ĐAKOVO – U vjernicima prepunoj đakovačkoj katedrali misu polnoćke predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, uvevši tako brojne Đakovčane na najljepši način u dan isusova rođenja, Božić. - Isus se rodio u krhkosti i malenosti, kao svako dijete, pa mu treba ljudska pažnja i briga. Ova potreba nije prestala. Bog i danas treba čovjeka. On je cijeli svijet stvorio u ljubavi – radi čovjeka. Mi smo stvorenja njegove ljubavi, on ljubi nas ljude i njemu je stalo do svakoga od nas. Zato ima nade za svakoga od nas, ima nade i za naš narod i za naše društvo, za čitavo čovječanstvo, bez obzira na našu slabost i grešnost. On ne želi našu propast, nego naše obraćenje i spasenje. I mi, živi ljudi, koji slušamo pjev anđela te svoje srce otvaramo ponudi spasenja, smo njegova slava“, rekao je nadbiskup Đuro u svojoj homiliji. Ustvrdio je kako je ta potreba uzajamna – ne samo da Bog treba i želi nas ljude, nego i mi ljudi trebamo Boga. Čovjek žudi za Bogom i traži Boga; pa i onda kad ga odbacuje, traži ga – bio on toga svjestan ili ne. Jer je stvoren na sliku Božju, puninu i smiraj svoga bića on može naći samo u Bogu. Čovjek, zato, uvijek traži pravu perspektivu, izlazak iz otuđenja, put u slobodu iz okova zla.
-Rješenje okova grijeha i zla, kojim smo sputani i kao pojedinci, i kao narod, i kao država, i kojim je okovana i međunarodna zajednica leži u rođenju Betlehemskog djeteta. Rješenje nije u šibi i batini goniča. Rješenje nije u bezbožnosti, u sebičnosti, u niskim strastima i požudama, nego u dobroti koja se nudi svakome, a ne nameće se nikome. Rješenje nije u nametanju jarma, u nasilju, nego u plemenitosti, u dobroti i ljubavi koja ne traži svoje, a daje sve što ima i što jest, koja je tu ne da bude služena, nego da služi i život daje za dobro drugih ljudi”, rekao je nadbiskup. Naglasio je da je uzrok svih problema, nepravde, društvenih zala, nemira i patnje upravo u našem odbacivanju Boga iz osobnog i društvenog života, u proglašavanju Boga i evanđeoskih – trajnih i neprolaznih – principa i vrijednosti opasnošću za sekularno društvo i državu.
-Bog je ljubav koja ne može ostati zatvorena u sebe, nego se daruje i ljubi, koja želi biti ljubljena, koja se nada uzvraćanju. No, spremna je prihvatiti i odbijanje – i to baš zato što je ljubav. To je ljubav koja je ljubljena onda kad čovjek ljubi drugog čovjeka, kad je spreman prepoznati potrebe drugoga, osobito onoga koji si ne može ili ne zna sam pomoći. Tada Bog kaže: »Trebam te!« Taj vapaj čuje se u siromasima, bolesnima, napuštenima, osamljenima, prognanima, prezrenima, u svima koji su na rubu društva, u svakome koji traži smisao, tko je obuzet tjeskobom i strahom, u svakome tko trpi nasilje. Kad se mi ljudi otvorimo toj ljubavi i kad odgovorimo na taj Božanski vapaj, ono svjetlo koje je čovjek prepoznao u Bogu postaje njegovo vlastito svjetlo i on počinje svijetliti u svijetu, razgoni tamu, a svijet postaje mjesto boljega života, rekao je nadbiskup Hranić koji je u đakovačkoj prvostolnici na sam Božić predvodio i središnje misno slavlje.
S.ŽUPAN