Početkom veljače ove godine s dr. sc. Marijom Selak razgovarali smo o temi Industrijska revolucija: izazovi sadašnjosti i budućnosti, uzimajući, između ostaloga, u obzir i njezinu knjigu "Ljudska priroda i nova epoha", koja je dobila nagradu Društva sveučilišnih nastavnika 2014. godine. Marija Selak objavila je niz znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim publikacijama i zbornicima, redovito sudjeluje u domaćim i inozemnim znanstvenim projektima i predavanjima te je jedan od sugovornika u HRT-ovoj emisiji "Peti dan" gdje kometira aktualna društvena, kulturna i politička zbivanja. Također piše redovite stručne kolumne u rubrici Bioetika u Liječničkim novinama, a povremeno objavljuje osvrte i u drugim medijima. U nastavi na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sudjeluje od 2010. godine, kao izvoditeljica kolegija iz Ontologije, Metafizike i Filozofije povijesti pri Katedri za ontologiju, čiji je predstojnik prof. dr. sc. Lino Veljak. Ovaj put s dr. Selak razgovarali smo o bespućima, recimo tako, ovodobne demokracije, parlamentarizmu i populizmu.

Koji su danas najizraženiji problemi demokracije, je li ona proces koji traje, ili je proces okončan, i koliko je demokracija danas zdrava, ili je pak bolesna, da se tako izrazim?

- Demokracija nikad nije završen proces, ona je bliža "događanju naroda" kojim se opetovano testira vladajuće elite. Demokratsko društvo na neki je način upravo bolesno društvo koje je u stanju permanentne groznice, jer se njegova realizacija događa putem stalnog sukoba. No, da bi takva borba bila pravedna, potrebno je aktivirati sve građane. U tom smislu hrvatski je, ali i jugoistočno europski problem, nasljeđe totalitarne svijesti koju karakterizira vegetativno preživljavanje - autocenzura, nemogućnost autonomnog odlučivanja, slijeđenje i dodvoravanje inozemnim uzorima te slijepo vršenje volje stranačkih "velikih vođa". Na tom tragu jačanja referendumskih inicijativa, razmimoilaženja na aktivističkoj sceni i porast njezinog pretakanja u nove političke stranke, ali i sve učestalije pobune protiv različitih nametnutih deklaracija, u prvom redu treba tumačiti kao pokušaj narodnog odbacivanja okova, izlaska iz Kantova stanja "samoskrivljene nezrelosti", i buđenja demokratske samosvijesti. Teret kanaliziranja tog trenutačno prisutnog naboja u bitna društvena pitanja na onima je koji su se upustili u političku arenu i time izabrali da budu narodni prosvjetitelji.

Kad govorimo o demokraciji danas, demokratskim slobodama, ne izostaje ni pitanje populizma koje se često spominje u krajnje negativnom kontekstu. Drugim riječima, šteti li ili ne šteti populizam društvu koje je demokratsko?

- Populizam je bit demokracije, jer je demokracija narodni, i narodu prihvatljivi te razumljivi dijalog. Svođenje političkih protivnika na bezvrijedne populiste, umjesto pokušaja promišljanja razloga njihovog uspjeha, demagogija je koja ima za cilj očuvanje privilegija vladajućih bez suočavanja s onim što je generiralo takve otpore. Populizam kao udaranje na niske strasti i njihovo jačanje, na što se najčešće neopravdano svodi, posljedica je pomanjkanja volje političke elite da se bavi problemima građana, dokaz njihovog neuspjeha, zbog čega je opravdani birački bijes i pogubljenost lako upotrijebiti, ali i zloupotrijebiti. Dakle, demokraciji ne šteti populizam, nego neautentično demokratsko predstavničko djelovanje. Primjerice, ako je populizam pozivanje na zatvaranje granica, onda to znači da stranka na vlasti nije učinila dovoljno da se građani osjećaju sigurno u vlastitoj zemlji, a njihova egzistencijalna ugroženost ima i konkretne temelje u ekonomskoj situaciji i nerazrješavanju ratnih trauma. Ako je, nadalje, populizam predsjedničino prenaglašeno slavljenje sportskih uspjeha, onda to znači da narod ne pronalazi kanal za slavljenjem duha zajedništva i dovoljnu potvrdu od vlasti da je osjećaj ponosa uspjehom sportskih reprezentativnih predstavnika pozitivan i prihvatljiv, itd.

