U Parizu je 11. studenoga ove godine, pod pokroviteljstvom francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona, obilježena stogodišnjica završetka Prvoga svjetskog rata ili Velikoga rata. Prvi svjetski rat bio je prvi globalni vojni sukob između članica Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i njihovih saveznika (Italija, SAD, Japan, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Grčka i dr.) te članica Trojnoga saveza, odnosno Centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska) i njihovih saveznika (Osmansko Carstvo, Bugarska), a trajao je od 28. srpnja 1914. do 11. studenoga 1918. godine.

U ratnim događanjima sudjelovalo je trideset i šest zemalja, a ratne operacije vođene su na području četrnaest država. U njemu je sudjelovalo oko sedamdeset milijuna ljudi, od kojih je oko deset milijuna poginulo, a dvadeset i jedan milijun bio je ranjen. Tijekom borbenih djelovanja uništene su ogromne količine materijalnih dobara, a istovremeno je zabilježena najveća glad u povijesti čovječanstva. Glad je naročito bila izražena u Austro-Ugarskoj Monarhiji, odnosno na hrvatskim nacionalnim prostorima koji su tada bili u sklopu dvojne Monarhije. Osnovni razlog tomu bila je nepripremljenost Austro-Ugarske za rat i velika suša koja je vladala dvije godine zaredom (1916. i 1917.). Ljudi, a naročito starci i djeca, počeli su masovno umirati. Glad je bila masovna pojava u Istri, Dalmaciji i Hercegovini.

Početkom dvadesetoga stoljeća hercegovački seljaci nisu imali dovoljno obradivoga zemljišta, posjedi su im bili mali, a na njima prosječna seljačka obitelj nije mogla preživjeti. Hercegovačko seljačko domaćinstvo živjelo je od malo žita, u prvom redu kukuruza, ponešto drugih žitarica, povrtlarskih kultura, prije svega krumpira, sitne stoke te komercijalnih kultura, kao što je vinova loza, a od austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine posebno i duhan. Prosječna hercegovačka obitelj imala je osam do deset članova, posjedovala je deset duluma ili jedan hektar zemlje, od čega je polovina bila tzv. brdska zemlja na kojoj su sadili duhan, krumpir i uzgajali vinovu lozu. Glavna kultura koja je osiguravala egzistenciju hercegovačkih seljačkih obitelji, bio je duhan, on je unaprijedio život na hercegovačkom selu, donio niz civilizacijskih stečevina, poboljšao životni standard, promijenio neke navike seljaka, npr. u odijevanju i prehrani, omogućio nabavu novoga poljoprivrednog alata te omogućio tržišno gospodarenje. Duhan je istodobno hercegovačke seljake doveo u ovisnost o središnjoj državi koja je kontrolirala proizvodnju i diktirala otkupnu cijenu temeljem državnoga monopola. Pokazat će se da je upravo ovisnost seljaka o tržištu i državi, ma kako mu osigurala značajne novčane prihode, proizvela njegovu ekonomsku i socijalnu nesigurnost, posebno u godinama rata, kada je država prioritetno usmjerena na strateški cilj - vođenje ratnih operacija, stoga zanemaruje potrebe ljudi. U takvim uvjetima za puko preživljavanje, osiguravanje osnovne egzistencije, svaka hercegovačka seljačka obitelj trebala je minimalno dvadeset duluma obradive zemlje, što je vrlo rijetko bio slučaj, seljački zemljišni posjed nije bio dostatan za egzistenciju. Kada je u pitanju obradiva zemlja, Hercegovina je imala izrazito periferni položaj u odnosu na druge hrvatske krajeve.

