Početkom ljeta predstavili ste knjigu “Uspavano srce demokracije“. Sažeto, o čemu se u knjizi radi, kojih je istraživanja knjiga rezultat, koji su zaključci...?

- Knjiga je nastala modularno, kao niz kraćih tekstova o temama iz lokalne samouprave, upravljanja i demokracije. Ona je neka vrsta kompendija ili epistolarija, čak i priručnika za razumijevanje pitanja i problema lokalne demokracije. Može se čitati ‘na rate‘, ovisno o raspoloživom vremenu i strpljenju čitatelja. Takvu bi knjigu morao moći imati i pročitati svaki građanin. Za knjigu sam posebno napisao tekst ‘Uspavano srce hrvatske demokracije‘, čiji naslov na blag i poetski način sugerira da je lokalna samouprava jedna od najvažnijih institucija demokracije te da je lokalna samouprava kao srce hrvatske demokracije živo, da postoji i da radi, ali da je uspavano, zapreteno, u neke mreže zatočeno, i da ga valja oživiti, da ga valja pokrenuti punom snagom kako bi moglo dovesti do punog i pravog, zdravog funkcioniranja demokracije u našoj zemlji.



S tim u vezi rekli ste kako prava demokracija zapravo stoluje na lokalnoj razini. Možete li nam to malo šire pojasniti?


- Kako je rekao Alexis de Tocqueville u svojoj knjizi Demokracija u Americi: ‘Lokalne skupštine građana tvore snagu slobodnih nacija.‘ Mi svi živimo lokalno, tamo imamo uvid u stanje stvari, probleme i znamo kojim bi ih redom, kako i kojim sredstvima trebalo rješavati. Ona ima potencijal da bude dobro i zdravo srce demokracije koje bitno osnažuje lokalne zajednice i omogućava njihov i napredak građana koji u njima žive. Katkad se potencijali lokalne samouprave ne ostvaruju jer su zarobljeni stegama autoritarne vlasti na nacionalnoj razini. Ponekad je to srce demokracije jednostavno uspavano jer je lokalna samouprava zanemarena, a područje koje bi mogla pokriti svojim demokratizacijskim i progresivnim potencijalom - ograničeno svjesnim odlukama centralizirane državne vlasti. Lokalne zajednice su one u kojima dijelimo život s drugima, koje doživljavamo kao svoje i kojima dajemo podršku. One nam daju osjećaj sigurnosti, a u nuždi i pomoć i solidarnost nama bliskih ljudi. Kako s njima dijelimo i probleme, trebamo o njima i načinima njihova rješavanja zajedno odlučivati. Za tu zajednicu odvajamo dio sredstava, jer bez njih ona nema dovoljno kapaciteta za ostvarenje zajedničkih ideja i stremljenja. U lokalnim se zajednicama odvijaju temeljni životni procesi, pružaju javne usluge, daje potpora razvoju, štite ekološki standardi. Lista lokalnih poslova u suvremenim se zemljama sve više širi, a o njima - potpuno je jasno - trebaju odlučujuću riječ imati upravo lokalni stanovnici.

Ukupno uzevši, kako smo se kao društvo demokratski razvijali unatrag 27 godina, jesmo li se demokratski konsolirirali ili još uvijek patimo od "dječjih bolesti demokracije"?


- Ovo je knjiga o hrvatskoj lokalnoj samoupravi koja je u posljednjih tridesetak godina ograničena svjesnom i upornom politikom centralizacije. Nakon izgradnje institucija središnje državne vlasti tijekom 1990-ih, opravdanje za daljnju centralizaciju bio je najprije proces priključivanja Europskoj uniji, zatim ekonomska i financijska kriza, a onda, na kraju, i odabrani način sudjelovanja u procesima zajedničkog europskog upravljanja i korištenja europskih kohezijskih i razvojnih sredstava u Hrvatskoj. Potencijali hrvatske lokalne samouprave samo su neznatno i privremeno ojačali tijekom nekoliko pokušaja decentralizacije, od kojih je najvažniji onaj s početka 2000-tih. Unatoč tome što na lokalnoj razini postoje tradicionalne i u socijalno tkivo društva dobro ukorijenjene lokalne zajednice hrvatska lokalna samouprava ostaje uspavana u razvojnom, upravljačkom i demokratskom pogledu. Ono što je najšokantije jest da umjesto da razvijaju lokalnu samoupravu i demokraciju, upravo kroz ‘lex šerif‘ i neke druge propise naši političari idu u suprotnom smjeru, prema jačanju autoritarnih tendencija na lokalnoj razini. Time se nadaju ojačati svoj položaj i na državnoj razini, i to im nažalost sada uspijeva. Imamo pir bolesnih ambicija nekoliko stotina političara koji misle da su na taj način konačno pobijedili, a zapravo su i nas i sebe na duži rok porazili.



