Uz tužne i svečane 25-godišnje obljetnice od smrti Antuna Šoljana, Lucijana Kordića i Dalibora Cvitana, tu su s nama i 70-godišnjice rođenja intenzivno aktivnih Milka Valenta, Sonje Manojlović, Slobodana Šnajdera te Vesne Bige. Najpozornije smo međutim uz 70. godišnjicu rođenja čestog i sjajnog osječkog književnog i književnoznanstvenog gosta Milorada Stojevića, nasljednika knezova bribirskih. Stojević je, osim kao tekstni urnebes iz čuvenog riječkog pjesničkog trolista (Rogić Nehajev, Stefanović /1950.-2016./ i Stojević) od početka 80-ih čest gost Quorumovih tribina u osječkom STUC-u, gdje se događaju desetci književnih programa godišnje (tjednim ritmom, na OLJM-ovima gušće).

Milorad je Stojević autor iz punkta, tj. iz prvih jasnih i jakih otkucaja srca postmoderne, rođenih vedrinom anticipatora postmode stanja Bore Pavlovića, Josipa Stošića i Ivana Slamniga. Stojević je u Osijeku predstavljan u zbirkama pjesama i romanima (…Rime amorose, Orgija za Madonu, Firentinski poljubac…), a, još važnije - gostom je na tematemima STUC-a Osijek.Stojević je posljednjih 30-ak godina nešto manje na istoku Hrvatske, ali 2000. njegovu knjigu od 377 izabranih pjesama, naslovljenu Ponterosso, priređuje i pogovor piše Goran Rem, potom u Požegi dobiva 2005. tada najveću hrvatsku nagradu za pjesničku knjigu - Nagradu Dobriša Cesarić (koje kao institucije više nema)… Na Slamnigovim danima, međunarodnom skupu Filozofskog fakulteta iz Osijeka, početkom trećeg milenija višekratno, i kao svojevrsni domaćin prvakinji suvremene mađarske konceptuale Katalin Ladik, u pripremama njena osječkog izdanja prijevoda pjesama /prev. 2007. K. Peternai/…, a gost je i u povjerenstvima te programima Pjesničkih susreta u Drenovcima.Simpozij uz obljetnicu Stojevića, saziva Hrvatsko društvo pisaca ove jeseni, kroz najveće hrvatske znalce modernosti, pa su tu akademici Zvonimir Mrkonjić i Tonko Maroević, potom vodeći trickster postmoderne u Hrvatskoj - bijeli mag Branko Maleš, izumitelj i urednik Quoruma i Meandra Branko Čegec, a posebno su izabrana izlaganja Quorumovaca Gorana Rema i Miroslava Mićanovića, potom Sanjina Sorela - prireditelja zbornika Podrubak razlike - književno i znanstveno djelo Milorada Stojevića, /uz 65-godišnjicu/, napokon tu je rad na poetičkom detalju Darije Žilić, a završno je izlaganje priredio sam prireditelj simpozija suquorumovski pjesnik i kritičar Miloš Đurđević.Zvonimir Mrkonjić dolazi iz samog postmodernog starta, iz 1971./72., naime tada dvotomnicom Suvremeno hrvatsko pjesništvo uvodi Stojevića kao najmlađeg autora u tu visoko utjecajnu Priču o nastupu novog početka hrvatskoga pjesništva. Riječ je o nastupu Pjesništva Razlike, ističe Mrkonjić. Jer, tadašnji mladi autori, dodaje Mrkonjić, nastupili su Razlikom spram dotada dominantnog pjesništva egzistencijalizma, pa oslobađaju jezične snage. Tonko Maroević podsjeća na Stojevićevu konstantu intertekstualnosti, neomanirizma i specijalističke istrage kroz arhaične forme. Palimpsestika je Stojevićev prostor igre gdje je ovjeren kao poeta doctus, a posudbe iz Marulića, Šenoe, Vukelića, A. B. Šimića i Zoranića njegova su adaptacijska igraonica. Branko Maleš kontinuira prilog iz prvih tekstova koje je pisao o Stojeviću u časopisu Off koncem 70-ih, što osvjetljava tipologiju njegovih tekstnih pronalazaka kroz sljedeći niz: nadrealističko-maniristička fantastizacija, aklasičnologija, poetiziranje tekstnosti i konkretizam.Miroslav Mićanović