Institut za migracije i narodnosti javna je znanstvena ustanova specijalizirana za multidisciplinarno istraživanje migracija: unutrašnjih, vanjskih, nacionalnih manjina, hrvatskog iseljeništva i ilegalnih migracija. Zadaća mu je poticati komparativno proučavanje migracija, manjina, hrvatskog iseljeništva te unaprijediti javno razumijevanje njihove složenosti i stvarnosti, ali i poticati uvođenje novih politika i djelatnosti koje mogu utjecati na rješavanje problema vezanih uz ta područja. Ravnateljica Instituta Marina Perić Kaselj ističe kako je iseljavanje iz Hrvatske danas postao svakodnevni proces, a uz to smo tradicionalno emigracijska zemlja, koja je zbog povijesnih prilika/neprilika, ekonomskih i političkih faktora predodređena za stalno migriranje.

- Sa stvaranjem i osnivanjem vlastite nacionalne države, mišljenja sam, očekivao se povratak iseljenika, ali i novi procvat mlade, demokratske Hrvatske nakon užasa koji smo preživjeli tijekom rata i problema s kojima smo se suočili nakon rata. No bez obzira na teške ratne i poratne prilike mobilizacija stanovnika, a i iseljenika, bila je velika i mislim da se moglo učiniti više. Da smo to zajedništvo tada znali iskoristiti na pravi način, današnjih migracijskih i demografskih problema ne bi bilo, bar ne u ovakvim razmjerima. Mnogi povratnici, razočarani ratnim profiterstvom, krizom vrijednosti, korupcijom na svim društvenim razinama, ponovno su otišli u svoje druge domovine. Etnički bazen Hrvata iz BiH (poglavito Bosanske Posavine nakon etničkog čišćenja) nepovratno je izgubljen za Hrvatsku. Ulazak na tržište kapitala i u kapitalističku ekonomiju nakon samoupravnog socijalizma, odnosno proces tranzicije, imao je težak put i njegove posljedice još uvijek svakodnevno osjećamo - ističe Perić Kaselj. Dodaje kako su se s ulaskom u EU, u koji smo, smatra, ušli nespremni i nepripremljeni, otvorile granice tržišta rada, što je još više omogućilo iseljavanje, a poglavito mladih i visokoobrazovnog (brain drain) stanovništva. Prema njezinu mišljenju, Hrvatska jest ugrožena migracijom/iseljavanjem, ali nije pesimistična i misli da postoje rješenja. U tom smislu kaže i kako moramo učiti iz dosadašnjih pogrešaka i nastojati ih ne ponavljati. Također upozorava kako su u Hrvatskoj podatci o iseljavanju prilično neujednačeni te se najčešće radi o procjenama.


- Već dugo upozoravam kako je potrebna i nužna koordinacija državnih tijela i znanstvenih institucija koje se bave ovom problematikom kako bi pravovaljano iskoristili svoja znanstvena i stručna znanja i resurse za donošenje konstruktivnih mjera i strategija za dobrobit hrvatskog društva. U posljednje vrijeme mediji nam permanentno šalju pomalo zabrinjavajuću sliku o iseljavanju koristeći se snažnom retorikom, poput: egzodus Hrvata, kataklizma iseljavanja, masovno iseljavanje, epidemija iseljavanja i slično. Problema uvijek ima, i nužno će ih uvijek i postojati, ali zato tražimo rješenja. Moramo uzeti u obzir kako hrvatska država opstoji tek 27 godina i kako još uvijek, makar sporo, pronalazi pravi put razvoja. Svi bismo morali biti odgovorniji, kao pojedinci, građani, državljani. Trebali bismo međusobno više komunicirati, uvažavati različitosti, graditi i, na kraju, voljeti ovu državu. Moj dojam je da smo u stalnom raskoraku između prošlosti i budućnosti te da pritom ne živimo sadašnjost. Iseljavanje/migracije prirodan su proces i to ne možemo spriječiti. Možemo jedino ovu državu učiniti poželjnim mjestom življenja i stanovanja kako bi se što manje njih/nas odlučilo za trajno iseljavanje, a što više poželjelo povratak u domovinu - kaže ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti. Mišljenja je kako to nije nemoguće i da je uz to nužno što prije izgraditi i odnos povjerenja matične domovine s našom dijasporom.


Također podsjeća kako postoje brojni pozitivni primjeri migracija, primjerice, zna "iz prve ruke" da je veliko zanimanje za povratkom mladih potomaka iseljenika iz Južne Americe: Argentine, Čilea, Venezuele. Najveći broj njih se, kaže, prijavljuje za program učenje hrvatskog jezika Croaticum pri Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Hrvatske, a veći ih broj i trajno ostaje. Dolaze i potomci iseljenika iz Australije i drugih europskih i američkih država, znatan broj njih nalazi ovdje svoje supružnike i trajno ostaje, a to su, tvrdi, mahom visokoobrazovni pojedinci, doktori znanosti. Spominje i pozitivne primjere povratnika/poduzetnika, primjer Međimurske županije ili Splitsko-dalmatinske s povratnicama u ženskom poduzetništvu. Kao poticajne primjere povratnika ističe i gradonačelnika Gospića te gradonačelnicu Iloka, čija nam iskustva života u demokratskim i razvijenim državama te kontakti s drugom domovinom trebaju biti dragocjena.

Perić Kaselj smatra kako su nužna i znanstvena istraživanja o integraciji iseljenika i potomaka iseljenika nakon povratka u RH i strategija za njihovo uključivanje u hrvatsko društvo. Ističe kako se migracije/iseljavanje ne mogu zaustaviti te da taj proces ne treba promatrati kao nužno lošu pojavu, jer su pokretljivost, dinamika i fluidnost odlika modernih društava.


- Cirkulacija ljudi, ideja, kultura može biti korisna i poticajna. Nije nužan ni fizički povratak Hrvata iz različitih država svijeta. Oni mogu živjeti i raditi na više lokacija, država i kontinenata a da se ne isključi njihovo sudjelovanje i doprinos u izgradnji hrvatskog društva. Oni su naši najbolji i najaktivniji kulturni ambasadori u svijetu. Hrvatska nije i ne može nužno biti ograničena samo na fizički prostor. Vrijednosti i kultura koje se prenose iz hrvatskog prostora obogaćuju druge države svijeta, kao što i povratnici, useljenici, pripadnici drugih naroda u Hrvatskoj obogaćuju naš prostor. Sve je to divna sinergija i sve to čini hrvatski identitet - kaže Marina Perić Kaselj.
Prema njezinu mišljenju, ne smijemo sa strahom i zabrinutošću gledati na budućnost, raspravljajući s prošlošću i pri tome ne živjeti sadašnjost, nego trebamo promijeniti koncepciju promišljanja učeći iz prošlosti, potpuno živjeti sadašnjost planirajući i donoseći strateške projekcije za budućnost. Nada se kako ćemo uskoro pronaći bolja rješenja za pozitivnu demografsku politiku, poticati i omogućiti razvoj poduzetništva i otvaranje novih radnih mjesta te prevladati krizu vrijednosti, nepovjerenja u državu i opći pesimizam. "Svi snosimo odgovornost pa stoga i znanstvene institucije moraju zauzeti aktivniju ulogu u promišljanju društvenih problema u zajedničkoj diskusiji s različitim dionicima", zaključuje ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti.