Ovo je katastrofalna godina koju trebamo što prije zaboraviti, ne kažu, nažalost, samo repari, nego i voćari. Malo je njih ove godine uspješno utržilo svoje proizvode. - Zahvaljujući našoj upornosti i ministarstvu i regionalnoj upravi, uspjeli smo ući u Shemu školskog voća i to nas je, koji smo u toj shemi, ove godine spasilo. Imali smo sreće da je naša županija naše ideje prepoznala i preporučila školama da ugovore sklapaju s lokalnim proizvođačima. To je samo potvrda da puno ‘ključeva‘ stoji u rukame politike. Politika nam do sada nije htjela graditi skladišne kapacitete kad smo tražili, jer da je htjela, valjda bi ih do sada i izgradila, jer politika ima novac i može ga usmjeravati. No, zadovoljni smo što je napokon svijest u Hrvatskoj došla na nivo da je lokalna potrošnja jako važna za razvoj kratkih lanaca opskrbe. To je dobro za jedan dio plasmana naših proizvoda - rekao je Stjepan Zorić, predsjednik klastera Slavonska jabuka, dodajući kako su sad većina proizvoda, poglavito jabuke, mandarine i trešnje, u toj shemi - hrvatski proizvod.
- Na tome inzistiramo i dalje. Tvrdimo da Shema školskog voća nije samo za poboljšanje prehrane školske djece, nego je ona i mjera za pokretanje lokalnog tržišta prodaje - kaže Zorić ističući dobru suradnju s proizvođačima mandarina kojima Slavonci šalju jabuke, a oni u zamjenu šalju mandarine.

- Oni svoje škole opskrbljuju jabukama, a mi naše mandarinama. Tako je Hrvatska voćarska zajednica uspostavila dobru sinergiju na nivou cijele Hrvatske. Naše škole su oduševljene. Mandarina je ubrana pet dana prije dolaska u škole. Nikad svježiji plodovi nisu servirani djeci - kaže Zorić i dodaje kako voćarstvo može biti dobar hrvatski izvozni proizvod koji može otvoriti novih desetke tisuća radnih mjesta, ali pod uvjetom da se politika proizvodnje do kraja definira.
- Moramo odrediti što želimo proizvoditi i, dakako, izgraditi skladišne kapacitete za hlađenje i trženje voća. Evo samo jedan primjer hrvatskog apsurda. Ove smo godine imali situaciju da smo mogli ekološke višnje prodati po enormno dobroj cijeni, ali ni u jednom pogonu u Hrvatskoj niste mogli obrane višnje spakirati i pothladiti i sačuvati za transport. Veliko regionalno skladište od 5000 do 10.000 tona kapaciteta bilo bi vrlo dobar suport razvoju. Da smo se razvijali kako su se i druge zemlje razvijale, mogli smo do sada imati i 10.000 hektara voćnjaka u Slavoniji, što bi značilo 20.000 novih radnih mjesta i najmanje četiri vrste voća kao izvozni proizvod. Umjesto toga, voćnjaci se sada krče - tvrdi Zorić.
Nisu svi voćari zadovoljili uvjete i imali sreću uću u spasonosnu Shemu školskog voća. Ostali su voćari muku mučili s plasmanom jabuka ove godine za čiju su prvu klasu dobivali 1,5 kn, a za industrijsku 0,20 kn po kilogrami.
