Jedna od prepoznatljivosti zagrebačke izdavačke kuće "Ljevak" sastoji se i u tome što redovito na hrvatski jezik prevodi one romane koji su dobili nagradu Europske unije za književnost te na taj način upoznaju hrvatsku čitateljsku publiku s vladajućim literarnim ukusom europske publike. I upravo te nagrađene knjige svjedoče, između inoga, o zahtjevnosti literarnog ukusa te publike. Ili bar onih povjerenstava koja takve nagrade dodjeljuju.

"Metalno srce" (Ljevak, Zagreb, 2018.) prvi je roman relativno mladog irskog pisca Donala Ryana (1976.). Roman je objelodanjen 2012. godine i sudeći prema broju prestižnih nagrada koje je dobio, može se slobodno reći da je ovim svojim debitantskim izdanjem autor uspio podjednako osvojiti i publiku i zahtjevnu književnu kritiku. Uistinu, radi se o zanimljivom i dobro strukturiranom tekstu. A priča je relativno jednostavna: kroz glasove 21 protagonista autor "sklapa razlomljenu sliku zajednice u šoku zbog ekonomske krize koja uništava živote stanovnika jednog ruralnog irskog gradića".

Poslije čitanja ovog romana, htjeli - ne htjeli, moramo se zapitati - a što to, zapravo, mladi Hrvati, naši sugrađani, vide u toj Irskoj u koju tako rado i u velikom broju odlaze? Nisam siguran da je u pitanju samo fantazma/konstrukcija o navodno puno "boljem životu" koji ih čeka tamo negdje daleko, na otoku o kojem ništa lijepo nije mislio ni njegov najslavniji pisac, James Joyce, nego ovome koji ovdje žive. Isto tako, uopće nemam iluzije da će bilo tko poslije čitanja ovoga prilično sumornog romana odustati od trenutno prevladavajuće ideje u našem društvu kako je jedini poželjan izlaz iz naše depresivne, političko-ekonomske situacije, odlazak iz Hrvatske. Doduše, s naših prostora uvijek su ljudi odlazili, krajem 19. stoljeća u Južnu Ameriku, početkom 20. stoljeća u drugu, onu sjevernu, Ameriku. Poslije svih ratova naš je čovjek odlazio. Neki su put prevladavali politički, a neki, pak, put ekonomski razlozi. Odlazili su ljudi masovno i u 60-im godina prošloga stoljeća. Taj put ponajviše u Zapadnu Njemačku. Odlazili su iz radničke Jugoslavije u kapitalističku Njemačku. Ni ideja samoupravljanja nije bila dovoljno uvjerljiva da ih zadrži u zemlji u kojoj su oni, radnici bili na vlasti. Radije su odlazili u nepoznato, u posvemašnju neizvjesnost, u nesklonu tuđinu… Biti "stranac" i nije neki program, koji ih je trebao činiti sretnim i zadovoljnim bićima. No, između njemačkih "bauštela" i domaćih radničkih savjeta oni su nepogrešivo birali život na tim "bauštelama". Poneki put mi se čini da smo gotovo kao narod genetski predodređeni da trajno napuštamo toplinu vlastitog doma. Ne trebamo se zavaravati, ali nema lažnije jezične formulacije u našem jeziku od "radnika na privremenom radu u inozemstvu". Ta je "privremenost" u stvarnosti najčešće značila "do kraja života"! Mnogi su naivno mislili da će se sve stvari, pa i one koje se odnose na ekonomsko-političke migracije, poslije demokratskih promjena, stvaranja vlastite i toliko željene države, promijeniti nabolje, pa će onda sukladno tome i nestati svi oni razlozi koji su i dovodili do tih nesretnih migracija.

Doduše, i sami smo više nego svjesni da većina naših (post)tranzicijskih političko-ekonomskih rješenja nije bila sjajna. I kao što su već mnogi teoretičari, puno prije mene, primijetili da u svakom odnosu koji se tiče prodaje i kupnje postoje, između inoga, i elementi bezočnih prijevara: netko prodaje i ono što nema, a netko, pak, drugi spreman je kupiti iako i više nego dobro zna da mu za takvo što nedostaje novca. No na taj način funkcionira i cjelokupna svjetska ekonomija: svi nešto prodaju, a neki, pak, drugi to što se prodaje pokušavaju kupiti. Tako se na svjetskom tržištu prodaje sve i sva, pa i nepostojeća dobra, a mnogi kupuju iako su svjesni vlastite nesolventnosti.

Ovaj roman bavi se jednom takvom arhe-situacijom: lokalna građevinska tvrtka, koja je donedavno bila pokretač prosperiteta, propala je zbog recesije, a njezin korumpirani direktor pobjegao je i ostavio na cjedilu svoje financijski uništene radnike. I to je povod da se ispriča 21 priča. Uništeni pričaju o svojim propalim, neuspješnim sudbinama od kojih se većina njih, na ovaj ili onaj način, međusobno dodiruje, isprepleće, dopunjuje… Svi ti protagonisti, njih 21, u nekoj su interakciji, bilo onoj poslovnoj ili onoj koja se odnosi na bilo koju vrstu emocija, od ljubavi preko prijateljstva pa sve do mržnje, nesnošljivosti…

Za kraj evo jednog ulomka: "Ugledala sam ih na cesti, ona je bila sva u suzama, a on je bio bos. Dovezla sam ih kući i nisam je ništa pitala. Nisam je htjela dovesti u nepriliku. Bila je draga i znam da mi je bila zahvalna. Znala je da znam kako onaj dolje razbija cijelu kuću. Mislim da bismo bile dobre prijateljice da moj mali Peter nije otišao s ovoga svijeta i odnio sa sobom moje srce i dušu. Kako sam dopustila da jedno dijete uzme cijelo srce? To nije bilo pošteno ni prema kome. Život nije pošten, kao što se kaže. Možete biti sigurni u to" (str. 95). Kako bilo da bilo, držim da bi ovu knjigu trebalo svakako pročitati. Posebice oni potencijalni migranti.