Prvo pravaš, pa osnivač Hrvatske demokratske stranke, starješina sokolaš i član Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS-a Josip Smodlaka putovao je u studenome 1918. na složen način do Zagreba. Morao je prvo parobrodom do Bakra jer su Talijani umarširali u Rijeku. Okupirali su Zadar, Korčulu, Lastovo, Mljet i ostale otoke, osim Brača i Šolte. Upravljali su Pulom, Šibenikom, a kopnom su došli sve do Knina.

Nakon primirja i kombinacija sa Srbijom preuzeli su cijelu ratnu i trgovačku austrougarsku flotu, a time i brodovlje na području Jadrana. Smodlaka se zatim automobilom Frontmobile Sedan prevezao do željeznice, kojom se dovezao na zagrebački kolodvor. Manje od mjesec dana prije (29. listopada 1918.) Zagreb je bio razdragan. Odmah nakon Praga proglasio je Sabor opijenim masama na Markovu trgu razrješenje svih dotadašnjih državno-pravnih odnosa i veza između Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s jedne strane, i Kaljevine Ugarske-Carevine Austrije, s druge strane. Putem je Smodlaka razmišljao o Krfskoj i Ženevskoj deklaraciji, Jugoslavenskoj legiji, dobrovoljcima u Odesi, Jugoslavenskom klubu, Beču, Pešti, Nijemcima, Talijanima, Srbima, Novosadskoj skupštini, prelasku austrijskog narodnog korpusa Njemačkom Raihu, znamenitom govoru Woodrowa Wilsona u četrnaest točaka i o koječemu još. Svoj "Nacrt privremenoga uređenja" zajedničke države sa Srbijom imao je zapisan u tvrdo ukoričenom notesu. Smodlaka je na sebe do kraja preuzeo guranje ideje narodnog jedinstava.

Zanemario je kao manje važna upozorenja Frane Supila, koji je nakon promoviranja te jugoslavenske priče postao svjestan svih silnica i zamki u kojoj će se naći Hrvati i sekundarno Slovenci. Smodlaki su u glavi odzvanjale fraze poput Dalmatinska akcija, konfederacija, samostalnost, ujedinjenje, veća prava, mlada i ni od koga priznata država SHS, sloboda. Išao je uspravan ispred sudbinom isforsiranog "Nacrta". Sa Srbima idemo svi zajedno ili Dalmacija ide s Bosnom, požurivao je on Hrvate i Slavonce. Morao je tako jer je hrvatski narod kod njega u Dalmaciji stjeran uza zid i tražio je bilo kakvo oslobođenje od stege koju su uveli novi ratni pobjednici Talijani.

Kontinentalcima nije bilo toliko hitno. Oni su se mogli zadovoljiti i labavom konfederacijom. Slavonci su tada strahovali ponajviše od mađarizacije. Mađarska je u godinama koje su prethodile ujedinjenu imala već 60 mađarskih škola na području Hrvatske i Slavonije. Iseljavalo se tada 15.000 osoba godišnje. Cijela sela i sva zemlja u Slavoniji izmicali su iz hrvatskih ruku.

Smodlaka se u maloj saborskoj dvorani 24. studenoga 1918. sastao s ostalim članovima Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS-a. Oni su velikom većinom glasova odlučili da se pošalju izaslanici u Beograd, u Kraljevinu Srbiju. Nosili su i posebne upute, ali nitko više nije mario za njih. Ušli su u jugoslavensku stvar va bank. Vjerovali su srcem da ostvaruju stoljetnu (1790. - 1918.) ideju i težnju južnoslavenskih naroda za ujedinjenjem. Stjepan Radić ih je otpravio poznatom rečenicom upozoranja: "Ne srljajte kao guske u maglu!"