- To je sramotna cijena jer nas više košta ubiranje. I došli smo u nevjerojatnu situaciju da nakon dvije klimatski katastrofalne godine s devastiranim urodima voćari napokon dočekaju odličnu voćarsku godinu s rekordnim urodom u posljednjih pet godina od 100.000 tona, no katastrofalnih financijskih efekata proizvodnje. Velik dio voćara ove je godine definitivno odlučio odustati od proizvodnje jer se više ne može nositi sa situacijom da iz godine u godinu ne ostvarujemo prihod ni dohodak. Ne da nećemo ništa zaraditi, nego je uopće sramotna činjenica da 30 posto uroda nije ni obrano. Najmanje 30.000 tona jabuka u Hrvatskoj ostalo je neobrano - kaže Zorić opetovano upozoravajući da hitno moramo razviti lokalno tržište prodaje koje je ključ uspjeha bilo kakve hrvatske proizvodnje. Jer od samo pet hektara voćnjaka u Austriji ili Italiji mogu dobro živjeti cijele obitelji.

- Činjenica da smo ušli na tržište od 500 milijuna potrošača u Europi nama ništa nije značila u pozitivnom smislu jer smo dobili konkurenciju svih zemalja EU-a koje su bile daleko naprednije u razvoju. Ne samo što su se tehnološki osposobili jer su imali suport u ruralnom razvoju pa su se razvijali preko fondova, uz potporu bankarskog sustava. Mogućnost financiranja projekata je u cijeloj priči presudna. Mi to nismo imali, ali smo se borili da naša proizvodnja jabuka u Hrvatskoj dođe na tehnološki nivo zemalja koje su već afirmirane kao dobri proizvođači. Jer, važno je, u konačnici, samo to jesi li konkurentan u proizvodnji ili nisi. A definicija konkurentnosti je sposobnost da proizvedete proizvod iste kakvoće i kvalitete i cijene kao što ga proizvodi netko drugi. Mi smo se trudili da budemo na tom tehnološkom nivou konkurentni - kaže Zorić ističući kako je najveći apsurd u cijeloj priči da je sektor voća i povrća i cjenovno konkurentan s ostalim proizvodima iz okruženja, što primjerice nije bio slučaj s kolegama mljekarima, koji nisu mogli mlijeko proizvesti po cijeni po kojoj ga je proizvodila Bavarska, Austrija ili Francuska.
- Ako nešto ne možete konkurentno proizvoditi, nemojte se ni truditi, i onda je opravdano da napustite tu proizvodnju ili ju smanjite. Ali u proizvodnji jabuka mi smo konkurentni. Bili smo spremni proizvoditi jabuku i za 35-40 eurocenti za kilogram i time biti zadovoljni, a jabuka je mogla u Hrvatskoj postati izvozni biznis s 50.000 tona koje možemo proizvesti za izvoz. No, to se nije dogodilo zato što nismo razvili tržište prodaje - komentira Zorić navodeći poznati razlog odnosa veletrgovaca prema voćarima.
- U trgovačkim centrima trži se 80 posto voća, ali jabuku ne možete prodati ako ju niste dali na akciji. Mi ne možemo našu proizvodnju bazirati na akcijskim cijenama jer tako propadamo. Istodobno, tim akcijskim cijenama trgovački centri privlače kupce koji im kupuju i druge proizvode i na nama ‘dvostruko‘ zarađuju. Postavljaju nam sve teže i teže uvjete otkupa pod krinkom slobodnog tržišta u EU-u ucjenjujući nas dampinškim cijenama poljskih jabuka. To nisu realne i objektivne cijene i druga tržišta poput, recimo, talijanskog štite se raznim mjerama. U Austriji, primjerice, ne postoji zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi, ali ne pada ni jednom trgovačkom centru na pamet da proizvođače u vrijeme sezone određenog voća ucjenjuje otkupom pod akcijskim cijenama jer na drugom tržištu može dobiti jeftnije. Priča trgovačkih centara da je ovo slobodno tržište i da svatko smije prodavati svašta svagdje i u bilo koje vrijeme jednostavno ne stoji. Ozbiljna ekonomija takvo što ne dopušta. Nema slobodnog tržišta, odnosno ima u okviru fer i korektnih odnosa. Moramo se pozivati na savjest i društvenu odgovornost - kaže Zorić dodajući kako takvom razmišljanju samo politika može stati na kraj.