Stojevićevu poeziju iščitava kroz nekoliko poetičkih modusa – od semantičkog konkretizma (gramatološkog obrata): Iza šćita (1971), Liçce1 (1974), preko metafizičkih istraživanja svijeta: Litvanski erotski srp (1974), Viseći vrtovi (1979) do dekonstrukcije (sonetne) forme: Rime amorose (1984), Firentinski poljubac (1990), Perivoj od slova (1996)., a sve na tragu avangardi i postavangradi, modernističkih i postmodernističkih strategija: Korzo (1999), Ponterosso (2000), Prostrijelne rane & other poems (2001), Klonda (2003). Stojevićevu je duboku strategijsku uronjenost u jezik, kao i bujičnost teksta te, posljedično, recepcijskog uznemirenja, Mićanović nazvao „čakavskim fundamentalizmom“, koji stvara vrlo uzbudljiv i nerijetko neproničan pjesnički svijet spajajući nespojivo i odvajajući ono što se činilo jednom i zauvijek spojeno, zaboravljeno.Goran Rem u izlagački je fokus stavio Stojevićev roman Balade o Josipu iz 1997., i to kontekstualizacijski, interpretacijski i recepcijski. Naime, Rem je Balade predstavio kao izvrstan primjer dekonstrukcije književne, umjetničke i kulturalne tradicije, napose dezintegracije prosvjetiteljske matrice književnosti kao razumljive i mimetične djelatnosti, a kao interpretacijski oslonac za sve tekstualne strukture ponudio je kružnicu, neprestano generiranu likom pripovjedača. Rem je, uz to, kao repliku slabom recepcijskom odjeku Balada na nacionalnoj razini, predstavio vrlo živu znanstvenu i stručnu – kritičarsku i studijsku, osječku recepciju koja je taj roman, kao poetičko-stilski biser što vrvi različitim izvedbama citatnosti, teorije kaosa, ludističkoga prevrednovanja priče i medijskog oblikovanja likova, proglasila jednim od najboljih romana 90-ih…Stoga: osječka studija Ide Milković čita u Stojeviću eksperimentalni film, hombreovska kritika Tihomira Dunđerovića kompjutorsku igricu, ili, pak, križaljku, studija Monike Pejičić fokusira roman-strip i/ili roman kao strip, Ivana Buljubašić nelinearnu naraciju Balade omjera spram TV sapunice. Igor Gajin, pak, čita Stojevićevu romanesknu tezu da je priča kao potrošna roba ideološke prakse… a Dario Grgić govori o dvadesetogodišnjici od izlaska posve neusporedivog romana kojem je u glavnoj ulozi - naturščik pisma, pismo samo.Darija Žilić detaljira Tečaj čarolija, iz 2001. jer se ta knjiga čini posebnom kada u "kolaboraciji s jednostavnim poetikama" autor vješto balansira između ironičnog i romantičnog modusa. Nalazimo ironiziranje milenarističkih vizija, poigravanje s motivima iz starohrvatske književnosti, duhovitnu autorefleksivnost, način pisanja "kao da"- svojevrsnu didaktiku u kojoj autor imitira oblike tradicionalne poetike, pa ih potom prevrednuje. Posebno bih istaknula angažiranost, jer, završno će Žilić, mislim da na suptilan način Stojević progovara o protokapitalizmu, ali i o nasilju u "vremenu sotonskom".Zadnje izlaganje, ono sazivatelja simpozija, Miloša Đurđevića, naglasak je stavilo na slojevitost i paradoksalnost Stojevićeve poetike. Prošetavši publiku uz sve njegove poetske zbirke, Đurđević im je zajednički nazivnik pronašao u postmodernističkom paradoksu s različitim neposrednotekstualnim izvodima. Zamjećujući kolektivni subjektivitet kao primarni model uspostavljanja subjektne strukture, odnosno polilog kao najčešći retorički oblik Stojevićevih tekstova, Miloš Đurđević, na tragu ranijih govornika, apostrofira jezik kao središnju poetičku konstantu Stojevićeve poezije. N.Vek.