Beograd je u prosincu bio hladan, razrušen, pust. Vrane su se u predvečerje okupljale u jatima na krošnjama bijelih topola u Tašmajdanskom parku. Nitko nije dočekao izaslanstvo. Kofere su morali nositi sami. Nije bilo predsjednika vlade Nikole Pašića. On je bio u šteku u Parizu, jer je u danima koji su prethodili ujedinjenju lažno prikazivao odluke iz Ženeve. Pašićeve manevre i pretenzije Srbije svojim znanjem i dalekovidnošću predvidio je u godinama prije Adrese Frane Supilo. Bio je on jedan od rijetkih političara koji je još u studenome 1914., nakon sastanka s britanskim premijerom Mr. Asquitom, saznao za Londonski sporazum s Talijanima. Tada je to bila najveća tajna ratne diplomacije. Supilo je ubrzo nakon toga na Pašićevu preporuku bio kod Šilinga, ruskog činovnika zaduženog za Malu Aziju, gdje je pripadala Država SHS i Kraljevina Srbija. Moskovljani su mu objašnjavali teritorijalne kombinacije Rusije i Poljske. On je to povezao s Mr. Asquitovim crtanjem granica na kartama hrvatskog i dalmatinskog primorja, gdje je sve što vrijedi odlazilo u ruke Talijana. Bistar i nesebičan, kakav je već bio, uspio je Supilo povezati budućnost političkih događaja u cjelinu. Uhvatila ga je panika i sve mu se zgadilo. Na to mu se nastavio sastanak s Nikolom Pašićem Bajom i regentom A. Karađorđevićem u Nišu 1915., gdje se jugoslavensko pitanje počelo nametati kao konstrukcija. Gotovo otvoreno Pašić je govorio o velikom i malom rješenju ratnog cilja za Srbiju. To su za Radikalnu stranku bila područja gdje dominira pravoslavno stanovništvo sa zonom jedan, u koju pripadaju Slavonija, Dalmacija i Bosna i Hercegovina, i zonom dva - Slovenijom. Isprovociran svim tim "bespućima", Frane Supilo je 5. lipnja 1916. na sjednici Jugoslavenskog odbora podnio obrazloženu ostavku na članstvo. Tada je, između ostaloga, naglasio:

"Slavini odbore! Ima već dulje vrijeme, da nisam ni najmanje zadovoljan postupkom i politikom srpske vlade u promicanju i rješavanju jugoslavenskog pitanja na temelju narodnog jedinstva SHS. Srpska vlada lijepim riječima podržava taj program preko svojih kompetentnih predstavnika, ali u čitavoj svojoj taktici i akciji počinila je mnogo propusta i krupnih načelnih pogrešaka proti tome programu. Ovo mogu dokazati mnogim primjerima i podacima. Naročito je učinila propusta i pogrešaka u tretiranju hrvatskoga pitanja, koje predstavlja zapadni dio našega naroda, biva onaj, koji pripada zapadnoj civilizaciji s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom i Dalmacijom na čelu. Zapadni faktor mora biti ravnopravni faktor istočnom jer jedino tako može se jugoslavensko pitanje riješiti na pravednom narodnom temelju…"

Nakon Krfske deklaracije iz 1917., koju je pozdravio iscrpljen od politike, umro je u Londonu Frane Supilo. Hrvatska je ostala bez karizmatika i stvarnog paritetnog i korektivnog faktora od političkog formata u odnosu sa Srbijom i Italijom. Vidjelo se to već ubrzo, kada je dr. Ante Trumbić u ime Jugoslavenskog odbora tražio od srpske vlade da zatraži od saveznika posebnom notom priznanje programa Krfske deklaracije kao ratnog cilja, a Nikola Pašić nije htio to učiniti. Jugoslavenski odbor načelno podržavaju francuska i engleska vlada, ali pod uvjetom da se odbor nagodi s Pašićem. Pašić u međuvremenu opet usklađuje svoju politiku s talijanskom. Sve se objavljuje u talijanskim novinama Corriere della Sera. Njihove vojske stupaju paralelno teritorijem Države SHS. Hrvati su frustrirani jer ne vide naznaku za priznanje ujedinjenja Države SHS. Mimo njih, uspješni su Čehoslovaci i Poljaci, koje saveznici priznaju.

