Malo koji poznavatelj sporta u Osijeku nije imao priliku upoznati Darija Andrakovića, sportskog novinara i urednika Slavonske televizije, voditelja gledanog talk showa ‘‘Pun pogodak‘‘, koji je od malih nogu strastveni navijač NK-a Osijek. Često je, šali se, u školi, umjesto bilježnica i udžbenika, listao Sportske novosti. U novinarskim vodama završio je posve slučajno kad ga je majka prijavila na STV-ov oglas za posao. Pretresli smo i sve ostalo, od prve audicije do ljubavnog života.

Kako je protekla prva audicija na STV-u?

- Bilo nas je deset, pet muških i pet ženskih, i svatko je od nas dobio fotografiju na temelju koje je morao napisati priču. Igrom slučaja, dobio sam fotografiju navijača kako ulaze na stadion. Raspisao sam se, pokazao znanje i maštu, a urednici su krenuli s pitanjima. Išlo mi je u prilog i to što su tražili novinara koji prati sport. Ipak, bilo je teško jer bio sam novi u tome i krenuo sam u potpunosti od nule. Nikada neću zaboraviti svoj prvi intervju na terenu s legendarnim Ćirom. Ruke su mi lagano podrhtavale, a on je samo kazao: Sine, smiri se. Ti pitaj, ja ću ostalo.

Može li se biti strastveni navijač i novinar u isto vrijeme? Često vam znaju zamjeriti subjektivnost kad očekuju potpunu objektivnost.


- Može. Sjećam se davno izrečnih riječi velikog Tomislava Židaka koji je rekao: Ni jedan sportski novinar ne može biti posve objektivan, uvijek ima simpatije prema jednom klubu ili selekciji. Naravno da se može biti pristran prema klubu koji pratiš cijelo vrijeme. Jasno, u početku sam imao taj problem u samim izvještajima jer dosta emotivno proživljavam utakmice pa nekad pretjeram i u dobrom i u lošem. Ali bit je toga da naglasak bude na nečemu strastvenom, da sami izvještaji i reportaže ne budu monotone, da se gledatelji zainteresiraju.

Što je najstresniji dio posla sportskog novinara? Prijenosi uživo ili poštovanje kratkih rokova?


- Više ovo drugo. U početku mi je bilo zanimljivo okušati se u prijenosima utakmica jer sam kao klinac to volio i uvijek se uživio kad su bile utakmice na TV-u i onda sam osjetio da to ipak nije lako. Moraš paziti kako se izražavaš, birati riječi koje dolaze u sekundi, i najvažnije, kontrolirati emocije. Nije mi jasno kako komentatori većim dijelom utakmice sude i glume suca. To nam nije posao, a i sami gledatelji vide je li bio penal ili prekršaj. Radim ubrzano i često se žurim kako bih stigao spomenute rokove, ali uvijek na vrijeme sve napravim. Ali da, najstresniji je dio napraviti pravu priču, imati dobar materijal od pravog sugovornika i sve to stići montirati do Vijesti.



Oni koji vas pobliže poznaju kažu da ste vrlo temperamentni, a i da lako gubite živce. Imate li neki ‘‘ispušni ventil‘‘? Kako se opuštate?


- Postavio bih protupitanje: Treba li sportski novinar biti temperamentan ili totalno opušten? (smijeh) Da, prirodno sam emotivan i temperamentan jer sam i sam navijač i sve te događaje pratim s emocijama. Ispušnog ventila imam dosta: kave, druženja s društvom, prijateljima ili djevojkom (koju trenutačno nemam) te rekreacija koju dosta zapostavljam.

Koji je za vas najljepši trenutak osječkog, a potom i nacionalnog sporta? Što nikada nećete zaboraviti?


- Radim 16 godina i pamtim mnoštvo vrhunskih trenutaka, no svakako moram istaknuti ovu i prošlu godinu što se nogometa tiče. Broj jedan veliki su uspjesi NK-a Osijek u europskim utakmicama nakon dugo godina i rušenje velikog PSV-a, a što se tiče nacionalnog sporta, ovogodišnji uspjeh Hrvatske nogometne reprezentacije na SP-u u Rusiji ostat će dugo, možda i vječno u pamćenju. Nadam se da ću doživjeti još takvih uspjeha, posebice kad je o osječkom sportu riječ; prije svega naslov prvaka Hrvatske mog NK-a Osijek.

