Vezani članci
USPOREDNI INTERVJU
TEMA TJEDNA: EUROPSKA HRVATSKA BALKANSKOG MENTALITETA (II.)
Hrvatsko se društvo već godinama mrvi i raspada, dijeli i sukobljava. Nemamo jasne vizije što želimo i kamo idemo. Tako se strancima može činiti da imamo prekrasnu državu, ali nismo sigurni što bismo s njome. Posljednjih godina na djelu je i destrukcija svih bitnih institucija hrvatske države. I ulazak u Europsku uniju, nažalost, nije puno pomogao - kaže dr. sc. Božo Skoko, te dodaje:
BEZ DUHOVNE OBNOVE
- Takozvane političke elite toga su očito svjesne, ali umjesto da porade na kulturi dijaloga, suradnji i otvorenosti, međusobnom poštovanju i poštovanju države kojoj bi trebale služiti, one, nažalost, samo potpaljuju nove požare i šire kulturu podjela, netolerancije, destrukcije i straha. Vidimo da se to ne očituje samo u borbi između stranaka. Već i u podjelama unutar samih stranaka. Tako se svjesno ili nesvjesno uništava politička kultura, ali i demokracija. Više nego ikada prije treba nam odgovornosti a manje vlastitih ega, osobne nesnošljivosti i ideološke zadrtosti.
Kako nam takvo ponašanje nije prirođeno, nego usvojeno, svjedoči činjenica da Hrvati sjajno mogu funkcionirati kao zajednica, ne samo u ratu i sportu nego i kad treba pokazati solidarnost i pomoći bližnjemu u nevolji. Ali u politici nema šanse za postizanje bilo kakve sloge, međusobne potpore, razumijevanja ili suradnje u korist nekih viših interesa. Tamo vlada pravilo - ili će biti po mome, ili neće biti nikako, odnosno ako ja nemam koristi, neće je imati nitko. I u politici i u gospodarstvu imamo sjajnih pojedinaca. Ali njima je vrlo teško udružiti snage, kao što su se, primjerice, Finci svojedobno udružili u lansiranju Nokije ili Islanđani u stajalištu da narodnim novcem ne financiraju posrnule banke, makar se zbog toga izravno suprotstavili moćnoj Britaniji. Naši najuspješniji pojedinci pokazuju svoje domete uglavnom u inozemstvu, gdje svoj talent razvijaju do neslućenih visina, bilo da je riječ o znanstvenicima, umjetnicima, sportašima bilo o poslovnim ljudima. I tako je već stoljećima. Ovdje su uspijevali samo oni najuporniji i pritom je cijena njihova uspjeha bila golema, a najviše su im stradavali živci.
Svađe i međusobna prepucavanja uobičajena su pojava u Hrvatskoj. Jesu li Hrvati uistinu konfliktna nacija? Ili je to što nam se trenutačno događa proizvod naše suvremene povijesti, tranzicije pomiješane s gospodarskom krizom i krizom vrednota?