Prvi prosinca 1918. u 20 sati u salonu zadužbine Alekse Krsmanovića, regent Aleksandar Karađorđević primio je delegaciju Narodnog vijeća SHS-a. Hrvatski predstavnici većinom su bili stari ili novi pravaši. Zubar Ante Pavelić pročitao je Adresu. Bila je to opća isprava puna želja i prijedloga. U njoj nije bilo uvjeta i jamstava. Nakon potpisivanja regent Aleksandar Karađorđević obraća se riječima: "Veran primeru i savetu, kojega imam od Svog Uzvišenog Roditelja, Ja ću biti Kralj samo slobodnim građanima države Srba, Hrvata i Slovenaca, ostati uvek veran velikim ustavnim, parlamentarnim i široko demokratskim načelima, zasnovanim na općem pravu glasanja." Demokracija kao osnovno načelo naglašena je u ugovoru koji će za godinu dana biti potpisan u Saint-Germainu-en-Layeu, gdje se u članku 2. izričito jamči pravo demokracije za ljude iz Kraljevine SHS.

Preko demokracije kao parole novi narodni slojevi općim i tajnim pravom glasa ulaze u politički život. Ljudi postaju politički subjekt. Seljaci dobivaju pravo glasa. Otvara se prostor za talentiranog Stjepana Radića, koji tada, optimističan, naglašava: "Etnografski jedinstveni, s historijskim, kulturnim i političkim razvojem na tri plemena podjeljeni narod Slovenaca, Hrvata i Srba, stvara na temelju narodnoga jedinstva i narodnoplemenske ravnopravnosti, zajedničku saveznu državu na cijelom etnografski neprekidnutom prodručju."

Nikola Pašić privremeno je maknut u stranu, ali njegova politika i dalje živi na teritoriju koji je on označio za domašaj srpskog vlasništva. Prečanske kombinacije isprva prepušta Svetozaru Pribičeviću, kojega smatra ekspertom za hrvatske stvari. Ponajviše u Hrvatskoj politička se zbilja ubrzava. Privremeno narodno predstavništvo ima tri bloka. Zadatak mu je donijeti izborni zakon. Politički odgoj slab je na svim stranama. Stvara se buka, gravamina i svatko kako mu se prohtije javno tumači politiku. Uskoro će zavladati potpuno političko i društveno rasulo. Politički predstavnici i narod koji ih slijedi ne mogu se dogovoriti oko osnova. Federacija ili konfederacija. Unitarizam se poistovjećuje s centralizmom. Čine se kardinalne pogreške. Nepovjerenje raste. Lozinka političke borbe postaje: Tko nije s nama taj je protiv nas! Anticentralisti ubrzo postaju protudržavni element. Ujedinjenje se provodi mehanički, kruto i na brzinu. Centralizam ili anticentralizam stvarno je pitanje, na koje narod odgovara na izborima za Konstituantu Kraljevine SHS od 28. studenoga 1920. Centralisti, koji su na vlasti, dobivaju 600.000 glasova, a anticentralisti uz ogroman pritisak organa vlasti osvajaju 536.000 glasova, od čega Hrvatska republikanska seljačka stranka dobiva 230.000 glasova. Tada se pod barjakom crvene boje okuplja nova snaga. To su komunisti, koji su osvojili 200.000 glasova. Uskoro je zbog trenda rasta potpore komunistima došlo do "Obznane", ukaza kojim im se zabranjuje rad i djelovanje. Spor oko uređenja nove države na tim izborima legitimira se kao spor između Hrvata i Srba. Borba protiv centralizma postaje za anticentraliste borba protiv presizanja interesa beogradskih grupa, tzv. srpskog hegemonizma.

Vidovdanskim ustavom država se dijeli na 33 oblasti. Ništa ni to ne pomaže i kriza jača. Anticentralisti organiziraju kongres, prvo na Ilidži, a zatim u Zagrebu. Zagrebački pohode Srbi iz Demokratske stranke, tako zadajući udarac radikalima s kojima su pisali Vidovdanski ustav. Pada vlada. Idu novi izbori. Dalmacija je i dalje pod Talijanima. Na izborima 1923. anticentralisti dobivaju čak 760.000 glasova, radikali 570.000 glasova, a Demokratska stranka 400.000 glasova. Hrvatska republikanska seljačka stranka raste (HRSS), dobila je 473.000 glasova.