Osijek je u posljednje vrijeme domaćin velikih svjetskih sportskih događaja – nogomet, rukomet, tenis, gimnastika... Gledaju li kolege s nacionalnih ili specijaliziranih sportskih kanala svisoka na kolege s regionalnih televizija?


- Što se mene osobno tiče, ne gledaju i nikad nisu gledali. Sa svim kolegama imam korektan odnos i svi cijene moj rad kao i rad naše TV kuće. Razlog tomu je i česta suradnja koju imamo s dosta nacionalnih medija, a posao nam je svima isti. Jedni drugima pomažemo, dajemo i primamo usluge i često mi regionalni mediji budemo znatno korisniji kolegama na nacionalnim TV kućama jer kad su u pitanju događaji iz Osijeka i okolice tu smo, bliži, spremniji za popratiti ono što je iznenadno, a zanimljivo. Iako za spomenute događaje oko nastupa reprezentacija uvijek ekskluzivna prava snimanja imaju nacionalne televizije, tu nam izlaze u susret. Naravno, sve ovo pričam o kolegama s televizija, a ne o pisanim medijima, s kojima imam odličan odnos u Osijeku jer pratimo iste klubove, a iz ostalih gradova nemamo baš nekakav kontakt jer nam se poslovi ne dodiruju.



Oko novog stadiona NK-a Osijek lomila su se koplja. Jednima ne odgovara lokacija, drugi ne vide smisao ulaganja toliko novca u stadion u vrijeme dok kronično trebamo tvrtke svih profila i radna mjesta, a treći da je to najbolja stvar koja se dogodila gradu u posljednjih nekoliko godina. Sada kad su se dojmovi slegli, može li se objektivnije sagledati ono što stadion donosi?


- Uvijek će biti onih kojima nešto ne odgovara i koji u svemu vide nekakvu korist ljudi koji to rade ili sumnju u priče jer često je oko takvih stvari sve ostajalo samo na pričama. Ljudi koji su ušli u NK Osijek pokazali su da stoje iza svojih riječi, probudili su uspavani grad. Gradnjom stadiona i kampa probudit će se i oni koji do sada nisu toliko gledali na sport jer bit će to opće društvena korist za sve građane, ne samo sportaše ili navijače, a da ne govorim o animaciji djece i mladih za bavljenje sportom, i to u najboljim uvjetima, o kakvima klubovi u regiji mogu samo sanjati. Za nas navijače ostaje žal što lokacija neće i dalje biti legendarni Gradski vrt, ali druge opcije nisu postojale. S nogometnim kampom i stadionom probudit će se Retfala, zapadni dio grada, kao i cijeli grad. Uopće u to ne sumnjam i nadam se da će utakmice NK-a Osijek postati ritual i česta vikend-zanimacija svih obitelji u gradu. Nešto najpozitivnije što se dogodilo općenito poslije rata, a nije tu samo stadion nego i nova gimnastička dvorana i ostali sportski objekti. Red je da talentirani i vrhunski sportaši s nepresušnim bazenom konačno dobiju prave uvjete kakve godinama zaslužuju.

Kako ste ‘‘zaradili‘‘ nadimak Spuki?

- Ha-ha, svi me to pitaju, a ja rado ispričam. Godine 2002., kad sam i počeo raditi na STV-u, održavalo se Svjetsko prvenstvo u kuglanju u gradu Osijeku (SPUK), a maskota natjecanja bila je kuna - Spuky. Budući da sam svakodnevno izvještavao iz dvorane Zrinjevac, montažer koji je radio priloge za Vijesti samo je rekao: Sad je Spuki na redu. Brzo čitaj, Spuki, počet će Vijesti. I tako sam ostao Spuki.

Razgovarao: Adrian ANDREJEK