Svako malo, ali s dužnom dozom ustrajnosti, u domaćim medijima osvane poneki tekst koji sugerira i propituje povratak u sam vrh hrvatske politike dvojca koji je do prije nešto više od dvije godine predvodio dvije najjače hrvatske političke stranke. Riječ je, naravno, o Zoranu Milanoviću i Tomislavu Karamarku, koji su u razmaku od tri mjeseca 2016. godine odstupili s predsjedničkih pozicija u SDP-u i HDZ-u, nedugo nakon što su za svojih mandata doveli hrvatsko društvo do razine možda i najvećih podjela još od 90-ih godina prošlog stoljeća.

Većini analitičara njihov povratak zasad se i ne čini osobito izglednim, ili bar opravdanim, posebice kada je riječ o Karamarku, jer je HDZ ima stabilnu većinu u Saboru, posve je okrenut realizaciji onoga što su najavljivali na početku mandata i miljama je daleko od bilo kakvih potresa u stranci. Istini za volju, pod Karamarkom ta stranka nije gubila izbore (iako one najvažnije nije niti dobio), nego je otišao zbog drugih "deficita", a upravo izbori ostaju drugom glavnom liku ove priče, Zoranu Milanoviću, veliki "krimen", jer je SDP, s njim na čelu, unatoč sjajnoj početnoj poziciji, pa čak i svojevrsnom političkom šarmu (koji je Karamarku nedostajao) i ulasku u vlast, potom nanizao rijetko viđenu nisku od šest izbornih poraza zaredom, i to u vrijeme kada je stranka ipak uživala osjetno veću potporu nego danas. Može li se, s tim teretom, on uopće ozbiljno nametnuti kao dobro rješenje za stranku čiji rejting upravo "grebe" po dnu, bez ozbiljne perspektive za pozitivne pomake, pitanje je na koje je teško potvrdno odgovoriti. No, upravo činjenica da se nakon svega toga iznova kalkulira i s njegovim imenom kao rješenjem (čak i dobro prolazi u pojedinim internetskim anketama o toj temi), najbolje svjedoči o beznadnosti trenutne pozicije i nesuglasja u SDP-u, koji je napustila već nekolicina saborskih zastupnika i drugih poznatih imena te stranke.


Iako zasad nema jasne potvrde ni od Milanovića, ni od Karamarka, kako doista ozbiljno razmišljaju da pokušaju vratiti dio svojih nekadašnjih političkih pozicija, očito je riječ o nečemu što pomalo golica i njihovu imaginaciju, a još više maštu onih koji nikada i nisu preboljeli njihov izlazak iz hrvatske političke arene. I kojima su današnja rješenja na čelu SDP-a i HDZ-a miljama daleko od njihovih želja i težnji. Za druge će pak zauvijek ostati tek "aveti prošlosti", koje samo u istupima njihovih istomišljenika ponekad mogu ponovno izroniti na površinu hrvatske političke zbilje.


O tome koliko je realno da se bilo jedan, bilo drugi, unatoč svemu tome doista vrate u orbitu najvažnijih hrvatskih političkih kretanja, razgovarali smo s političkim analitičarem Davorom Gjenerom. On nam je rekao kako u povijesti pamti samo jedan veliki povratak u središte političkih zbivanja.

- Osobu koja je napravila taj povratak po kapacitetima obrazovanja, političke imaginacije i povijesnog značenja nije moguće uspoređivati ni s Karamarkom, ni s Milanovićem, a radi se o Winstonu Churchillu. Za neki drugi veliki povratak ja zapravo u demokratskoj političkoj areni ne znam, a i taj veliki povratak dogodio se zbog posebnih okolnosti prijetnje i početka svjetskog rata i potrebe za nalaženjem takvog odlučnog lidera koji može okupiti sve nacionalne snage. Svima je jasno da ni Karamarko, ni Milanović nemaju taj tip političkih kapaciteta, kao i da oni danas unutar svojih stranaka ne znače praktički ništa te da je put kroz institucije političkih stranaka za povratak u žredište političkog života težak i kompliciran. Dakle, u današnjim okolnostima Tomislav Karamarko si ne može osigurati status kandidata svoje stranke, bilo za parlamentarne, bilo za predsjedničke izbore, ističe Gjenero.

Prema njegovim riječima, nije vjerojatno da bi Karamarko mogao naknadno okupiti desnu marginu, koju je protežirao dok je vodio HDZ kao stranku desnog centra, pa nije vjerojatno ni da bi okupljajući političare s desne margine mogao ugroziti bilo kandidaturu Kolinde Grabar Kitarović, bilo buduću poziciju sadašnjeg predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića. Isto, kaže, vrijedi i za Milanovića, koji niti može preuzeti ponovno vođenje SDP-a, niti je takav "igrač" koji može organizirati nekakvu lijevoradikalnu stranku koja bi SDP-u otela nekakav releventni dio biračkog tijela. "Vjerojatno u ovim igrama iz sjene on sudjeluje u tom pomalo smiješnom igrokazu osnivanja stranke kojoj je trenutno zaštitno lice njegov izum - Dalija Orešković, koja je prema njegovu izboru, niotkuda, osvanula na poziciji predsjednice Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa. I na tom poslu samo dobro vodila PR, ali nije napravila ništa relevantno", zaključuje Davor Gjenero.