Što je s pravom na referendum, kao izrazom "volje naroda" i demokratskog dosega u uređenom i civiliziranom društvu? Naime, za razliku od, primjerice Švicarske, kod nas su referendumske inicijative nerijetko na zlu glasu...

- U trenucima kada predstavničku demokraciju u praksi ne možemo ostvariti na način da ona funkcionira kako bi trebala, a to je da građani mogu mirno spavati sigurni da se njihovi zastupnici bore za njihove interese, referendum nam preostaje kao jedina mogućnost korektiva i aktivnije participacije građana. Naime, posljedice lošeg Izbornog zakona, za čiju su se promjenu skupljali zadnji referendumski potpisi, vidljive su u tome što danas saborski zastupnici ne znaju bi li trebali slušati svoju savjest, narod koji ih je ustoličio, ili se podvrgnuti stranačkoj stezi. U toj nedoumici oni najčešće izabiru volju autokratski izabranog stranačkog šefa, jer ih je upravo poslušnost njemu, a ne preferencijalni glasovi mjesta u kojem su se kandidirali, dovelo na vlast. Time se oni odvajaju od svoje baze, a jednom kad narod prepozna jaz između sebe i onoga tko ga utjelovljuje u Saboru, onda nije nemoguće da preuzimanjem cjelokupnog tereta odlučivanja na sebe, počne zadirati i u pitanja o kojima nije dovoljno obaviješten, što je i bio prvotni razlog zašto je birao predstavnike kojima je ukazao povjerenje da na temelju svojih kompetencija mogu odlučivati u njegovo ime. Dakle, zahtjev za referendumom koji je suprotan volji vladajuće stranke, nije zlouporaba vladavine naroda, nego pokazatelj da se ona nikad nije dogodila.

Je li, i koliko, općenito uzevši, demokracija kao pluralistički oblik vlasti "iscrpljen" model, treba li tražiti neka nova riješenja, i jesu li ona uopće moguća?

- Ne treba tražiti druge modele, nego se treba boriti za istinsku demokraciju. Demokracija i dalje ostaje najmanje loše političko uređenje, a njezin pomak prema autokraciji, ili totalitarizmu, samo je odgovor na njezine praktične neuspjehe. Ako do njega dođe, a prošlost nam je već pokazala da se to može dogoditi, to ne znači da se trebamo ozbiljno zapitati nad njezinom biti, nego promisliti gdje smo zakazali u praksi.

Je li rješenje za osnaživanje demokracije politička i društvena izvrsnost (izvrsnost na svim područjima), veća odgovornost i stabilnost bez ideoloških utega?

- Rješenje za osnaživanje demokracije nije deideologizacija društva jer ona nije moguća, nego razvijanje društvene tolerancije koja će nas, s onu stranu podjela na "naše" i "vaše", naučiti da prihvatimo različitost, sukob, kao njezin preduvjet. To znači da trebamo prestati dehumanizirati neistomišljenike, isključivati ih iz javnog dijaloga i proglašavati njihove svjetonazore srednjovjekovnim atavizmima. Smrt demokracije jest isključenje potrebe za Drugim i drugačijim, nova "makronština" kojoj je cilj da jedna osoba utjelovi i "lijeve" i "desne", "liberalne" i "konzervativne", "kapitaliste" i "socijaliste" te kreira okoliš u kojem cijeli izborni proces i bilo kakva društvena dinamika postaju suvišnima.(D.J.)