Sve se više i češće spominje povratak u politiku bivšeg predsjednika SDP-a i premijera Zorana Milanovića, i to ulazak u izbornu utrku za predsjednika države, u kojoj bi bio jak protukandidat Kolindi Grabar-Kitarović. Sam Milanović o tome se ipak uopće ne izjašnjava, jer navodno odluku još nije donio, za što vjerojatno ima i dobre razloge, a navodno mu dobro ide i na novom konzultantskom poslu.

Osim toga, ako se i odluči ući u utrku za mandat, pitanje je bi li se kandidirao kao neovisni kandidat, kao kandidat SDP-a ili bi iza njega bile ujedinjene oporbene stranke ljevice i lijevog centra. I tu zapravo nastaje problem. Kao nezavisni kandidat, a što mu je, prema nekim izvorima, najbliža opcija, preuzeo bi na sebe prevelik rizik, jer ako izgubi, dugoročno bi si zatvorio vrata ponovnog povratka u politiku, što nikada nije potpuno isključio. Kao kandidat SDP-a, što mnogi iz te sranke zazivaju, usprkos svom šefu Davoru Bernardiću, na leđima bi pak imao nikad lošiji stranački rejting i do danas neviđene podjele. A kao kandidat ujedinjenog lijevog centra trebao bi pričekati konsenzus nakon vjerojatno mukotrpnih dogovora, iako ga mnogi iz oporbe žele u utrci. Sve u svemu, za Milanovićev ponovni start nimalo zavidna pozicija i zato vjerojatno toliko i kalkulira. A dok on kalkulira, sve brojniji zagovornici njegova povratka gotovo da su sigurni u njegov uspjeh te tvrde da za odluku samo čeka najbolji trenutak. Navodi se kako će pričekati da prođu izbori za Europarlament jer bi se sada našao u nemogućoj situaciji, a to je kao da predsjednički kandidat sudjeluje u SDP-ovu razrješavanju unutarnjih problema. Optimisti tvrde da ima velike šanse, iako ni HDZ ne treba nikada podcjenjivati, ali kad bi Milanović bio taj koji bi ušao u drugi krug, oko njega bi se okupio dobar dio oporbe, bez obzira na razjedinjenu ljevicu.

No tu je i nadasve vrlo ozbiljan protukandidat, aktualna predsjednica, koja ga, prema nekim anketama, već sada šije. Njezini populistički potezi, prečesto i banalni, još uvijek kao “opijum za narod” prolaze. A populizam više centristički orijentiranom Milanoviću prilično je stran, a prate ga i etikete bahatosti, arogancije i drskosti. Je li možda baš to recept za uspjeh? Teško pitanje, na koje je još teže odgovoriti. Ipak, valja se prisjetiti i, nazovimo ga tako, Mesićeva poučka, da i “otpisani” mogu iznenaditi, baš kao i on, kojemu gotovo nitko nije davao šanse za lansiranje na Pantovčak, i to u čak dva mandata.