Hrvatski građani vole za sebe reći da su humani. No, i najplementije namjere znaju završiti gorkim okusom u ustima poput afere s novcem za liječenje u međuvremenu preminule djevojčice Nore Šitum.

Novac prikupljen u humanitarnim akcijama zna biti primamljiva zona za "lov u mutnom", pokazala je više puta praksa.

Kako se takve i slične stvari ne bi događale, tu je Zakon o humanitarnoj pomoći iz studenoga 2015. Dok dio javnosti pa čak i dijela struke kojoj bi to trebalo biti blisko ili bar srodno područje ne znaju da on postoji, u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku (MDOMSP) za nj kažu da predstavlja znatan iskorak prema transparentnosti u području prikupljanja i pružanja humanitarne pomoći u Hrvatskoj te daje sustavan odgovor na brojna pitanja koja su se pojavila u primjeni prijašnjih propisa što su regulirala ovo područje. "Jedno od najvažnijih je i ono kome pripadaju sredstva prikupljena u pojedinoj humanitarnoj akciji, pripadaju li ona korisniku i jesu li sredstva prikupljena u tim akcijama predmet nasljeđivanja. Zakon daje odgovor na ta pitanja uvođenjem instituta razvrstavanja humanitarnih akcija pri njihovu odobravanju od strane nadležnih ureda državne uprave u županiji, te uvođenje logotipa za stalno prikupljanje humanitarne pomoći i logotipa akcije", pojašnjavaju u Ministarstvu koje vodi Nade Murganić.

S obzirom na delikatnost područja kao što je prikupljanje humanitarne pomoći - novca ili drugih dobara, Zakon je svojom odredbama, dojam je s terena, dio potencijalnih ili prvotno zamišljenih organizatora akcija "ohladio", učinivši im se prezahtjevnim, pa takvi znaju odustati od namjere organizacije prikupljanja pomoći. Nadalje, tu su i mehanizmi kontrole trošenja prikupljenog novca, dobara, pa i to, dojam je s terena, zakon čini zahtjevnim, a onima s figom u džepu mrsi račune. I to je razlog što je za izradu ove teme bilo teško naći nekoga tko bi imenom i prezimenom rekao nešto o svom iskustvu i iskreno priznao je li se u organiziranju humanitarne akcije držao Zakona. Sjetimo se slučaja 15-mjesečne bebe iz Slavonije za čiju je tešku operaciju u Austriji bilo potrebno 30.000 eura. I u ovom slučaju, a često je to pravilo u nas, roditelji su otvorili račun za uplate građana. Potrebni iznos brzo je prikupljen. "U međuvremenu, trošak operacije njihove bebe pokrio je HZZO, pa su roditelji nepotrošen novac s računa, čuvši da se teško razboljelo drugo dijete, htjeli dati tamo, no nije to samo tako. Nadležne službe rekle su im da raspolaganje njime ima svoja pravila, pa je iskorišten za rehabilitaciju njihova djeteta, a svako podizanje sredstava moraju uredno pravdati računima", kaže dobar poznavatelj tog slučaja. U jednoj slavonskoj školi prikupljali su pomoć za teško bolesnu učenicu, no, kažu, ne u novcu, nego u hrani. Kažu, za Zakon o humanitarnoj pomoći nisu čuli.

"Učenici donesu odjeću i hranu pa ju darujemo obiteljima u potrebi. Prikupljanje novca ne provodimo jer je to vrlo osjetljivo", kaže naša sugovornica. U MDOMSP-u ističu da Zakon jasno definira uvjete prikupljanja i pružanja humanitarne pomoći, jasno definira uvjete i kriterije za izdavanje rješenja kojim se odobrava stalno prikupljanje i pružanje humanitarne pomoći i rješenja kojim se odobrava provođenje takve akcije. Definira prava i obveze organizatora prikupljanja i pružanja takve pomoći.

"Predmetna rješenja, u prvom stupnju, donose uredi državne uprave u županiji, odnosno nadležni ured Grada Zagreba, mjesno nadležni prema mjestu sjedišta, odnosno prebivališta organizatora prikupljanja i pružanja humanitarne pomoći", pojašnjavaju u Ministarstvu pravila prijave humanitarnih akcija. Napominju da je u Zakonu naglasak stavljen na potpuno redefiniranje humanitarnih akcija, odnosno njihovo razvrstavanje s obzirom na svrhu organiziranja. Zakon propisuje za koje se svrhe prikuplja i pruža humanitarna pomoć, a to su: osiguravanje zaštite života, zaštite fizičkog i mentalnog zdravlja, hrane i odjeće, stanovanja, uvjeta školovanja, pomoći u obnovi, izgradnji i opremanju stambenih, javnih i drugih objekata, prijevoza pomoći i njezine dostupnosti, pomoći za umanjivanje posljedica nesreća, velikih nesreća i katastrofa na imovini fizičkih osoba te ublažavanja ili sprječavanja mogućih uzroka socijalne isključenosti.

U Gradskom društvu Crvenog križa Đakovo dobro su upoznati s tim zakonom. Upravo, kaže ravnatelj Đuro Brataljenović, uredu državne uprave pišu zahtjev za trogodišnji plan prikupljanja i distribuiranja humanitarne pomoći. "Moramo prijaviti sve što radimo. Prikupili smo potrebnu dokumentaciju - da si registriran, nekažnjavan, da nemaš duga prema državi, mirovinskom i zdravstvenom," kaže Brataljenović.

Zakon humanitarnu akciju definira kao vremenski ograničeno, organizirano prikupljanje humanitarne pomoći za određenog korisnika ili više njih, a ne smije trajati duže od 90 dana.

"Reda mora biti, zato je taj zakon tu. U protivnom, bilo bi zloporaba. Ako je propisano kome što daješ - moraš to i pravdati. A da je rigorozno - jest, od evidencije, kontrole do trošenja novca", kaže Brataljenović.