Iz Hrvatske je, procjenjuje se, od 2013. do danas iselilo i do 200 tisuća ljudi. Unatoč tomu što će mnogi ljudi koji su napustili Hrvatsku reći kako su u inozemstvo otišli zbog neorganizirane i loše vođene države, nesposobnih političkih struktura, zapošljavanja stranački podobnih osoba ili nepotizma, vrlo je vjerojatno da su zapravo najvažniji razlozi iseljavanja - posao i plaća.

Bravar, tokar ili zidar koji je prije recimo pet godina u Hrvatskoj radio za četiri tisuće kuna mjesečno, za isti posao u, primjerice Njemačkoj, dobio je nekoliko puta veću plaću. A s takvom plaćom i pokraj znatno većih životnih troškova u Njemačkoj sasvim pristojno živi, a možda i štedi. Plaće zaposlenih u Hrvatskoj rastu u proteklih pet godina, od ulaska zemlje u Europsku uniju. Zbog iseljavanja i gospodarskog rasta sve je izrazitiji problem s nedostatkom radnika u mnogim djelatnostima i to su važni razlozi za ubrzaniji rast plaća. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku prosječna mjesečna isplaćena netoplaća po zaposlenom u pravnim osobama prema NKD-u 2007. na kraju 2015. godine iznosila je 5594 kuna. Na kraju 2016. godine porasla je na 5685 kuna, 2017. na 5985, da bi u rujnu ove godine dosegla 6232 kune. Dakle u 33 mjeseca prosječna netoplaća porasla je za više od 11 posto.

Prošle godine minimalna je plaća porasla za pet posto te još do kraja 2018. iznosi 3440 kuna u brutoiznosu, što je 2752 kune neto. Od iduće godine, nakon prošlotjedne odluke Sabora, minimalna plaća bit će veća za devet posto i iznosit će 3000 kuna u netoiznosu ili 3750 kuna bruto.

S nedostatkom radne snage, upozoravaju ekonomisti, teško se može očekivati nastavak gospodarskog rasta koji je i sada, s godišnjim stopama koje su ispod tri posto, nedovoljan da bi Hrvatska pratila slične europske zemlje. Primjerice češko gospodarstvo, koje je i sada razvijenije od hrvatskog, raste po stopi od tri posto, a poljsko po stopi od 4,8 posto. Plaće mjerene kao trošak rada rastu u cijeloj Europi, a najviše u zemljama istočne Europe. Prema podacima Eurostata, u trećem tromjesečju 2018., u odnosu na isto razdoblje 2017., najviše su rasli nominalni troškovi rada po satu u Rumunjskoj - 13,9 posto. Slijedi ju Latvija s 13,2 posto i Litva s rastom od 10,7 posto. U Hrvatskoj su troškovi rada po satu porasli za 7,6 posto.
Dakle, možemo li višim plaćama privući radnike? Ekonomist Velimir Srića kaže kako su neki ljudi jače motivirani novcem, a drugi manje, odnosno jedni će odmah promijeniti posao zbog veće plaće, a nekima je potrebna bitno veća razlika u plaći da bi ih "pomaknula" s određenog mjesta.

- Plaća je ipak jedan od motivacijskih faktora. U poslovima više razine, primjerice u medicini, informatici ili znanosti, plaća je kao motivator tek na trećem ili četvrtom mjestu. Ljudi koji rade na takvim radnim mjestima otići će u inozemstvo češće zbog uvjeta rada, manjka izazova, loših međuljudskih odnosa, nemogućnosti napredovanja, ili izrade nekih znanstvenih radova. Oni i u domovini imaju relativno visoke plaće i društveni status. Kod poslova niže složenosti rada plaća ima znatno veći motivacijski utjecaj. Egzodus iz Hrvatske u nekim je regijama motiviran nedostatkom posla i niskim plaćama, ali mislim da je ukupno gledano važniji motiv opće nezadovoljstvo u zemlji, koruptivno okruženje, nepotizam i pogodovanje stranačkom članstvu. Plaće u Hrvatskoj inače su slične onima u zemljama sa sličnom produktivnošću. Ne možemo reći da su plaće u Hrvatskoj niske u odnosu na zemlje s kojima se možemo uspoređivati. Veće plaće svakako mogu privući, kao što sam rekao, ljude s određenim vještinama zaposlenima na jednostavnijim poslovima - kaže Srića.

Ekonomist Željko Požega podsjeća da se u priči o visinama plaća treba gledati na apsolutne i relativne pokazatelje.
- Što će značiti nekome tko radi za minimalnu plaću njezino povećanje od iduće godine, ako recimo poraste inflacija, odnosno većina cijena. Povećanje njegove plaće bit će u realnosti beznačajno. Isto tako pitanje je od kuda će poslodavac povećati izdvajanje za plaće svojih zaposlenika, Hoće li to učiniti nakon što poveća cijenu svoga proizvoda, oduzimanjem od svoje dobiti i možda na teret budućih investicija? Taj će poslodavac u svakom slučaju izgubiti konkurentnost. Dakle, pričamo o začaranom krugu. I tu želim naglasiti da je ključ u općem rasterećenju gospodarstva, gdje je najvažnija - država - naglašava Požega.

Srića kaže kako je država, istina, napravila neke poteze u smjeru rasterećenja troškova rada, no i on drži da su oni još uvijek premali da bi Hrvatsku bitnije unaprijedili na svjetskoj ljestvici konkurentnosti.
- Naša je zemlja stalno loše plasirana na svjetskim izvješćima o konkurentnosti. U nekim smo kategorijama i katastrofalni. To sve ukazuje da su reforme koje provodi Vlada blage. Rasterećenje cijene rada je provedeno, ali skromno i više se može reći o kozmetičkim zahvatima - ističe Srića.
On je stava da bi Hrvatska trebala strateški promišljati i izraditi dugoročan program privlačenja pameti u zemlju. Drži da Hrvatska ima potencijal za to, jer smo "klimatski izuzetno pogodni za život, imamo visoku kulturu i stil života, veliki gradovi su sigurni, ugodni i udobni za život".
- Hrvatska je odredište kojemu se razvesele predstavnici nekih inozemnim kompanija ili međunarodnih institucija koji dođu raditi kod nas. Mi to ne koristimo kao svojevrsni magnet za privlačenje kvalitetnih ljudi i poslova. Najbolji primjer je Irska koju često spominjemo. Ta zemlja nekada je bila sirotinja Europe, bila je na 60 posto BDP-a Europske unije, kao i mi sada. Vrlo brzo je došla na čelo EU-a i to samo zato što je imala pameti, kvalitetnu strategiju i dosljedno je stimulacijama privlačila strane kompanije - naglašava Srića.