Tijekom Prvoga svjetskoga rata Hercegovina se nalazila pod austrougarskom vlašću. Naime, provodeći politiku širenja na Balkan, Austro-Ugarska je 7. listopada 1908. proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine, a koju je okupirala još 1878. na osnovi odluke Berlinskoga kongresa. Nakon izbijanja Prvoga svjetskoga rata industrijski razvijeniji austrijski dio Monarhije postao je taocem ugarskoga dijela, koji je unatoč industrijskom napretku krajem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća svoje gospodarstvo i dalje pretežno temeljio na poljoprivrednoj proizvodnji. Kako je očuvana carinska unija između država Monarhije, Austrija bez ugarske dozvole nije mogla otvoriti granice rumunjskom žitu i stoci, nego je bila ovisna o uvozu iz Ugarske, koja je pak ograničila slobodnu prodaju hrane za austrijski dio Monarhije, a u sklopu kojega se nalazila Bosna i Hercegovina. Zbog izbijanja rata i nestašice hrane, obje su države s tržišnoga prešle na državno upravljanje gospodarstvom, pa se bez dozvole obiju vlada, koje su rukovodile javnom opskrbom, hrana nije smjela izvoziti iz jednoga dijela Monarhije u drugi. Ugarska vlada žito je izvozila samo uz cijenu političkih ustupaka. Zbog ovakve politike na području Hercegovine izostala je državna intervencija koja bi spriječila sveopću glad hercegovačkoga pučanstva. Naime, pomoć državnih vlasti u prehrani pučanstva, posebno u žitu, bila je oskudna i jedva je pristizala.

U Prvom svjetskom ratu prilike u Hercegovini dramatično su se pogoršale. O uzrocima gladi u ratnim godinama, posebno u 1917. i 1918. godini, postoji opsežna dokumentacija i literatura. O tome su brojne zapise i podatke ostavili hercegovački franjevci, a koji su u ovim kriznim vremenima, kao i općenito tijekom povijesti, bili uz hrvatski nacionalni korpus. Međutim, vrlo su brojni slučajevi gdje su franjevci pružali pomoć i drugim etničkim i konfesionalnim skupinama, naročito pravoslavcima. Osobito su bili dramatični apeli fra Didaka Buntića, u kojima od različitih ljudi i tijela vlasti u Bosni i Hercegovini i drugdje u Monarhiji traži da pomognu gladnim hercegovačkim ljudima. Pored Buntića, vrlo opsežnu analizu gospodarskih i socijalnih prilika u Hercegovini koje su uzrokovale tadašnju glad, napravio je fra Andrija Nikić.

Prema zapasima tadašnjih suvremenika, naročito franjevaca, četiri su glavna uzroka gladi u Hercegovini, a prvi i najvažniji bila je suša koja je 1916. i 1917. godine imala razmjere elementarne nepogode, što najbolje ilustrira zapis fra Didaka Buntića: "Osim ratnih strahota i nedostatka radne snage, Hercegovinu je 1916. godine teško pogodila suša pa se već tada moglo nazrijeti da će uskoro doći do gladi. Ništa lakše, dapače, mnogo teže bilo je 1917. godine: od 9. travnja pa do 7. listopada nije pala kiša, a ljeto je, zbog vrućih vjetrova s juga, bilo nepodnosivo žarko. Sve su se trave i nasadi sasušili, osim ondje gdje se moglo zalijevati". Drugi je uzrok gladi bilo pomanjkanje radne snage, nastalo kao posljedica ratne mobilizacije hercegovačkih mlađih muškaraca. U pismu generalu Stjepanu Sarkotiću, poglavaru Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, 8. studenoga 1916. godine fra Didak Buntić piše: "Nema u nas, preuzvišeni gospodine, nijednog sela, nijedne općine koja nije 10% cjelokupnog svog žiteljstva pod pušku dala. A ima ih dosta, koje su 15 do 20%, dakle čitavu svoju mušku radnu snagu u rat poslale". Treći su uzrok gladi bile ratne rekvizicije, odnosno prisilni otkup stoke po vrlo niskim otkupnim cijenama, a iz zapisa iz toga vremena vidljivo je da su državni činovnici, uz prijetnju oružjem, od seljaka uzimali posljednja grla stoke. Posljednji, četvrti uzrok gladi bila je prisila državnih vlasti prema preostalom radno sposobnom stanovništvu koje je prisiljavano sudjelovati u državnim radovima.

