Dok čelnici sindikata zaposlenih u javnim i državnim službama upravo odbijaju Vladinu ponudu o povišici od tri posto, najavljujući daljnje akcije, pozicija sindikata u realnom (privrednom) sektoru izgleda kompliciranije nego prije. Poremećaji na tržištu rada, gdje je nemoguće pronaći radnike brojnih profila, natjerali su mnoge poslodavce da idu u povećanje plaće, ali pojedinaca, konkretnog zanimanja i sposobnosti. Na toj se relaciji izgubila uloga sindikata, koji takvim radnicima i poslodavcima u profitabilnim djelatnostima postaju - suvišan posrednik.

Ekonomski stručnjak Ljubo Jurčić kaže kako se u uobičajenim situacijama, kada gospodarstvo više-manje normalno funkcionira bez kriza ili velikih "bumova" i postoji pristojna dodana vrijednost (bruto dodana vrijednost), država, ali najviše sindikati i poslodavci bore kako bi uzeli što veći dio toga. No, to vrijedi za normalne okolnosti kada su i migracije, odlasci iz zemlje i dolasci u nju, normalne, a i razlike u cijenama, kao i plaćama, u nekom prihvatljivom odnosu.

- Sada je problem što je bruto dodana vrijednost kod nas puno manja nego u najrazvijenim zemljama Europe. U takvim uvjetima akcija sindikata treba biti, ali one nemaju velik učinak. Ne mogu puno napraviti, eventualno tražiti povećanje minimalne plaće, no to onda može baciti dva, tri sektora u bankrot zato što njihova dodana vrijednost ne omogućava isplaćivanje veće plaće. Zapravo su i radnici i sindikati i poslodavci žrtva loše ekonomske politike koja rezultira malom dodanom vrijednošću - kaže Jurčić. Prema njegovim riječima, građevinca bi, primjerice, sada kod nas platili više, pa i 1000 ili 2000 eura, ali ako u Njemačkoj neki dobiju 3000 eura, opet će otići. Kod nas, smatra, nema plaća kojima se može na toj razini platiti kvalitetne kvalificirane radnike. Tako dolazimo do paradoksa da je plaća visokoškolovanog čovjeka sada manja nego plaća keramičara, električara ili zidara - zato što njih nema, jer se tržište urušilo, pa si i bogatiji ne mogu priuštiti te jednostavne, kvalificirane poslove, kojima je cijena otišla gore.

- Sve to mijenja i poziciju sindikata, iako radnici o kojima govorimo najčešće i nisu u sindikatu. Ovdje sindikati najviše pregovaraju s državom jer su najveći sindikati oni vezani za državne i javne službe, a biznis sektori nemaju više "problema" sa sindikatom, osim u slučaju osnovnog ugovaranja minimalne plaće, što se odnosi i na njih. Ali radnike koje trebaju oni bi platili i više nego što sindikat traži - kaže Jurčić.

Profesor na osječkom Pravnom fakultetu Mario Vinković kaže da kada je riječ o promjenama koje ubrzani svijet donosi i na tržište rada, treba akceptirati nekoliko činjenica. Najprije, ističe, pravno je moguće da plaća uopće ne bude uređena kolektivnim ugovorom nego pravilnikom o radu, koji donosi poslodavac samo uz postupak savjetovanja s radničkim vijećem. Što znači da je tu poslodavac prilično slobodan jer se teoretski radničko vijeće ili sindikat koji obavlja ulogu tog vijeća ne moraju ni složiti s tim, a to će ipak biti provedeno.

- To je odnos ponude i potražnje. I sindikati u privatnom sektoru morat će se prilagođavati, to je jednostavno neizbježnost koja će se dogoditi. Jer oni se moraju boriti za sve radnike, ali ne mogu izbjeći neizbježnost da poslodavci pokazuju sklonost prema radnicima bez kojih je posao kao takav neodrživ, a za njima još postoji i potražnja na tržištu. Jer poslodavac se vodi profitom i interesima poslovanja, tako da se tu mora uzeti u obzir činjenica kako će se zasigurno događati da će on stimulirati jako dobre radnike, za kojima postoji potražnja, da ostanu, a one za koje tog interesa nema i smatra da za taj posao radnika može naći, možda i neće - ističe Vinković.

