Hrvatska reprezentacija doznala je s kime će se morati potući kako bi izborila plasman na svoje šesto Europsko prvenstvo u nizu. S "krive strane" stajat će Wales, Slovačka, Mađarska i Azerbajdžan. Dvije selekcije izborit će izravan plasman na kontinentalnu smotru, četiri mjesta ostaju rezevirana za momčadi iz Lige nacija.

Kako će popuniti ta četiri mjesta, to je već "kvantna fizika" kojom će se baviti UEFA-ini "alkemičari" jer izgubio bih previše prostora objašnjavajući taj prilično komplicirani sustav kojim se misle popuniti te pozicije. No, Hrvatska ionako ima posve drugačije planove koji su vezani uz osiguravanje nastupa na Euru kroz skupinu. Dosta je novosti u tom sustavu kvalifikacija i samog Europskog prvenstva. Izlučni dio nikad nije bio kraći. Sve će se odlučiti u osam mjeseci, jer će se kvalifikacijska kampanja završiti u istoj kalendarskoj godini, unutar samo osam mjeseci (od ožujka do studenoga), što dosad nikada nije bio slučaj. To možemo zahvaliti Ligi nacija koja je zauzela jesenske termine u kojima su se prije igrale kvalifikacije. Što se samog završnog turnira tiče, on će se po "briljantnoj" zamisli bivšeg predsjednika Michela Platinija igrati po cijeloj Europi. To je samo jedan primjer koliko loše može biti kada populizam trijumfira nad logikom. No, srećom, UEFA sada ima novog predsjednika, Slovenca Aleksandra Čeferina, koji je odmah po inauguraciji konstatirao kako je odluka o takvoj organizaciji Eura bila pogrešna te da se nešto slično neće ponoviti u njegovu mandatu.

Za Hrvatsku je Liga nacija zapravo bila premija, premda smo na kraju ispali iz elitne skupine. Premija zbog toga jer smo se neizbježno morali trijezniti nakon ludog uspjeha na SP-u u Rusiji. Triježnjenje nikada nije lagan proces pa nije bio ni ovaj naše reprezentacije. Svega je tu bilo, teških nokauta (poraz od Španjolske 6:0), igranja pred praznim tribinama (Engleska u Rijeci), pa dramatičnih pobjeda i poraza (Španjolska u Zagrebu i Engleska u Londonu), ali ono najvažnije - oslobodili smo se mundijalskog mamurluka uz minimalnu štetu. Zamislite da smo tako grogirani počeli kvalifikacije za Euro? Danas bismo se morali čupati rukama i nogama spašavajući plasman na Euro 2020. Siguran sam u to jer nam se nešto slično već jednom dogodilo. Nakon osvajanja trećeg mjesta na svijetu 1998., u sljedećim kvalifikacijama za Euro 2000. u Nizozemskoj i Belgiji bili smo "tropa". Iako su Boban, Šuker, Prosinečki i društvo još uvijek bili u pristojnim nogometnim godinama. Uprskali smo te kvalifikacije baš na početku kada dojmovi velikog uspjeha na SP-u u Francuskoj još nisu bili spremni za arhivu. Nešto su slično naši asovi prolazili ove jeseni. I zato nam je Liga nacija došla kao "budali šamar". Sjećanja na Rusiju su u arhivi i možemo se s maksimalnom koncentracijom posvetiti novim izazovima. Skupina nam ne bi smjela biti pretjerano zahtjevna. Sa svim suparnicima, osim Slovačke, već smo se po jednom sastajali u kvalifikacijskim ciklusima i još ni od koga od njih nismo poraženi. Wales nam je stajao na putu u kvalifikacijama za SP u Brazilu 2014. Oba smo ih puta, istina uz dosta sreće, pobijedili (2:0 i 2:1). Azerbajdžan smo riješili u kvalifikacijama za Euro 2016. (6:0, 0:0), a Mađarsku u izlučnom ciklusu za SP u Njemačkoj 2006. (3:0, 0:0). Slovaci su tako baš jedinstveni po svemu u našoj skupini. Nikada nismo igrali službenu utakmicu s njima, a jedini su nas i pobijedili u odnosu prema ostalim suparnicima u skupini. I to ne jednom, nego dvaput. Neću reći kako nas kroz kvalifikacije čeka šetnja, ali bio bi ozbiljan neuspjeh ako se ne uspijemo kroz nju probiti do završnog turnira. I zbog snage naše reprezentacije, a i zbog ugleda.

Tijekom kvalifikacijske kampanje rezultat neće biti jedini prioritet izbornika Zlatka Dalića. Uz plasman na Euro, u koji nitko ne dvoji, izbornika čeka i onaj možda čak i teži cilj, a to je nužno pomlađivanje i osvježavanje reprezentacije. Sada treba stvoriti jezgru momčadi koja će nas nositi nakon Euro 2020. Taj je put počeo kroz Ligu nacija, ali se dosta lutalo, posebno na bekovskim pozicijama. Nikada mi neće biti jasno zašto u reprezentaciji bekove igraju ljudi koji su po vokaciji stoperi ili zašto se uopće kemija sa seljakanjem igrača s prirodnih pozicija. Izbornici (samo im ime govori) mogu i moraju birati igrače za određene pozicije, a ne ih stvarati. To je jedna od vodilja za kojom bi trebao ići Dalić. Ako su ozlijeđena tri lijeva beka, pozovi četvrtu opciju i slično. Na taj će se način lakše pronaći rješenja za budućnost nego da se stvaraju igrački frankensteini. Jasno, goruće pitanje bit će kako danas-sutra nadomjestiti Modrića i Rakitića. Igrače takve klase nemamo "u talonu" i teško da ćemo ih i imati, ali imamo određenog potencijala, no on se u ovom trenutku više čini kao "mrtav kapital". Mateo Kovačić je davno programiran za novog "poslovođu" reprezentacije, ali njegov razvoj jednostavno ne ide u tom smjeru. Posve je nedorečen, a i nije takav tip igrača.

Zapravo, većina naših veznih igrača uvijek se na početku karijere susreće s istim problemom. U HNL-u ih se gura na ofenzivnije pozicije i u tome ne nauče sve zahtjeve modernog nogometa, pa kada krenu u inozemstvo, slijedi sudar sa stvarnošću. Njega je prošao Modrić, prošao ga je i Rakitić, prolazi ga Kovačić, a isto čeka Andriju Balića, Antu Ćorića i slične igrače koji imaju kreaciju. Imati to znači puno, ali ne i sve u današnjem nogometu u kojemu uz tehničke sposobnosti koje se podrazumijevaju dominiraju snaga i brzina. I baš će to biti veliki izazov za Dalića. Reprezentacija ima svoj "kostur". Samo su nam neke od ključnih "kostiju" već pod laganom osteoporozom. I s time se treba suočiti baš u ovim kvalifikacijama jer se ipak lakše dolazi do Eura nego do plasmana na SP. Tada već nova Hrvatska mora biti posve spremna.