Intenzitet stradavanja u Prvome svjetskom ratu u značajnoj je mjeri snažno utjecao na osnivanje brojnih humanitarnih organizacija, a koje su skrbile o teško ranjenim i obiteljima poginulih vojnika. Značajnu ulogu odigrao je Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije, osnovan banskom naredbom od 2. rujna 1914. u Zagrebu, a po svome karakteru djelovanja bio je državna institucija, odnosno dio Odjela za unutrašnje poslove hrvatske Zemaljske vlade. Bio je ustrojen kao savjetodavno tijelo hrvatske Zemaljske vlade pri podjeli državne potpore obiteljima mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika na području čitave banske Hrvatske. Prvi predsjednik Središnjega odbora bio je Dragutin Turković, a iste je godine u Zagrebu utemeljena Liga za zaštitu djece koju je vodio Josip Šilović. Nakon Turkovićeve smrti 1916. godine ove su dvije organizacije spojene u Središnji odbor, a na čije je čelo izabran Josip Šilović, hrvatski uglednik koji je godinama prije Prvoga svjetskog rata obnašao dužnost dekana Pravnoga fakulteta i rektora Sveučilišta u Zagrebu, a 1929. godine izabran je za prvoga bana Savske banovine. Zbog alarmantne situacije Središnji je odbor 1917. u Zagrebu pokrenuo veliku humanitarnu akciju preseljavanja djece iz Istre i Dalmacije na sjever Hrvatske, a akcija je intenzivirana sljedeće godine. U odnosu na Istru, situacija je u Hercegovini bila daleko alarmantnija, mortalitet svih dobnih skupina bio je daleko izraženiji. Navedenu humanitarnu akciju prihvatili su franjevci, a Središnji odbor postao je središnje tijelo u spašavanju gladne hercegovačke djece. Spašavanje hercegovačke djece pokrenuo je fra Didak Buntić, tadašnji ravnatelj poznate katoličke gimnazije na Širokom Brijegu. Tijekom 1917. i 1918. organizirao je spašavanje djece u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj. Naime, hercegovački su franjevci preseljenje djece organizirali prema svim današnjim pravilima i etičkim načelima socijalnoga rada, poštovano je dostojanstvo i uvažavana su sva ljudska prava djece, njihovih obitelji i obitelji koje su ih udomile. Humanitarna akcija obuhvaćala je velik broj sudionika, izravnih korisnika i organizatora. Prema podatcima Središnjega zemaljskog odbora za zaštitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije, bilo je u Hrvatskoj dana 20. kolovoza 1918. godine zbrinuto 12.270 djece iz Hercegovine. S druge strane, prema podatcima franjevaca, organiziran je prihvat i smještaj više od sedamnaest tisuća djece u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj. Razlike se pripisuju smještanju djece bez znanja i organizacije Središnjega zemaljskog odbora, o čemu svjedoči i korespondencija između fra Didaka Buntića i prof. dr. Josipa Šilovića iz 1917. godine.

Udomitelji su skrbili o hercegovačkoj djeci kao o vlastitoj, nisu pravili razliku između smještene djece i ostalih ukućana, bili su strpljivi u procesu dječje aklimatizacije, a posebnu su pozornost posvetili prehrani i osobnoj higijeni jer je među pridošlom djecom bio znatan broj oboljelih zbog pothranjenosti i dugoga puta. Djeca su imala besplatnu zdravstvenu zaštitu, za što je bio zadužen kotarski liječnik, a u slučaju teže i ozbiljnije bolesti, kao i u smrtnim slučajevima, bili su dužni obavijestiti roditelje i Središnji zemaljski odbor. Postupak prekida smještaja bio je podrobno propisan, a za njega je bio mjerodavan Središnji zemaljski odbor. Udomitelji su bili dužni skrbiti o djeci dok od Središnjega zemaljskog odbora ne dobiju sporazum za povratak djece njihovim kućama. Kad su se roditelji samoinicijativno pisanim putem obratili zahtjevom za prekidom smještaja, udomitelji su bili dužni obavijestiti Središnji zemaljski odbor koji je na sebe preuzimao obvezu povratka djece roditeljima.

Točnih podataka o broju djece koja su se vratila u Hercegovinu nema, a prema raznim podatcima u Hercegovinu se vratilo između 65 i 80% djece, dok su ostali trajno ostali živjeti u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj, tu su zasnovali obitelji i kontinuirano nastavili pomagati svojoj obitelj u rodnome kraju. Priča o djeci fra Didaka Buntića jedna je od mnogobrojnih u hrvatskoj povijesti o solidarnosti i uzajamnom pomaganju hrvatskoga puka, ona je jedan od svijetlih primjera i putokaza za nacionalnu opstojnost i solidarnost prema drugim etničkim skupinama.