kadru, Enyedi uspijeva u gotovo svakoj sceni podariti nevjerojatan raspon emocija gledateljima. Film je poput neke prekrasno napisane knjige u kojoj su dvoje glavnih likova emocionalno hendikepirani i društveno otuđeni, no tako divni u svim svojim nedostacima, ili možda prednostima, da sam siguran kako ćete ih zavoljeti dok oni pronalaze carstvo emocija i tjelesne požude.

TRG

(Ruben Östlund)

Iako su film najavljivali kao satiru modernog društva, "Trg'' je puno više od toga. Naime, švedski redatelj Ruben Östlund se, kao i u svojim ranijim radovima, od kojih posebno treba izdvojiti "Turista", "Nesvjesno" i "Play", bavi temama specifičnim za svoju karijeru, poput seciranja skandinavskog društva koje se gubi na granici između pretjerane političke korektnosti, totalne otuđenosti i rasnih stereotipa. No za razliku od brojnih suvremenika u europskoj kinematografiji, Östlundovi filmovi urnebesno su zabavni, ali i potresno uznemirujući, stavljajući naglasak na naše vlastite strahove.

TRI PLAKATA IZVAN GRADA

(Martin McDonagh)

Posljednji film Martina McDonagha, britanskog dramatičara koji se u svijet sedme umjetnosti probio filmom "In Bruges'', jedan je od najsmješnijih, najuznemirujućijih, najpotresnijih, ali ujedno i najiskrenijih naslova 2018. godine. Film za koji su Frances McDormand i Sam Rockwell dobili Oscara, nekoliko će vas navrata nasmijati, dok budete puštali suzu zbog tužnih životnih okolnosti u kojima se nalaze svi likovi koji su u neprestanoj skepsi prema svemu. Upravo ih ona gura prema naprijed, iako su vrlo često stanovnici Ebbinga zarobljeni u vlastitoj prošlosti. Nešto poput nas Hrvata.

WESTERN

(Valeska Grisebach)

Nazvati film "Western" bila je odvažna i hrabra odluka redateljice Valeske Grisebach. Međutim, do kraja priče o njemačkim radnicima smještenim negdje u zabiti Bugarske, siguran sam kako će te i vi biti oduševljeni njezinom odlukom. Film koje je istovremeno kontemplativna drama o ekonomskom kolonijalizmu kao i kritika nezrelosti i nesigurnosti odraslih muškaraca. Mrvicu prespor, no upravo zbog te svoje elegičnosti, koja je u neprestanom sukobu s ksenofobijom i arogancijom zapadnjaka, Grisebachova uspijeva sve svoje ideje savršeno dotjerati i prezentirati nama gledateljima.

ZAMA

(Lucrecia Martel)

Glavni junak Don Diego de Zama, kojeg veličanstveno tumači Daniel Giménez Cacho, apsurdna je figura, nad kojom ćete se do kraja ove dvosatne egzistencijalne nadrealne odiseje o kolonijalizmu nekoliko puta sažaliti ili će će vas njegova suzdržanost i strah od konflikta beskrajno iznervirati. Morbidno smiješan film i moderna kritika horora kolonijalizma u kojoj Lucrecia Martel ne donosi zaključke, nego emotivnim paklom glavnog, tragikomičnog lika, preslikanog iz Beckettovih/Kafkinih djela, progovara o propasti humanizmu i imperijalizma.

Piše: Nikola KUČAR