Zavod za liječenje boli Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje KBC-a Osijek najbolji je u cijeloj Hrvatskoj, pa i šire, u ovom dijelu Europe. Za to je uvelike zaslužan predstojnik te klinike, doc. prim. dr. sc. Ivan Radoš, no on sâm radije ističe zasluge svih koji rade u Zavodu i ne zaboravlja spomenuti svoju učiteljicu, dr. Fingler, čiji ga je pionirski rad u Ambulanti za bol nadahnuo u izboru subspecijalizacije. “U Hrvatskoj trenutačno nemamo konkurenciju, radimo ono što drugi ne rade, ostali polako kreću za nama”, kaže doc. Radoš.


Ističe kako jedini svakodnevno imaju na raspolaganju dvoranu za obavljanje invazivnih procedura u liječenju boli, a drugi to rade sporadično, i to ne sve. U opremanju te dvorane pomogli su KBC Osijek i Osječko-baranjska županija. Lista čekanja za invazivne procedure trenutačno se proteže do siječnja iduće godine, što nije neprihvatljivo s obzirom na to da dolaze pacijenti iz cijele Hrvatske. “Baš smo jučer, recimo, radili ugradnju stimulatora kralježnične moždine na dvama pacijentima, jedan je bio iz Virovitice, drugi iz Čakovca. To ne radimo često jer nije za svakoga, a jedna takva procedura stoji oko 200 tisuća kuna. Riječ je o pacijentima koji trpe snažnu kroničnu bol i višestruko su operirani, a ništa im više ne može pomoći u smanjenju boli. To je vrh vrhova u liječenju boli svagdje u svijetu”, ističe doc. Radoš. Inače, u Zavodu za liječenje boli imaju šest liječnika specijalista, dva specijalizanta, dva fizioterapeuta, psihologa i radnog terapeuta.


Doc. Radoš studij medicine završio je na Sveučilištu u Zagrebu, odakle je došao iz Đakova. U srcu Slavonije završio je osnovnu školu i tadašnji CUO, gdje je, kaže, stekao prijatelje za cijeli život, s kojima se i dandanas redovito sastaje bar četiri-pet puta godišnje. Oni mu u Osijeku najviše nedostaju. Osječanin je, međutim, najveći dio svog života. Došao je u grad na Dravi 2000., kada je dobio specijalizaciju, ovdje mu živi i sestra. Suprugu Valentinu, povjesničarku umjetnosti zaslužnu za brojne izvrsne izložbe u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, upoznao je na đakovačkom korzu. Do tada je živjela i radila u Švedskoj, gdje je završila i fakultet, no nakon što su se 2000. vjenčali i nakon nekoliko mjeseci života u Iloku, odlučili su osnovati obitelj u Osijeku.


O odlasku iz Osijeka, zapravo, nikada nije ozbiljnije razmišljao. Znao je da se želi baviti liječenjem boli, a dr. Fingler učvrstila je tu njegovu odluku. “Godine 2006. u tadašnju je Ambulantu za bol došao kolega Saša Perišić, koji je iz Osijeka, no otišao je u Ameriku, gdje je u Bostonu završio subspecijalizaciju iz liječenja boli. Na njegov sam poziv otišao u SAD i ondje sam obišao nekoliko bolnica. Vidio sam tada prvi put koji je to opseg u liječenju boli, pa smo mi zapravo s vremenom preslikali sve što oni rade. Bio sam potom dva mjeseca na usavršavanju u Londonu, jer sam dobio stipendiju od Europskog društva za bol. Tako smo mi u Osijeku preskočili Zagreb, gdje se još i danas čude što oni nešto ne rade, a mi radimo”, kaže doc. Radoš.


Na pitanje doživljavaju li ga pacijenti s kroničnom boli kao spasitelja, doc. Radoš uz širok osmijeh odgovara kako mu je drago kada uspije pomoći pacijentu čiji je život zbog kronične boli izgubio kvalitetu. No, ističe, ne uspijeva pomoći baš svakome. Ipak, u Zavodu primjenjuju i multidisciplinarni program liječenja boli, koji uključuje više različitih struka i također daje dobre rezultate. “I po tome smo jedinstveni u Hrvatskoj”, ponosan je doc. Radoš, dodajući kako surađuju s kolegama iz drugih gradova te da između njih ipak nema animoziteta. Žao mu je jedino što je Zavod smješten u podrumskom prostoru stare Kirurgije, no dobili su dvije prostorije na Traumi, gdje provode multidisciplinarni progam i gdje se pacijenti pripremaju za invazivne procedure u sali koja je, kaže, izvrsno opremljena.
Uz rad u KBC-u, dr. Radoš docent je na Medicinskom fakultetu. Obiteljski je čovjek i svoje slobodno vrijeme najradije provodi sa suprugom, kćeri gimnazijalkom i sinom osnovcem. Da radi vani, zarađivao bi višestruko, no zarada mu ipak nije bila dovoljna motivacija za odlazak. “A vozim auto star 15 godina”, kaže kroz smijeh Ivan Radoš, čiji je otac cijeli život radio u Njemačkoj pa na pečalbu gleda i iz te perspektive. “Obožavam svoj život u Osijeku, sve mi je na pet minuta, pravo je mjesto za život”, ističe. Njegova jednina utječe na množinu u onom što je najdragocjenije - u zdravlju.