Tko još vjeruje u sportska čuda? Istina, događaju se, ali sumnjamo da će još jedno "počastiti" naše košarkaše na putu do Svjetskog prvenstva, koje se sljedeće godine igra u Kini. Teško da ćemo gledati Hrvatsku u Aziji, koja u slučaju propuštanja svjetske smotre sigurno propušta i OI u Tokiju. Istina, teorija je još živa, ali ona visi na tankoj niti, koja je nakon poraza u Litvi stanjena gotovo do minimuma. A upravo su tolike i hrvatske šanse da se na kraju probije do trećeg mjesta u J skupini i ode na veliko natjecanje.

Peti kvalifikacijski "prozor" zapravo je potvrdio ono što nas prati od samog početka kvalifikacija. Loša igra ne može se prebrisati u jednoj utakmici, posebno protiv reprezentacije koja je vodeća u skupini i kod koje se odsutnost velikog broja igrača ne odražava previše na izdanje na parketu. A Hrvatska je u takvom odnosu snaga opet zakazala i dokazala da joj i nije mjesto na Svjetskom prvenstvu, bez obzira na to koliko bismo mi svi željeli da se tamo nađe. Nije presudan na kraju poraz od Litavaca, naše šanse počele su izgledati loše još u prvom krugu. Jer kad gubiš od Nizozemske i Rumunjske, kada si kasnije zadovoljan nakon što kod kuće dobiješ Mađarsku pet razlike, onda je jasno da su ti kapaciteti ipak ograničeni. To se dobro vidjelo u prethodnih pet dana.


Pobjeda nad Mađarskom u Gradskom vrtu ostavila nas je na životu, koji je trebalo produžiti pobjedom u Vilniusu. Litva nas je dočekala rasterećena, oni su Kinu potvrdili još u prethodnom krugu, u sklopu kojeg su nam očitali i lekciju u Osijeku, kada smo sredinom rujna raspolagali i s igračima iz NBA-a i Eurolige. Nije bilo dobro s njima, a bez njih je naravno sve bilo još lošije. Jedna dobra četvrtina, druga, u kojoj smo anulirali gotovo zaostatak od 16 poena, nije bila dovoljna da se u drugom poluvremenu napravi zalet do pobjede, koja bi nam dala vjetar u leđa za finiš kvalifikacijskog ciklusa.


Igrači i izbornik bili su svjesni da su podbacili u važnim trenucima. Kada šutiraš 2-20 za tri poena i imaš 19 izgubljenih lopti, onda i oslabljena Litva izgleda kao da je s "drugog planeta". Nije bila, kao ni u Osijeku, gdje su također zasluženo slavili. Ali istina je da smo i mi dosta pripomogli. Pripomogla pak nije Italija, koja je poslije naše utakmice u Vilniusu istrčala u Gdanjsku, gdje je za poboljšanje hrvatskih izgleda trebala svladati Poljake. Nije se dogodilo i Poljska sada drži treće mjesto s dvije pobjede više u odnosu prema Hrvatskoj.
A do kraja su ostale još samo dvije utakmice, u kojima tražimo čudo spomenuto na početku ovoga teksta. No, dodatna loša vijest je da više ne ovisimo o sebi, nego o drugima, konkretno Nizozemcima, koji su jedini zasad otpali iz utrke za SP. Kako bi trebalo izgledati to "čudo"? Vrlo "jednostavno", prvo Hrvatska na svom parketu 22. veljače 2019. treba dobiti Poljsku više od pet razlike, a tri dana poslije morala bi slaviti u Mađarskoj. Ali to bi bilo dostatno tek kada bi Nizozemci zaskočili Poljsku pred njihovim navijačima. Ovakav rasplet je moguć, ali pitanje je možemo li i imamo li uopće pravo nakon svega viđenog očekivati da će se stvari odvijati prema našim željama. Izbornik je najavio da će nada živjeti sve dok postoje i najmanji izgledi. A ovoga trenutka nikada nisu bili manji...