Ivana Šojat predstavila je u četvrtak u Arheološkom muzeju u Osijeku svoj novi roman Ezan. Uz autoricu, o romanu su govorili Davor Špišić, osječki dramatičar i prozaik, i glavni urednik nakladničke kuće Fraktura Seid Serdarević, dok je ulomke iz knjige čitao glumac osječkog HNK, Armin Ćatić.

Nakon Jom Kipura i Ničijih sinova, Ivana je Šojat ovaj puta zagrebala duboko u prošlost, u 16. st., doba Sulejmana Veličanstvenog. Knjiga donosi priču o dječaku Luki, koji je kao turski danak u krvi završio u janjičarima i, preuzevši islamsku vjeru, postao Ibrahim.

- Roman govori o islamu, o tom što je značilo Osmansko carstvo. Prožet je mnoštvom povijesnih i fiktivnih likova, koje autorica spaja u fantastično štivo - rekao je uvodno Serdarević.

No, Ezan nije klasičan povijesni roman, on je poziv na molitvu (ezan je islamski poziv na molitvu, koji s minareta izgovara mujezin) i vjeru u čovjeka, kao i na suočavanje s moralnim dilemama i promjenama.

Glavni junak, nekada Luka, a sada Ibrahim, suočen s takvim dilemama, odbija blagodati osmanskoga dvora i odlučuje ostati običan čovjek, kako bi u smrt krenuo što čišći, što otvorenijega srca, olakšan od od grijeha koje je tijekom života nakupio.

Ako se odlučiš uzeti moć, to je jedino što ćeš biti, jer moć je užasno pohlepna i izjeda čovjeka, jedna je od poruka autorice.

- Ezan nije samo vrhunska literatura koja postiže visoke standarde, rekao bih, i u svjetskoj književnosti, to je jedna od onih rijetkih knjiga koje služe kao životna prtljaga, kao potpora u kući, kao dobar, čvrst temelj, koja će vas svaki put kada za njom posegnete grijati i nositi dalje kroz život sa svim onim iskušenjima koje je i autorica imala pišući ovaj roman. Ivo Andrić i Meša Selimović tamo negdje mora da su beskrajno zadovoljni i sretni jer postoji netko tko je krenuo njihovim tragom, ne gubeći niti malo svoju samostojnost i istraživačku hrabrost koju Ivana od početka svoje karijere ima - rekao je Špišić.

Ivana ima sklonost prema povijesnim romanima, najbolji primjer je Unterstadt, i dobro zna kako će se baviti poviješću u svojim pričama, a to je upravo ovako, na jedini mogući svakog velikog pisca. Naime, povijest nikako ne može biti promatrana iz crno-bijelog rakursa, nego sa širokim naporom i razumijevanjem za sve junake, i negativce i pozitivce - dodao je Špišić.

- Ono što je fascinantno kod Sulejmana njegova je čovječnost i višeslojnost, on nije samo jedna vrsta čovjeka, on je velik jer uspješno balansira između više aspekata života. On je i ljubavnik, i pjesnik, i zakonodavac koji je do savršenstva doveo administraciju... Istodobno je i otac koji je prilično nemilosrdan prema svojoj djeci, kažnjava ih kada prekrše određena pravila, veliki je ratnik koji je uvijek uz svoju vojsku, ali isto tako ima milosti prema onima koji imaju srce - rekla je Ivana Šojat.

Naravno, neizostavna je bila i priča o tom kako je roman nastao, otkud ideja.
- Uz to što me Sulejman oduvijek fascinirao kao osoba, dogodilo se to da sam bila s prijateljima braniteljima na Dunavu, u jednom surduku između Erduta i Aljmaša, gdje je netko rekao da misli da je tu negdje tursko groblje. Ja sam odlučila to provjeriti, nabavila sam mali vojnički ašov i krenula kopati. Eto, sudba kleta je htjela da naletim na komad potkoljenične kosti koju sam odnijela na analizu prijatelju koji je patolog. Ispostavilo se da je kost ljudska i da je stara oko 300 godina. To mi je bilo zanimljivo pa sam krenula pisati uvod u roman, vezan za te kosti, koji je ispao vrlo patetičan, jer je cijeli roman daleko ozbiljniji od toga, pa smo ga izbacili, ali to je bio jedan od povoda, kao i neke druge spoznaje o Slavoniji onoga doba, do kojih sam došla čitajući raznu literaturu - rekla je Šojat.