Bilo mi je pravo zadovoljstvo pročitati ovaj uistinu sjajan roman, "Zamrznuto vrijeme" (Ljevak, Zagreb, 2018.), koji je 2012. godine dobio nagradu Europske unije za književnost, autorice Anne Kim (1977.), rođene u Daejeonu, u Južnoj Koreji, koja od 1984. godine živi u Beču i piše na njemačkom jeziku.

U Beču je Anna Kim studirala filozofiju i kazališnu umjetnost (poslije čitanja ovoga romana može se zaključiti da je lektira njenih temeljnih studija itekako vidljiva u gotovo svakoj rečenici ovoga romana koje su impregnirane snažnom i dubokom misaonošću koja je, pak, logična posljedica iole složenijeg žensko-muškog odnosa/dijaloga), a 2000. godine na Sveučilištu u Beču magistrirala je na "teoriji romana" G. Lukacsa, jednoga od ne samo najznačajnijih mađarskih filozofa ("Etika i politika", "Teorija romana", "Mladi Hegel", "Osobnost estetskog", "Povijest i klasna svijest", "Razaranje uma"…), već i jednog od najutjecajnijih marksističkih mislilaca današnjice, koji je demonstrirao izuzetnu dosljednost u kritici građanskih filozofija.

Ono što će svakako zanimati čitatelje jest tema ovoga romana - još jedna neobična priča o ratu u bivšoj Jugoslaviji! Točnije, o jednom specifičnom aspektu toga rata, o onima koji su u tim ratovima jednostavno nestali. U onom kratkom u Sloveniji, koji mnogi zovu "operetnim ratom", poslije kojeg slijedi onaj mnogo krvaviji u Hrvatskoj, pa onda onaj još tragičniji i apsurdniji u Bosni i Hercegovini, koji su bili samo djelomice završeni, jer taj krug zla nije bilo moguće zatvoriti bez povratka na njegovu početnu točku, Kosovo, gdje su srpske ratne politike, poslije svih onih vojnih i političkih neuspjeha, naivno mislile da će sve te promašaje namiriti ako im uspije pacificirati Albance/Kosovare na Kosovu; naravno, taj očajni i zločinački pokušaj pacifikacije jedne nacije ne samo što je slavno propao, nego je okončan surovom pedagoškom intervencijom NATO-ovih snaga, bombardiranjem Srbije… Upravo je ta intervencija predstavljala početak kraja zločinačke politike S. Miloševića, politike koja je i dovela do svih tih nesretnih i tragičnih ratova na ovim prostorima čije posljedice još uvijek, na ovaj ili onaj način, svi mi trpimo. Ne može se sa sigurnošću reći jesu li ti "nestali" ubijeni ili su, možda, nekim čudom uspjeli preživjeti sva ta zla.

Evo jednog izvadka iz romana (str.17-18):

- Nemamo ništa, viče Emina, trupa poplavjela od udaraca, oni izvrću ruku, tuku je nogama, udaraju po licu, vežu djecu lancima jedno za drugo, prisiljavaju ih da kleknu na pod, potom grde tvoju ženu; odvode je, nitko im se ne usuđuje usprotiviti, zle stvari odjekuju im u ušima. Potom čuju otvaranje i zatvaranje vrata automobila i naposljetku paljenje motora.

- Je li netko vidio automobil?

- Moj nećak, rekao je da je bio bijeli Volkwagenov kombi, tragovi guma mogli su se vidjeti još i sljedećeg jutra.

- Čime su bila prekrivena lica tih muškaraca?

- Crnom tkaninom preko usta i nosa.

- Kako je izgledala uniforma? Je li netko iz vaše obitelji možda zamijetio neki određeni amblem?

- Bila je bijela, na oznaci je bio bijeli orao.

- Čula sam za njih, za Bele orlove i Arkanove tigrove, paravojne postrojbe koje su od rata očekivale više od dvadeset tisuća maraka mjesečno, ne računajući premije za uništena sela, uspješne progone, pražnjenja cijelih regija, rad po mjeri, naposljetku i uzimanje pojedinih izbjeglica kao talaca, koje se obiteljima vraćaju samo za velike novčane svote, pod pretpostavkom da talac uopće preživi - muči nas ista sumnja, ali šutimo.

Roman "Zamrznuto vrijeme" prati upravo jedan takav slučaj: Luan Alushi, Albanac s Kosova, traži svoju u ratu nestalu suprugu Fahriju. U tome mu pomaže pripovjedačica, relativno neiskusna zaposlenica Crvenoga križa koja će preko Luanove priče postupno otkrivati sve više detalja iz svakodnevnog života na Kosovu, sve one vidljive i manje vidljive fragmente složenih i konfliktnih albansko-srpskih relacija.

Još jedan izvadak iz romana poučan je primjer (str. 44-46):

"Okolnosti, ne, rat nije kriv, rat se već dugo najavljivao, rat nije došao iznenada, ni za tebe, ni za tvoju obitelj; bio je oluja nakon pljuska, loše vrijeme, ništa drugo. A smrt? Umiranje u ratu je neizbježno, peh je spadati među mrtve. Rat, navodno, proširen dvoboj svim raspoloživim sredstvima sve do ekstrema potpune bespomoćnosti, potpuno ispunjenje volje, dakle, podizanje, podizanje. Kako je išlo ono s međusobnim samoubojstvom? Ma ne, radilo se o apstraktnom masovnom ubijanju, komotnom klanju s distance, gomilanju leševa bez naprezanja, a s ciljem: vječni mir i, naravno, osveta za uništenja, pomisao da bi se pasivnim otporom mogao poticati rast osjećaja srama i time smanjiti nasilje; smiješno j to, naposljetku, čovjek je biće mase s dušom mase i instinktom mase, unaprijed programiran masovnom reakcijom na određene strukture, u ovome slučaju na agresiju: dakle, podizanje, podizanje neprijateljskog osjećaja, neprijateljske namjere ili jednog i drugog, u biti, to je svejedno, rezultat je uvijek isti: strah isprva još neodređen, ali povezan s određenim očekivanjima, očekivanjem da ćemo izgubiti više nego što smo mislili da posjedujemo, očekivanjem da ćemo umrijeti i gledati druge kako umiru. No, je li rat dvoboj, je li moguće izbjeći ga, pitao si se. Nije to tvoja borba, nije bila tvoja borba, bijeg bi bio moguć, bio bi poželjan, jedino razumno u ratu koji nije tvoj, koji ne odgovara tvom osjećaju, a ipak je Fahrija željela ostati, odbijala je odlazak, iako si je neprestance molio, doslovce preklinjao da to učini. Ona ne samo da te nije slušala, još te je grdila, nije razumjela, zašto si bio toliko ravnodušan, to je tvoja zemlja, govorila je, oni nemaju pravo zabranjivati našu kulturu i naš jezik, zatvarati naše novine, radio, televiziju i prištinsko sveučilište..."