Osijek
BOŽIĆNA PRIČA O HRABROSTI: SANJA RAČIĆ

Nemam ja izbora. Pametnije mi je živjeti što sretnije nego očajna čekati da umrem
Objavljeno 22. prosinca, 2018.
U borbi protiv raka Sanja je počela izrađivati nakit. Originalan poput nje

Nemam ja izbora. Pametnije mi je živjeti što sretnije nego očajna čekati da umrem. Neupućenima bi to moglo zazvučati kao nekakava new age self-help floskula, no zapravo je u tim dvjema rečenicama sažeta autentična životna filozofija hrabre 50-godišnje žene pred koju je stavljen golem izazov – borba za zdavlje, za budućnost u kojoj će se moći dičiti novim postignućima svoje danas 16-godišne Tare.

Sanju Račić, gracilnu superjunakinju naše božićne priče, ni po čemu običnu Osječanku, koja će pak gorljivo prosvjedovati protiv takvih kvalifikacija, mnogi poznaju bar po čuvenju. No malo ih zna pred kakvim se izazovima našla dugogodišnja novinarka, jer ona svoju bolest ne nosi kao znamen, štoviše, dugo ju je sputavala u privatnoj zoni, jer "i drugi imaju svojih problema". Na ovaj se iskorak u javnost odlučila zbog altruističkih razloga, shvatila je, kaže, kako se mnoge žene koje imaju manje tešku dijagnozu od njezine mnogo više boje svoje bolesti, pa ih strah blokira i njihovu životu daje neželjenu formu i sadržaj.

Samo bitno!
"Nerado govorim o svojoj bolesti jer se teško nosim sa sažaljenjem. Prije tri godine otkriven mi je uznapredovali karcinom dojke, zapravo dva, s metastazama u aksili. Prošla sam 16 kemoterapija, gle, zaboravila sam koliko točno zračenja, a sada sam, s metastazama na kostima, na četiri injekcije mjesečno… i to do kraja života. Zato bih željela da liječenje potraje što duže, da bude kronično, ne konačno… Na liječenje u Zagreb uglavnom putujem sama. Po nalaze idem sama. To sam sebično pravilo uvela zbog toga što se lako nosim sa svojim emocijama, a teško s tugom i strahom drugih. I zato sve što doznam o sebi prvo sama procesuiram i potom serviram svojima. U raku, kao i u ratu, ne zamaraš se sitnicama, nego se usredotočiš na bitno i živiš najbolje što možeš. Nigdje se nisam toliko nasmijala kao na Odjelu onkologije. Nekarcinomašima će to možda zvučati okrutno, ali to samo govori da se s karcinomom živi. Terapije jesu teške, ali uz lijekove protiv mučnine i više odmora gotovo sam ih bezbolno pregurala. Iskustvo bez kose nije strašno - uvijek imaš savršenu frizuru, koju preko noći opereš i staviš da se suši na velikoj staklenci za zimnicu. A zahvaljujući šišanju na nulericu kod Tibora Viakovića imam doživotno besplatno feniranje (Kad sam ti takvu frizuru napravio, novac ti više neću uzimati), a kod Marijane Talović bojenje", prepričava Sanja svoja iskustva.

Snažni oslonci
Priznaje, ne živi bez straha, ali, rezolutna je, ne dopušta da joj preuzme život, da ju zaustavi. "Najveći dio dana i ne pomislim na dijagnozu, ali se pomno pratim: kad sam gladna - jedem, kad mi se spava - legnem, redovito šećem kilometrima i kada za to nemam vremena… Nakon kemoterapija ne podnosim hladnoću, ili je možda ni prije nisam podnosila, ali za to nisam marila. Potpuno sam promijenila način prehrane. Uglavnom jedem ono što prije nisam, a ne jedem ono što nekad jesam. Držim da mi je jedno od najvećih postignuća život bez šampite. (smijeh) Imam liječnicu kojoj vjerujem, prim. dr. Marijanu Jazvić, koju izluđujem svojim internetskim otkrićima čudotvornih lijekova i potpunih ozdravljenja tamo negdje u Americi, alternativca bioterapeuta Slavka Matanovića, od čije je terapije jači jedino njegov optimizam (Kod mene nema umiranja!), te majstoricu od čajeva, biljnih tableta i losiona Biserku Kraljetu. Nezamjenivi su mi i dragocjeni moja kći Tara, suprug Željko, najbolji brat na svijetu Dino, bake Verica i Blagica, prijateljice Sandra, Daca, Jasna, Višnja, Ivana Mušica, Ines, Senka i Sonja, zagrebačke anđelice čuvarice Branka, Maja i Suzana, moji radijaši i drugi dragi kolege novinari, lajonsice-geice, moj 4.13 i 8.b te svi oni koji kupuju moj nakit. Zamislite, fiskalizirala sam već 87 računa! Samo što nikad nisam sigurna kupuju li moj nakit zbog empatije ili zbog simpatije za ono što radim", skromna je Sanja.