- Možda je odgovor znao poznati hrvatski akademik Josip Županov, koji je još 1993. pisao kako smo iz bivšeg samoupravnog socijalizma naslijedili radikalni egalitarizam, čija je glavna ideja bila da nitko ne smije dobiti više od onoga koji ima najmanje. Upravo u tom nasljeđu profesor je vidio antipoduzetnički stav koji je zavladao Hrvatskom, kao i negativan odnos prema privatnim poduzetnicima. To nas je breme opteretilo i intelektualnom uravnilovkom, odnosno svođenjem svega u državi na prosječnost koja ne može prihvatiti inovacije. Očitovalo se i odbacivanjem stručnog znanja i profesionalnih kriterija te općenito antiintelektualizmom. Stoga nije čudo što smo danas protiv svega i svačega, što ne možemo podnijeti nečiji uspjeh ili prihvatiti da netko o nečemu zna bolje od nas. Takvo ponašanje uvelike blokira razvoj tržišne ekonomije, ali i modernizaciju našeg društva. Županov je tvrdio kako smo iz svoje suvremene prošlosti naslijedili i autoritarnost, koja se danas očituje u poslušničkoj i autoritarnoj političkoj kulturi, kao jednoj od važnijih prepreka u razvoju moderne demokracije. Sve su to stari oblici ponašanja, kojih se moramo riješiti jer su destruktivni, a ne motivirajući. Uostalom, zbog svoje su promašenosti i doveli do propasti komunističkog sustava. No mnogi se ne usude otvarati temu ukidanja komunističke tradicije, prakse i mentaliteta u suvremenoj hrvatskoj stvarnosti jer bi mogli biti okvalificirani kao desničari. Zato uglavnom za sve nalazimo razloge u "mračnim" devedesetima, kao da smo jednom zauvijek zatvorili bilo kakav utjecaj one stare socijalističke Hrvatske. Nije sve u socijalizmu bilo tako loše, ali smo u svome mentalitetu očito uspjeli očuvati one njegove negativnije aspekte.
Može li se zaključiti da nam manjka i političke kulture?
- Godine 1990. mnogi su promijenili odijela i retoriku, ali ništa nisu učinili na obrascima svoga ponašanja. Nastanak hrvatske države nisu pratile promjene u političkoj kulturi pa se mnogi među nama u novonastalim okolnostima ponašaju isključivo na stari način. Na usnama su im demokracija i europski standardi, a zapravo uopće nisu naučili što to zapravo jest. Uostalom, bilo kakvo učenje im je strano. Zato nam iz današnje perspektive uopće ne zvuči suvišno ona misao prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (koja je devedesetih izazivala podsmijeh) kako hrvatskom narodu treba duhovna obnova nakon izlaska iz bivšeg sustava. Mi nismo ni došli k sebi, a već smo upali u ralje kapitalizma i globalizacije. Ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli. Mediji i obrazovanje nisu bili na visini zadatka. Tako da do danas uglavnom nismo naučili što znači imati vlastitu državu i kako se ponašati prema nacionalnim interesima. Previše je među nama ostalo podaničkog mentaliteta i trebat će proći godine da ga se riješimo. Sloboda je ponekad izazov u kojem se teško snaći. Domovinski rat nam je vratio samopouzdanje, ponos i vjeru u sebe, ali, nažalost, taj je zanos brzo kopnio.
SVIJETLI TRENUTCI
No, koliko smo god takvi kakvi smo, Hrvati su ipak kroz povijest ostavili važne tragove na mnogim područjima, napose u Europi?
- "Narod hrvatski ima starije spomenike u svome jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat: hrvatski jezik proslaviše stotine pisaca u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji, jedva da su znali Oče naš u svome jeziku izbrojiti", tako je pisao Otac Domovine, Ante Starčević. I potpuno je bio u pravu! Dok mnoge europske nacije nisu značile gotovo ništa na karti Europe, Hrvati su imali svoj jezik i književnost, ostavljali su traga u umjetnosti, kulturi, znanosti, politici. Stvarali su zakone po mjeri čovjeka, gradili spomenike svjetske baštine, razmišljali o budućnosti Europe, slavenskom jedinstvu i važnosti slobode. Uostalom, kako bi izgledao europski humanizam bez doprinosa hrvatskih latinista! A nismo imali samo ljude od pera nego i vješte ratnike. Baš se 2017. navršilo 350 godina otkako je, 1667., francuski kralj Luj XIV. dao preustrojiti elitnu konjaničku pukovniju Royal Cravates (Kraljevskih Hrvata) te, inspiriran hrvatskom hrabrošću i ratničkim umijećem, uzdići ju među najpriznatije i najpoznatije europske vojne brendove. I stoljećima poslije, iako nismo imali vlastite države, Hrvati su ispisivali neke od najsjajnijih stranica europske povijesti, u raznim područjima djelovanja. Na kraju, bila je Hrvatska, uz Sloveniju, i najrazvijenija republika bivše jugoslavenske države. A nakon njezina raspada još smo godinama razvijenošću i životnim standardom prednjačili pred mnogobrojnim tranzicijskim državama istočne Europe. No naš narod bi rekao: Nekad bilo, sad se spominjalo! Od prošlosti se ne živi, ma kako nam draga bila.