Kakvo je inače stanje demokratskih sloboda danas u RH, ali i općenito u Europi, s obzirom na jačanje desnice, populizam i druge probleme? Koliko ovodobni populizam šteti demokraciji?


- Populizam bi bio neka vrsta oslanjanja na građane, a ja to ne vidim u nas, osim u smislu želja pojedinih političara koji bi htjeli biti i potpuno demokratski nekontrolirani i neodgovorni vlastodršci i još k tome biti popularni, pa čak i voljeni od građana. Više vidim autoritarno vladanje, vladanje bez obzira na političke želje građana, a nerijetko i protivno rezultatima demokratskih izbora. I niz jeftinih trikova kojima se služe. Na kratki rok ponekad smiješno, a na duži - za sve nas - tragično.

S tim u vezi - koliko se pojam "vladavina naroda" u nas, u RH, krivo tumači, zlouporabljava, primjerice kad se radi o nekim zahtjevima za referendumom?


- Zaboravlja se da su referendumi na lokalnoj i nacionalnoj razini po učincima jako različiti instrumenti, pa se s pozivom na ‘neposrednu demokraciju‘ i pravo građana da odlučuju forsiraju referendumi na državnoj razini - na lokalnoj ih imamo jako malo i potpuno su kao instrument utjecaja građana neefikasni. Na državnoj razini, pogotovo uz sadašnju regulaciju, kad se malim postotkom i podrškom malog dijela birača može promijeniti čak i Ustav i na taj način nametnuti volju neke agresivne političke i društvene manjine vide se upravo ti manipulativni i nedemokratski, dugoročno pogubni efekti referenduma na državnoj razini. Na lokalnoj je potpuno drukčije, i trebalo bi se više usmjeriti na promociju lokalne participativne demokracije, dok na državnoj nužno treba postrožiti uvjete za uspjeh referenduma te regulirati različita dosad otvorena pitanja poput financiranja i načina pripreme. Nije referendum sam po sebi ni lijek ni otrov, nego je važno kako je reguliran. Određene društvene grupacije u posljednjih nekoliko godina beskrupulozno iskorištavaju mogućnosti koje su otvorene kad su uvjeti za uspješnost državnog referenduma smanjeni zbog straha da možda ne bi prošla odluka o priključenju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Taj grijeh tadašnje vlasti koji nikad ni jedna vlast nakon toga nije ispravila prijeti nam dubokim društvenim podjelama i jako je opasan za daljnji razvoj demokracije u Hrvatskoj.



Zaključno - kakva je budućnost demokracije, može li se govoriti o njezinoj iscrpljenosti i o nužnosti traženja nekih drugih modela?


- Ne, demokracija kao model, oslonjen na institucije demokratskih izbora, višestranačje i slobodnu volju birača nema alternative. No postoje različiti modeli demokracije, a ja se zauzimam za model decentralizirane participativne demokracije s velikim utjecajem građana na lokalne poslove. To jasno znači i smanjenje utjecaja lokalnih izvršnih čelnika koje je ‘lex šerif‘ pretvorio u vlastodršce feudalnog tipa koji autoritarno vladaju, nasrću na lokalna vijeća i skupštine, ne poštuju volju onih koji su ih izabrali i uz slabu kontrolu rada upravo sami promoviraju sumnjive tipove političkog ponašanja na rubu dopuštenog, a nerijetko i preko toga. Znamo da imamo osuđenih i čelnika koji su u kaznenim postupcima, s vrlo ozbiljnim optužbama, ali ih se ne možemo riješiti. Umjesto da je državna vlast išla za tim da ojača demokraciju i uvede etičke standarde u red lokalnih političara, ona štiti obiteljske zlostavljače, ekonomske zloupotrebe, one koji ‘su uhljebljivali i žao im je da nisu više‘, i slične.

Građane treba osvijestiti da je lokalna razina najvažnija za njih, treba ih informirati i educirati o mogućnostima njihova utjecaja te pripremiti promjene zakonodavstva o lokalnoj samoupravi koje će dodatno proširiti mogućnost participativne demokracije. Tak nakon toga će decentralizacija imati nekog smisla. Ono što promovira sadašnja vlast, decentralizaciju bez demokratskog utjecaja građana, bez etičkih standarda i bez odgovornosti lokalnih izvršnih čelnika je - pogubna farsa.(D.J.)