VINKOVCI

Uz stalnu izložbu "Životopis vinkovačkoga prometnog čvorišta", koja je postavljena prije sedam godina u čekaonici drugog razreda na vinkovačkom željezničkom kolodvoru i pokazuje dugu povijest željeznice u Vinkovcima i na istoku Hrvatske, zanimljivost kolodvora je i brijački salon Ivana Čoke, koji tu postoji otkad i nova kolodvorska zgrada, od sredine 60-ih. Kada je bila otvorena moderna, prostrana zgrada željezničkog kolodvora, tada jedne od najprometnijih europskih postaja, nije bio mali broj onih koji su se čudili što će brijački salon na željezničkom kolodvoru, tko će se sjetiti ići na šišanje ili brijanje dok čeka vlak pa su smišljali šale na račun kolodvorske brijačnice.

No vrijeme je pokazalo kako je potez bio pametan jer u najboljim je danima ovdje radilo i po pet majstora i tri-četiri šegrta, što je nekada bio i današnji vlasnik salona, Ivan Čoko, koji je cijeli radni vijek proveo brijući i šišajući željezničare, Vinkovčane koji žive u blizini kolodvora i putnike koji čekaju svoj vlak.

- Novi željeznički kolodvor otvoren je u ljeto 1966., a ovaj salon pred kraj godine, nekako uoči Božića. Deset godina kasnije i ja sam počeo ovdje raditi nakon što sam kao učenik tadašnje Škole učenika u privredi u ovom salonu imao praksu i odradio šegrtovanje. Tu sam puno naučio od tadašnjih iskusnih majstora Tomislava Papca, Mladena Lukadinovića i Nebojše Balinda, sva trojica danas su pokojna. Među njima je bio još jedan majstor, koji je nekako u vrijeme mojeg naukovanja pronašao drugi posao i otišao, i on je jedini od mojih majstora koji je i danas živ. Odmah su mene pozvali da zamijenim majstora jer su znali kako radim i vidjeli, valjda, da sam vrijedan i nešto znam o zanatu. U ovom salonu sam proveo cijeli svoj radni staž i radit ću još koliko mogu - kaže vitalni Ivan Čoko, koji je od 1998. vlasnik brijačkog salona od 21 četvornog metra i jedini zaposlenik jer, kako kaže, jedva posla ima i za njega a da bi primao još kojeg majstora. Povremeno uzme učenika na praksu iako se sjeća da su ovdje nekada, u zlatnim vremenima salona 80-ih, bila i 3 - 4 naučnika jer je bilo i više posla.

- Nekada je bilo puno više mušterija i čekalo se u redu, ali nakon Domovinskog rata sve slabije i slabije. Nekada nas je bilo dvoje u smjeni. Redovite mušterije su mi bili željezničari jer skoknu na šišanje i brijanje prije ili poslije posla, a bogami, bilo ih je i za radnog vremena, znamo kakva su bila vremena. Nakon umirovljenja ti se ljudi šišaju u svojim mjestima ili brijačnicama koje su im blizu mjesta stanovanja iako ih ima koji su i nakon umirovljenja ostali vjerni ovom salonu. Namještaj je isti koji je bio na otvaranju prije više od 50 godina i u to vrijeme je to bio moderan namještaj pa su ljudi dolazili gledati novu kolodvorsku zgradu i naš brijački salon. Sve se sjajilo i takve brijačnice nije bilo u Vinkovcima – priča vlasnik najstarije vinkovačke brijačnice, koja neprestano radi 52 godine uz mali prekid za najjačih napada na Vinkovce u Domovinskom ratu od listopada 1991. do veljače 1992.

- Jedino smo do sada zamijenili umivaonike jer se s vremenom razbiju, a stolci su originalni, osim što smo ih presvukli novim materijalom jer se stari izlizao i istrošio - dodaje Čoko.

Za sebe ne može reći je li i najstariji aktivni brijač u Vinkovcima jer ima još jedan brijač koji jako dugo radi. No siguran je da je najstariji živi vinkovački brijač Ilija Gažov, koji danas ima možda i više od 80 godina, ali, dakako, ne radi i umirovljeničke dane provodi u nekom umirovljeničkom domu.

Mušterije su uglavnom stariji ljudi koji kod njega dolaze godinama i desetljećima i ne zahtijevaju ništa neuobičajeno.Sjeća se i šaljivih i neobičnih događaja u dugoj brijačkoj karijeri, pogotovo što je salon na željezničkom kolodvoru, gdje je, posebice prije rata, puno ljudi i različitih naravi.

- Bilo je slučajeva da nekoga obrijem i ošišam, a on pobjegne. Kaže da je zaboravio novčanik u automobilu i ode i više se ne vrati. Jedan je željezničar, inače redovita mušterija, došao na šišanje jer je imao pauzu do dolaska vlaka koji će on odvesti u Erdut. No javili su mu da taj njegov vlak dolazi ranije nego što su računali i neka odmah dođe. Preuzeo je, onako poluošišan, vlak, odvezao ga u Erdut i kada se vratio, nastavio sam ga šišati – prisjeća se Ivan Čoko, vlasnik najstarijeg vinkovačkog brijačkog salona koji je, kao i stalni postav spomenut na početku ove priče, dio povijesti željeznice u Vinkovcima.