Književnik, povjesničar i diplomat, slavni Hvaranin Ivan Franjo Biundović, utemeljitelj talijanskog baroknog ljubavnog romana i pisac povijesti građanskih ratova u Engleskoj, itekako je bio svjestan hrvatskih doprinosa Europi, ali nas je još početkom 17. stoljeća upozoravao da "zagrijani kultom vlastite domovine ne preziremo tuđe stvari te se ne hvalimo samo onim što smo bili". Kao da nam je htio poručiti da ne živimo samo na staroj slavi, nego da budemo mudri i odvažni te iskoristimo znanje, talent, maštu i energiju naših generacija te ostavimo vlastiti trag vrijedan spomena u budućnosti. Ili kamo sreće da Hrvati žive na staroj slavi, pa zbog toga bježe od sadašnjosti i budućnosti. Naprotiv s lakoćom zaboravljaju te svijetle trenutke povijesti kad smo uistinu - ne samo bili Europa u njezinu najboljem izdanju nego i aktivno pridonosili njezinu razvoju. Nama je milije zakopati se u vrijeme Drugog svjetskog rata i baviti se ustašama i partizanima.
MOŽEMO KAD HOĆEMO
Hrvatska je danas ugledna članica NATO-a i EU-a, no neke probleme još uvijek teško riješavamo, pa se u tom smislu često spominje i mentalitet. O tome puno pišete i u svojoj knjizi "Kakvi su Hrvati, ogledi o hrvatskom identitetu, imidžu i neiskorištenim potencijalima"?
- Očito nije dovoljno što smo postali članica NATO-a i Europske unije. To nam još uvijek može poslužiti kao sredstvo za neke više ciljeve. Ali ne znamo koje. Možda je zbilja vrijeme da okupimo sve kreativne, znanstvene i poduzetničke potencijale i počnemo razgovarati, sve dok ne pronađemo rješenja. A na tom nam putu odličan primjer može biti Australija, koja je u travnju 2008. održala veliki samit Australia 2020 kako bi razbistrila i jasno definirala svoju budućnost. Australija je uspjela okupiti sve svoje raspoložive snage iz domovine i dijaspore. Za nju nije bilo suvišnih i otpisanih. No iskreno se bojim da bi u Hrvatskoj bilo moguće nešto slično organizirati. U našoj malo zemlji velikih ega vrlo brzo bi se našlo mnoštvo onih koji bi bojkotirali sudjelovanje ako bi bili pozvani "oni drugi". Bilo bi tu samoprozvanih moralnih i znanstvenih vertikala, koje kolegama traže trun u oku, a u svome ne vide gredu. Neki se uopće ne bi odazvali, smatrajući da ondje za njih nema mjesta, a neke smo već rastjerali, otpisali, etiketirali i dali im do znanja da kod nas vladaju neki drugi kriteriji. Nažalost, premalo nas je da bi ijedan kvalitetan čovjek bio višak i da bi ijedna vrhunska ideja propala. A mi i dalje olako otpisujemo sve koji učine i najmanju pogrešku ili koji nisu na našoj svjetonazorskoj liniji.
Kad uspijemo pobijediti te naše slabosti, biti tolerantniji, cijeniti nečiji uspjeh ili ideju te početi prihvaćati drukčija mišljenja, lako ćemo se dogovoriti oko vizije naše budućnosti, a onda i poraditi na njezinu ostvarenju. Uostalom povijest nas uči kako smo sve mogli, samo kad smo htjeli.
(D.J.)