Prema njegovim riječima, kod nas najveći broj poslodavaca ima manje od 20 zaposlenika u tvrtki, pa često uopće nije vezan bilo kakvim kolektivnim ugovorom, a možda nema ni sindikata, pa plaću može ugovarati. Čak i da ima organiziran sindikat, dodaje Vinković, opet može inzistirati da se plaća za pojedina radna mjesta ne utvrđuje koeficijentima složenosti poslova ili konkretnim iznosima koji bi bili precizirani kolektivnim ugovorom ili pravilnikom, već inzistirati da mu se prepusti sloboda da za pojedina radna mjesta izravno ugovara plaću.

- Inače, radni odnosi su u potpunoj transformaciji. Ono što mi danas percipiramo kao tradicionalne radne odnose do te se mjere mijenja da će se koncept radnika i poslodavca morati ozbiljno redefinirati. Fleksibilno radno vrijeme i fleksibilno uređeni radni odnosi posljedica su potreba adaptabilnog tržište rada u brzo rastućim ekonomijama s izraženim tehnološkim mijenama i procesima. Mi se danas suočavamo s radnicima koji rade od kuće, iz druge države ili s drugog kontinenta. Tehnologija se do te mjere mijenja i utječe na radne procese da će razgovor koji mi vodimo za desetak godina moći voditi dva stroja. To su nove paradigme kojih svi moraju biti svjesni, pa i sindikati - zaključuje Vinković.

Bivši čelnik sindikata PPDIV-a Šimo Orešković, sada u mirovini, kaže kako je za to što nemamo ljudi za pojedina zanimanja kriva nekadašnja reforma školstva, koja nije pratila trendove na tržištu rada pa tek najnovijom pokušavamo uhvatititi korak s Europom. Najvećim problemom radne snage vidi to što 150 tisuća ljudi koji su još na "burzi" nismo prekvalificirali i stavili u funkciju tržišta rada.

- Pravi sindikati, koji su željeli nešto napraviti, godinama su kroz kolektivne ugovore inicirali povećanje plaće, posebice za određene strukture radnika koje su bile radno intenzivne. Međutim, tu je malo bilo sluha poslodavaca, do 2007. ili 2008. još kako-tako, ali nakon što je došla kriza kao da je netko blokirao sve. I tu je ključ problema zašto se sada tako intenzivno želi dodvoravati radnicima kroz povećanja plaća. I naravno da im tu sindikati ne trebaju. Poslodavac je na to prisiljen, a sindikat treba tek za uređivanje drugih materijalnih prava. Ono što se može napraviti je pritisnuti državu i reći - idemo napraviti nacionalni kolektivni ugovor u pogledu materijalnih prava. Sindikati se sada prije svega trebaju izboriti za ovo što je uređeno zakonom. A što se tiče plaće, neka se svatko bori koliko može ovisno o snazi poslodavca. Poslodavci su uvijek imali novca za veće plaće. Međutim, s obzirom na krizu i političku situaciju nisu to morali, a sindikati su bili slabi. Treba povećati minimalnu plaću i voditi brigu da se plaćaju doprinosi svima. Tako da i država tu može puno napraviti, ali mi se čini da tih ozbiljnih namjera nema nego se sve prepušta spontanosti, gdje još ima situacija da od krize nisu povećavane plaće. A ljudi su prisiljeni raditi, kuda će netko sa 45 ili 50 godina? - pita se Orešković.

On se boji da se sindikati ne mogu promijeniti jer, kaže, vidi ista lica koja su stalno u fokusu javnosti, a sada bi trebalo nešto mijenjati. No, oni za to, smatra, jednostavno nemaju snage. "Trebaju doći novi ljudi koji bi to sve skupa mogli kreativnije postaviti i promijeniti. Ključna stvar je povjerenje radnika u sindikat", zaključuje.