Osokoljen rezultatima, Stjepan Radić svojim beskrajnim entuzijastičkim duhom baca se na trendsetersku politiku pacifizma i miroljubivih rješenja. Gost je u Londonu, Parizu, Beču, odakle ga guraju u Moskvu. Ondje kod boljševika pregovora s narodnim komesarom vanjskih poslova SSSR-a Čičerinom. Ponudio mu je narod, seljake i radnike za Seljačku internacionalu. Time je ostvario preduvjete za stvaranje buduće široke narodne fronte u Hrvatskoj. Iz Moskve se vraća na razgovore u Beč, pa tek 1925. ide natrag u domovinu. Pozdravlja i dalje svoje Hrvate sa: "Hvaljen Isus i Marija, dolje popovi!" Nakon govora u Vrpolju slijedi hapšenje Stjepana Radića i drugih. Nad HRSS-om kao prikrivenim komunistima proglašena je "Obznana". Pod pritiskom i kombinirajući, Pavle Radić priznaje postojeće stanje i Vidovdanski ustav. Nakon deklaracije HRSS-a obustavlja se postupak protiv Stjepana Radića. Osniva se koalicija Radikalne stranke i HRSS-a. Stjepan Radić svojim govorim u Dubrovniku, a zatim u Pakracu, razbija koaliciju. Pokreću se korupcionaške teme. Uskoro se sastaju S. Radić i S. Pribićević. Govori se da su se sastali "stari prijatelji i novi suradnici". Državni sustav već se urušava. Ljudi se dijele na "povlaštene" i "nepovlaštene". Polemika između vladinih radikala i izaslanika opozicije predvođenih HRSS-om dovela je do toga da godine 1928. radikalski poslanik Puniša Račić pucajući iz pištolja ubije Đuru Basaričeka i Pavla Radića te teško rani Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Ubrzo Stjepan Radić podliježe ozljedama. Postaje mučenik i novi hrvatski politički ideal. Dana 6. siječnja 1929. godine Kruna raspušta Skupštinu i ukida Vidovdanski ustav. Vlast uspostavlja vlada generala Petra Živkovića. Država dobiva ime Jugoslavija! Ukidaju se oblasti i Jugoslavija se dijeli na devet banovina. Dana 9. studenoga 1934. godine u Marseillu je počinjen atentat na Nj. Vel., kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Ubio ga je iz poluautomatskog Mausera C96 Vlado Črnozemski iz VMRO-a, Bugar s češkom putovnicom na ime Peter Kelemen. Organizaciju je odradila ekipa iz Ustaškog pokreta (UHRO) predvođena Eugenom Didom Kvaternikom. Puno su im pomogli Talijani, Mađari i Bugari te ostali. Nakon atentata urotnici su se sklonili u grad Aix en Provance.

Ranjeno tijelo Kralja na brzinu i u panici odvezeno je u zgradu protekture, gdje je na samrti navodno izgovorio rečenicu "Čuvajte mi Jugoslaviju!". Vlak kojim je na posmrtnom odru vraćeno tijelo Kralja u Beograd bio je ispisan tom parolom - "Čuvajte mi Jugoslaviju". Nakon atentata provedeni su izbori. Ujedinjena opozicija pod parolama demokracije osvaja 1.100.000 glasova, a Jugoslavenska nacionalna stranka 1.700.000 glasova. Unatoč uspjehu pobjednička se stranka nakon izbora raspada. Vlast preuzima Milan Stojadinović. On postupno demokratizira režim priznajući opstojnost hrvatskog pitanja.

Približava se novo vrijeme i nove kombinacije Antante i Osovine. Dolazi 1939. godina i početak Drugog svjetskog rata. Rane iz Velikog rata nisu zacijeljele, a počinje pustošenje nove apokalipse. Hrvatski politički korpus, koji je toliko težilo slobodi i demokraciji, ulazi u novo poglavlje grupiranja crnih s jedne strane, a crvenih s druge strane. Umjerenjaci su sa strane. Kominterna je zauzela položaje unutar hrvatskog i slovenskog narodnog tkiva i čeka vlast s uvježbanim operativcima, od kojih je najokretniji, najotporniji i najokrutniji, pokazat će to budućnost, drug Valter. Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ) nastaje 1943., Federativna narodna republika Jugoslavija (FNRJ) 1945., pa slijedno tomu i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Raspad Jugoslavije zaključila je 7. prosinca 1991. Badinterova komisija...