Marijana Bošnjak nema dlake na jeziku. Jedni je obožavaju, drugima ide na živce, ravnodušnih nema. Takvi je i ne zanimaju. Jasna je i glasna, u govoru čuva djelić svojega travničkog identiteta. U Osijeku je završila srednju školu, i to ne bilo koju, nego EMŠC. Danas više nije tako, ali tada je Marijana bila jedina djevojka u razredu. “Bila sam jedna od dečki”, kaže kroz smijeh. U Osijek je stigla u vrijeme Domovinskog rata, ne iz rodne Bosne i Hercegovine, nego iz Njemačke, gdje joj je otac radio.

Nakon EMŠC-a, kao odlikašica, odlučila je studirati na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Samo ju je to zanimalo. “Iako sam zaslužila stipendiju, nisu me željeli, bilo je to vrijeme kada studenticama nije bilo lako na muškom fakultetu pa sam se iz prkosa vratila u Osijek i upisala ekonomiju”, kaže. Mislila je, nikada ju neće završiti, jer ju uopće ne zanima, no na tom je fakultetu na kraju stekla i titulu magistra znanosti. Ipak, nikada nije izgubila interes za elektroenergetiku, elektroniku, telekomunikacije i građevinarstvo, pa nema tog majstora na svijetu koji joj može podmetnuti fušerski posao. A ne!

Još kao studentica počela se baviti nekretninama, a posao je, paradoksalno, napustila 2000. godine, kada se to tržište počelo buditi. No, umorna od tog posla, odlučila je iskoristiti priliku i otići u drugu branšu. “Spojila sam svoja znanja i iskustva i počela raditi za velike multinacionalne kompanije u svojoj privatnoj firmi. Bilo je tako do trenutka kada sam otišla u Ameriku, gdje sam bila nekoliko godina. Život me vratio u Osijek i 2007. završila sam u Kinematografima. Ljudi bi pomislili kako je to miran posao, kulturan, društvenjački, no jako bi se prevarili. Ima tu svega i svačega, kićenja tuđim perjem, krađe projekata i sličnih nepodopština”, kritična je. No nekome tko se uspješno bavi kriznim menadžmentom ograničenja su dodatni izazov.

Sačuvati kino u središtu grada doživljava kao svoju životnu misiju. Smatra da smo to dužni generacijama koje dolaze, među kojima su i njezina djeca, Viktoria (9) i Mateo (20). “Sretna sam što Kinematografi nisu ovisni o bilo kome, nego ovise isključivo o svojoj poslovnoj performansi. To nam omogućava slobodu u onome što radimo i dok kreiramo svoje programe. Njihova je kvaliteta prepoznata, što nam je donijelo i ovu nagradu Europe Cinemas u kategoriji Najbolje aktivnosti za mlade”, kaže Marijana. Priznaje, mislila je da je to za Kinematografe mission impossible. ”Naime, svi moji kolege iz drugih kina koja su bila u konkurenciji imaju jaku potporu, a mi nikakvu. Ipak, u području public developmenta mi postižemo čak i bolje rezultate od njih”, ističe Marijana. Za svoju su publiku nedavno uredili i prostor Kino kluba, što je izvrsno prihvaćeno. “Bio je to nezamislivo devastiran prostor, što je, između ostalog, posljedica traljave rekonstrukcije kina Urania prije nego što sam ja došla na čelo Kinematografa”, upozorava.

Svoju publiku poštuju i to je razlog zašto ih nije napustila, dapače, broj je gledatelja svake godine sve veći. “Najteže je bilo riješiti se loše percepcije javnosti. Riješili smo pitanje dugova koliko je god to izgledalo neizvodivo, no promijeniti percepciju, e... to je bilo Sizifov posao. Kako smo u tome ipak uspjeli? Upravo izravnim kontaktom s publikom, što zahtijeva puno vremena i energije. U to moraš uložiti puno emocija i imati volje komunicirati sa svakim gledateljem koji to poželi. Fascinantno je to što takav pristup nije sjajan samo ljudima starijim od 40 nego i mladima koji su odrasli u vrijeme multipleksa. A mi 90 posto ulaznica prodajemo direktnom prodajom! Sa svojim smo gledateljima stvorili posebnu vezu, oni su sukreatori naših programa”, ističe ne skrivajući zadovoljstvo.

Iako je ove godine izvojevala jednu tešku privatnu bitku, vratila se u isti naporni radni tempo. Koliko daje, toliko prima od svoje publike, ona je, uz obitelj, njezina množina.