Elegancija i profinjenost
Prava je istina da je taj njezin nakit pravi umjetnički izraz njezine neponovljive osobnosti te urođene elegancije i profinjenosti po kojoj je Sanja prepoznatljiva. Prodaje ga, posljednja tri tjedna (petkom, subotom i nedjeljom), u prizemlju Portanove. Malo tko ne zastane uz njezinu vitrinu privučen, ponajprije, njezinim nadaleko poznatim osmijehom. A onda pomno pogleda njezin nakit i neizlječivo se zaljubi u tu Sanjinu igru staklenih perli. Poznata i nagrađivana dugogodišnja novinarka počela je izrađivati nakit zbog terapijskih razloga. "Nakit sam počela raditi kako bih potpuno vratila funkciju ruke nakon operacije. I posve me to obuzelo! Čisti užitak. Često tri dana slažem, spajam, bojam, a četvrti dan sve rasparam jer to nije to. I u tome uživam. Prvo sam bižu radila samo sebi, potom prijateljicama, a sada mi je to posao. Iskoristila sam sredstava za samozapošljavanje, što je iskustvo koje bih preporučila onima koji nemaju posao, jer riječ je o radu u prvoj godini, za poduzetnike najizazovnijoj, s mrežom za spašavanje. Svoj Allunga nakit (allunga na jeziku Aboridžina iz okolice Sydneya znači sunce) još ovoga vikenda predstavljam i prodajem u Portanovi, a nakon toga ću se preseliti na društvene mreže. Ne stignem i jedno i drugo odjednom - što je dobro. Nedostaje li mi novinarstvo? Ne znam. Ne stignem o tome ni misliti, a i prodaja je poput novinarstva - istražuješ, saznaješ, uzimaš izjave, samo što nakon svega ne moraš izvijestiti", uspoređuje svoj nekadašnji i sadašnji posao.

Još ne tako davno Sanju smo svakodnevno slušali u eteru Hrvatskog radija – Radija Osijek. Novinarstvu je posvetila dva i pol desetljeća svojega života, no ipak je odlučila dati otkaz. Mnoge je iznenadila.

Oluja dobrote
"Odluka o napuštanju Radija Osijek, tog mog posla i zadovoljstva, ljubavi i egzistencije, nije bila laka, ali nisam imala izbora. U vrijeme te odluke, prošle godine baš prije Božića, doznala sam da mi je primarni karcinom metastazirao na kosti i da ponekad jedva podnošljiva bol u kuku nije od lošeg spavanja. HRT baš tada nudi mogućnost odlaska s posla uz poticajnu otpremninu, koja mi omogućava oko godinu i pol dana bezbrižnog života bez rada. Godinu i pol dana učinilo mi se sasvim dovoljno vremena kako bih se naviknula na moje novo stanje i odlučila što ću dalje u životu. Umiranje mi nikada nije bilo na pameti! Međutim, nisam znala kako će se bolest razvijati. Prije palijativnog zračenja i nove terapije, koju primam jednom mjesečno, sve mi je bilo teško - i spavati, i hodati, i usredotočiti se na bilo što. Ideja o dugotrajnom bolovanju nije mi se sviđala, kao i novinarstvo bez terena - samo redakcija i uređivanje vijesti, što su mi moji HRT-ići nudili. Mirovina mi također nije bila na pameti. Kada sam odlučila otići, prvo sam se morala suočiti s kritikom dragih ljudi tipa ‘teško bolesna 50-godišnjakinja napušta siguran posao u javnoj tvrtki sa sigurnom plaćom svaki mjesec, ti nisiiii normaaaaalna‘. No suprug, kći, mama i najbolje prijateljice poticali su me da odem. Znali su da znam što je najbolje za mene. Kada je odluka o napuštanju posla postala konačna, suočila sam se s takvom olujom dobrote da sam zamalo umrla, ali ne od metastaza, nego od ganuća. Moje su lajonsice (Sanja je članica LC-a Gea, nap. a.) i Radio Osijek organizirali humanitarni maskenbal za mene, uključili su se drugi kolege novinari, tehničari, montažeri, prijateji i znanci, poznati i gotovo nepoznati prijatelji s Fejsa", govori sa zahvalnošću Sanja, koja naglašava kako voli svaki dan koji je provela na Radiju. "Iako nije uvijek bilo lako, ono što je meni u novinarstvu bilo najljepše susreti su s ljudima, njihove priče i spremnost da se otkriju, ogole… Jedna od najdražih emisija koje sam radila bila je Špica, i to ne samo zato što sam je radila u paru sa suprugom Željkom Kovačevićem. U njoj su poznati i nepoznati Osječani u 45-minutnoj emisiji uživo govorili o sebi privatno i javno, zašto vole Osijek, birali su glazbu… Uživali smo", ističe Sanja.

Na Radiju Osijek radila je od 1991. do 1994. kao honorarac. Pratila je sva područja. Neko su joj vrijeme temeljna područja bila kultura i vojska, a posljednjih godina gospodarstvo. Surađivala je sa svim programima Hrvatskog radija. "Na HRT-u sam radila na svim trima platformama - radiju, webu i TV-u. Duže od dvije godine redovito sam se uživo javljala za emisiju Subotom ujutro, povremeno za Dobro jutro, Hrvatska, a prilozi koje sam pripremala objavljivani su i u drugim emisijama. Radila sam i na Slavonskom radiju, povremeno sam objavljivala na Slavonskoj televiziji, u Glasu Slavonije i nekoliko drugih tiskanih izdanja", osvrće se na svoju bogatu novinarsku karijeru. O novoj, umjetničko-obrtničkoj, također će s vremenom nanizati mnoge lijepe priče. Lijepe i posebne poput njezina nakita, jer što može biti savršeniji dar za emotivno važnu prigodu od ogrlice ili narukvice u koju je utkana ljubav prema životu sa svim njegovim iskušenjima.

Ivana Rab Guljaš
U raku, kao i u ratu, ne zamaraš se sitnicama, nego se usredotočiš na bitno i živiš najbolje što možeš
Možda ste propustili...

PONOVNO ZASTOJ TRAMVAJA U STROSSMAYEROVOJ ULICI

GPP: Vozači, povucite ručnu kočnicu!

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
oglas