Slavni komičar Jim Carrey rođen je kao četvrto, najmlađe dijete u siromašnoj obitelji. Oštroumnost i duhovitost naslijedio je od oca koji je u mladim danima svirao saksofon, da bi zbog ženinih čestih pobolijevanja, kronične depresije i stalnih novčanih teškoća bio prisiljen na ozbiljan posao. Obitelj baš i nije bila skladna, a osim od razmirica, često je patila i od neimaštine. Jim se od malih nogu, ne bi li dobio dovoljno pažnje, razvio u izrazitog ekstroverta, stalno tražeći publiku i načine da ublaži frustrativnu atmosferu u obitelji.

Već kao dječak imitira zvijezde (ali i svog djeda alkoholičara) i u podrumu kuće priređuje zabave za cijelu obitelj. U osnovnoj je školi bio toliko nemiran da su mu učitelji gotovo svakog dana ostavljali desetak minuta za ispucavanje pri kraju nastave, gdje bi on redovito nasmijavao ostale učenike. Već je u desetoj godini pokušao objaviti knjigu pjesama, a svoj je životopis čak i poslao producentima jednog showa. U petnaestoj je svoje zabavljačke sposobnosti prvi put iskoristio izvan užeg obiteljskog kruga i škole, a unatoč prvim promašajima počinje nastupati u klubu Yuk Yuk, famoznom komičarskom mjestu u Torontu, dok je školu zauvijek napustio kao 16-godišnjak.

Nastupi uživo od najranijih su dana bili njegov izbor (najčešće imitira Henryja Fondu, Michaela Landona, Gandhija i Elvisa), tako da turneje po klubovima nastavlja do svoje devetnaeste kad pakira torbe i seli se u Los Angeles. Ubrzo dobiva redoviti posao u Comedy Store klubu, gdje ga zamjećuje Rodney Dangerfield, koji mu osigurava turneje i nastupe s komičarima veteranima. Iako ih je željno očekivao, filmske ponude nisu stizale, tako da je svoja početna iskustva stekao u različitim filmovima kanadske produkcije, a prvijencem mu se smatra film “Introducing… Janet” (1981.) gdje se Carrey pojavljuje samo nakratko.

Već nestrpljivom i sve ambicioznijem Carreyju vrata su se konačno odškrinula 1984. kad je dobio glavnu ulogu u “Dippy Duck Showu”, da bi ga tih burnih osamdesetih dopale još neke sporedne uloge. Prije nego što krenemo nabrajati filmove koji su mu danas definitivni trademark, nužno se dotaknuti njegova stila. Koliko vam je god (ne)profinjen filmski ukus, stav o Carreyju, kladimo se, imate. Ili ga volite, ili mrzite, ili vas neke njegove uloge posebno živciraju.

Elastično, gotovo gumoliko tijelo, golemi zubi, gimnastičarski zahvati u velikoj većini uloga tijekom devedesetih, tupasti pogled i još tulavije šiške, iritantan smijeh i relativno besmislen outfit najbolje bi dočarali Carreyjeve uloge u filmovima tipa “Ace Ventura”, “Maska” i “Glup i gluplji”. Iako ove i slične njegove uratke ne bismo mogli nazvati najinteligentnijim, nego više populističkim, jedno je sigurno - do kraja 1994. Carrey je po filmu dobivao sedam do deset milijuna dolara (dani siromaštva sada su svjetlosnim godinama iza njega).

Svoje je manične fizičke sposobnosti još jednom iskoristio u ulozi Riddlera u filmu “Batman zauvijek”, kao i u nastavcima uspješnica “Maska 2” i “Ace Ventura: Kad priroda zove”. U tom su ga razdoblju posebno hvalili Francuzi, no kritičari i publika su se pomalo zasitili Carreyjevih već viđenih fora te su ga jednostavno prisilili na razmatranje karijere i izbora uloga. Novi je teritorij dramskih uloga počeo bojažljivo istraživati odličnim i inovativnim “Trumanovim showom”, da bi kameleonskom preobrazbom u Andyja Kaufmana u “Čovjeku na mjesecu” bacio rukavicu svima koji su sumnjali u njegove glumačke potencijale ili ga smatrali glupavim komičarem, dajući im tek polovicu svojih mogućnosti na uvid.

No, Jim Carrey svakako će ostati zapamćen kao komičar, a osim prema već nabrojenim filmovima, pamtit će se po “Ja, ja i Irena”, “Lažljivcu”, “Grinchu”, ali i prema Showtimeovoj komediji “Šaljivac”, koju možemo gledati na HBO GO.