Koliki je put od beznađa do nade? Židovskom se narodu u svoje vrijeme dogodilo ono najstrašnije što se jednom narodu može dogoditi. Tuđinski kralj Nabukodonozor vojno je porazio njihovo kraljevstvo, njihov hram razrušio, zemlju opustošio, uz silno mnoštvo pobijenih. Veći dio naroda odvučen je u progonstvo. I trajalo je to sedamdesetak godina, tako da su u progonstvu pomrli gotovo svi koji su se uopće sjećali stare domovine. Izgledalo je, naime, da su one "crne ptice zlokobnice" bile u pravu: nikad više vlastite države, a narod će nestati, jer će se stopiti sa svojim osvajačima. I onda, događa se čudo. Prorok naviješta posvemašnji preokret, koji se nakon sedamdeset godina stvarno dogodio. Govori: "Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru, od istoka do zapada, otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu kraljevsku." I stvarno. Sve je završilo. Nema više prognanstva, nema više poniženja, podsmijeha, nema više pognutih glava i beznađa. Ona tiha nada koja je bila duboko zapretana u srcima, evo gdje se ražaruje. Narod se vraća. Pomrli su već oni koji su otišli u progonstvo, sada se vraća nov naraštaj. Zacijelo zauzimaju počasno mjesto u svjetskom pjesništvu stihovi današnjeg psalma: "Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo." Tko bi to mogao predvidjeti! Samo prorok nadahnut Božjim Duhom. To samo Bog može. Koliko puta Isus veli: "Ljudima je to nemoguće, ali ne i Bogu. Ta Bogu je sve moguće!" Dobro je da nam slika sionskih povratnika bude uvijek pred očima u trenutcima zdvojnosti i tjeskobe. Jer, onaj Zli o kojemu Isus govori u Očenašu vrlo rado u čovjekovo srce unosi zebnju, strah, beznađe i tjeskobu. Dobro je to imati pred očima kada čitamo novinske tekstove nekih ptica zloslutnica koji se – iako to ne žele jasno priznati – u sebi duboko raduju zbog nevolja našega naroda, jer – tko zna zašto – ne vole ni ovu zemlju ni ovaj narod. Kaže psalam: "Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo." To je poruka za sve one koji su klonuli, koji su u napasti da padnu u beznađe. Bog nas vidi i prati. Iz nama nedokučivih razloga Bog dopušta da padnemo u neko zlo, da nas zadesi nevolja i nesreća, da sagriješimo, da se uputimo posve krivim putem, da opteretimo i dušu i savjest. Bog možda dopušta da naša lutanja traju dugo. Važno je vjerovati u Božju snagu u nama, u pobjedu dobrote, ljubavi, pravednosti i milosrđa. Jer, ako mi – kao pojedinci i kao narod – ne vjerujemo u tu snagu u nama, u našoj domovini, tko će?