Serijom fotografija, videoradovima, prostornim instalacijama, slikama..., predstavlja se trinaestero dubrovačkih suvremenih umjetnika osječkoj publici u Galeriji Kazamat. Nisu svi rođeni Dubrovčani niti su svi članovi HDLU-a Dubrovnik, nego su se prema zamisli kustosice Rozane Vojvoda uklopili u kontekst bavljenja temom Dubrovnika i koji su svojim životom i radom vezani uz ovaj grad. Izložba koja nosi naziv Rubovi grada, rubovi mora, svojevrstan je uzvratni ‘susret‘, nakon što su se prošle godine u rujnu Dubrovčanima predstavila četvorica osječkih umjetnika: Mario Čaušić, Robert Fišer, Vladimir Frelih i Domagoj Sušac, prema konceptu Igora Loinjaka.

Ideja o suradnji osječkog i dubrovačkog HDLU-a krenula je od samih umjetnika, a voditeljica Kazamata Kristina Marić sretna je što su izložbu uspjeli realizirati unatoč nedostatnim financijskim sredstvima. Napori su uloženi s obje strane, pa je čak sedmero umjetnika, od ukupno 13, koliko ih se na izložbi predstavlja, došlo na samo otvorenje i razgovor koji je otvorenju prethodio. Prema njihovim reakcijama oduševio ih je grad Osijek, Tvrđa, posjetitelji i njihove reakcije na izložbu.

Kustosica Rozana Vojvoda sličnim se temama bavila već i prije, no ovu je selekciju radova i umjetnika namijenila isključivo osječkom Kazamatu. Koncepcijski se bavi rubovima Dubrovnika, u mentalnom smislu, ali i doista prostorno, jer su pomalo ‘zagađeni i iziritirani‘ vrevom i načinom ophođenja prema samom gradu, koji je predivan i harmoničan, ali je sve to zbog gužve teško doživjeti, pa se potreba za odmakom i traganjem za rubovima sama od sebe nameće, kako bi preživjeli - komentira Kristina Marić.

Kalendarska je godina na izmaku, a u Galeriji Kamazat spremaju se već za novu sezonu. Odmah na početku iduće godine osječkoj publici u Kazamatu predstavlja se tradicionalni projekt IWAGO grafičke radionice pod vodstvom Stanislava Marijanovića, u veljači je, također tradicionalno skupna izložba Bure baruta - na kojem predstavljaju mlade osječke umjetnike s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku (bit će to osma po redu), dok se u ožujku samostalno predstavlja Mario Kolarić, osječko-beogradski umjetnik koji je u listopadu boravio na rezidencijalnom programu u sklopu projekta MMML Studio Marija Matokovića.

Između vodstva HDLU-a Osijek i Grada Osijeka nedavno su "frcale" iskre, no sada je situacija, ističe voditeljica Marić, donekle mirna, ratne su sjekire iz prošlosti - zakopane.

- Želimo ići dalje lijepo i progresivno. Za sada su stvari dobre na riječima, no tko zna dokad će tako ostati. Konkretnih koraka i poteza još nema - realna je Kristina. Režijske troškove u atelijerima plaćaju sami umjetnici koji su ih dobili na korištenje, dok za Galeriju račune podmiruje Grad. Programe su u tekućoj godini uglavnom pokrivali zahvaljujući novcu koji su dobili od Ministarstva kulture, jer od Grada dobiju mnogo manje, ili samo za neke segmente programa. Zahvalni su i jednima i drugima, dodaje voditeljica. "Lakše su disali" za ovu izložbu, jer je uskočio i Grad Dubrovnik i njihov HDLU. Predsjednik HDLU-a Osijek u novom je mandatu Vinko Vidmar, koji, kao i voditeljica Galerije Kazamat, gotovo da ‘volontira‘, tj. rade za simbolične naknade iz entuzijazma. U tim uvjetima rade i oni koji izložbe fotografiraju, čuvaju, grafički oblikuju plakate i sl.

I u drugim gradovima Hrvatske društva likovnih umjetnika slično kotiraju, tj. financiraju ih njihove gradske strukture i MK-ovi.
- Drugi obično imaju bolju potporu Grada. Tu su zakazali oni koji su naš HDLU prije vodili, i to zbog niza okolnosti. Na tom trebamo raditi, na podršci Grada. I tamo je mnogo novih mladih ljudi i mislim da će komunikacija profunkcionirati i da će biti pozitivnih pomaka - nada se Kristina Marić.
Osim tih, muku muče i s uvjetima, točnije konstantnom vlagom, a što nikako ne pogoduje umjetničkim radovima. Jedno su vrijeme, dodaje voditeljica, imali odvlaživač, no slaba je korist od toga, jer je Galerija u staroj utvrdi i milijuni bi bili potrebni da se prostor dovede u bolje stanje, a za 10-ak bi se godina opet, upozorava Marić, vjerojatno vratili na isto, tj. današnje stanje.
Zbog (ne)uvjetnog prostora i umjetnička su ograničenja, svjesna je voditeljica.
- Prije otvorenja ove izložbe zvali su nas Dubrovčani i pitali jesmo li 100 posto sigurni da mogu donijeti tolike fotografije, jer su one jako osjetljive na vlagu. Potvrdili smo im iz dosadašnjeg iskustva da je stanje s vlagom takvo-kakvo jest, ali da radove slobodno mogu donijeti i da im se tijekom dva tjedna, koliko će biti izloženi u Kazamatu, ništa strašno ne će dogoditi. Ako se malo i uviju, nadam se da će imati razumijevanja - zabrinuta je Kristina Marić, dodajući kako se na slikarskim platnima zna dogoditi da se uhvati plijesanj na poleđini.
Ograničenje su im i bačvasti svodovi, pa je dvodimenzionalne radove teško uopće postaviti u takav prostor, no snalaze se.
- Ima to i svojih prednosti prostor, poput izazova, atmosfere i ‘duše‘ - pojašnjava Kristina Marić. Osječki su likovni umjetnici, pa i oni koji gostuju, pred još jednim izazovom, točnije nedostatkom izlagačkih kapaciteta u gradu. Odnosno, ima ih potencijalno dobrih, ali u njih treba uložiti mnogo novca. Industrijski prostori umjetnicima su atraktivni dugoročno. Volje i umjetnika ima, treba naći novca i načina.