DR. SC. DOMAGOJ VUJEVA, POLITOLOG, DOCENT NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Vezani članci
USPOREDNI INTERVJU
TEMA TJEDNA: UDRUGE CIVILNOG DRUŠTVA (II.)
U knjizi Država i demokracija: građansko društvo i politička država u Filozofiji prava, dr. sc. Domagoj Vujeva, docent na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, bavi se političkom filozofijom Georga Wilhelma Friedricha Hegela.
Koliko su spomenuta tema, kao i filozof na kojeg se pozivate, aktualni i danas?
- Pitanje o aktualnosti velikih autora često se postavlja istraživačima povijesti političkih ideja. Dopustite mi, međutim, da odmah otklonim jedan mogući nesporazum. Nisam naime sklon nastojanju da se dokazuje "primjenjivost" ili "važenje" sustava nekog autora u cjelini ili nekog njegova nauka u današnjim prilikama, što bi podrazumijevalo odvajanje onoga što je "živo" od onoga što je "mrtvo" (Croceovim riječima) u mišljenju tog autora. Takvo nastojanje smatram pogrešnim ne stoga što veliki autori ne bi bili "aktualni", nego zato jer predstavlja, riječima Theodora Adorna, "bestidan zahtjev da onaj tko ima problematičnu sreću da živi kasnije može samim tim i suvereno doznačiti mrtvom njegovo mjesto te da se time u izvjesnoj mjeri može postaviti iznad njega" (da ne govorimo o tome da ono "mrtvo" često odjednom "oživi" ili bar omogućuje bolje razumijevanje "živoga", a zapravo je od njega neodvojivo). Primjerenijim pristupom smatram onaj koji uzima velike autore kao povlaštene sugovornike u promišljanju naše suvremenosti, odnosno razmatra današnje probleme iz perspektive njihova mišljenja. Čitanje njihovih tekstova uvijek je dijalog u kojemu dobivamo različite odgovore ovisno o pitanjima koja postavljamo. Ili bar prepoznajemo prava pitanja koja treba postaviti u vremenu u kojemu živimo, što nije malo.
STANJE U HRVATSKOJ
Kakav je zapravo odnos, da se tako izrazim, građanskog društva i političke države u filozofiji prava?
- Valja imati na umu da je Hegel prvi autor koji jasno i samosvjesno razlikuje "građansko društvo" od "(političke) države" (tradicija prije njega "građansko društvo" smatrala je istoznačnim s "političkim društvom", odnosno državom, o čemu je iscrpno pisao M. Riedel). U tom smislu njegova je filozofija prava ishodište i našeg, suvremenog shvaćanja pojmova "država" i "društvo", kao i njihova međusobnog odnosa. Građansko društvo Hegel vidi kao u osnovi od države neovisan prostor ekonomskih (radno-razmjenskih) i privatno-pravnih odnosa među pojedincima. U razloge tog odmaka od tradicije, kad je riječ o značenju pojma, ovdje ne mogu detaljno ulaziti. No, treba reći da je on odlučujuće povezan s nadolaskom i procvatom "industrijskog" ili "trgovinskog društva" (kako ga je nazivala klasična politička ekonomija) u Zapadnoj Europi u 18. st. Ono, kako je pokazao J. Ritter, čovjeka svodi na potrebe i apstraktni rad, u čemu su svi jednaki, pa principe slobode i jednakosti, koji su u starom "građanskom, političkom društvu" vrijedili samo za neke, može proširiti na sve ljude. Otuda Hegel kaže da u građanskom društvu čovjek vrijedi kao čovjek, a ne "jer je Židov, katolik, protestant, Nijemac, Talijan itd." No, to građansko društvo više ne može biti političko, jer pojedinci u njemu ne teže svjesno općem interesu, jer su veze s drugima instrumentalne prirode (usmjerene na vlastiti privatni interes) i jer ono svojom ekonomskom logikom nužno stvara velike socio-ekonomske (odnosno klasne, kako ih već Hegel naziva) nejednakosti, dakle nije zajednica. Istinska zajednica za Hegela je tek politička država. Odnos između njih je najkraće rečeno takav da relativna nezavisnost građanskog društva mora biti očuvana (ono potiče individualizam, obogaćuje čovjeka, razvija njegove sposobnosti, stvara interesni pluralizam i socijalnu raznolikost). Ali s obzirom na to da Hegel u konačnici nije vjerovao u samoregulatorni karakter tržišta niti u njegove (samo) blagotvorne učinke na pojedinca, zahtijevao je da ono bude podvrgnuto regulatornom nadzoru i intervenciji države, što ga razlikuje od klasičnog ekonomskog liberalizma. U obrnutom smjeru, odnos je takav da građansko društvo mora biti prisutno u političkoj državi, što se zbiva zastupanjem njegovih "organiziranih interesa" u zakonodavnoj vlasti. Hegel izrijekom odbija i neposrednu i predstavničku demokraciju, jer strahuje od "atomističkog" demokratskog principa u politici, dobrim dijelom (iako ne isključivo) pod utjecajem strahota jakobinskog terora nakon Francuske revolucije.
Vratimo se na Hrvatsku. Jesmo li uspjeli razviti i izgraditi građansko društvo?
- Kod nas građansko društvo nikad nije "razvilo svoje mogućnosti", kako je u jednom tekstu još s početka devedestih primijetio Ivan Prpić, bar u mjeri u kojoj građansko društvo podrazumijeva autonomnog pojedinca, koji samostalno definira svoj interes i nastoji ga ostvariti stupanjem u posredne odnose s drugima na tržištu. U socijalizmu je poredak bio ustanovljen kao realna zajednica, koja je na sebe preuzela proizvodnju radi neposrednog zadovoljenja ljudskih potreba, dok je devedesetih na njegovo mjesto došla ideologija nacionalnog zajedništva koja, Prpićevim riječima, "nije u stanju zajamčiti zadovoljavanje individualnih potreba", o čemu svjedoči način na koji su bile provedene ekonomske reforme u novom poretku. Mislim da posljedice procesa iz devedesetih osjećamo i danas (pri čemu je svojevrsni paradoks da "ideologiju nacionalnog zajedništva" zagovaraju neke od danas najsnažnijih udruga "civilnog društva"). Ekonomska politika nositelja vlasti nije bila usmjerena na stvaranje snažnog i funkcionalnog građanskog društva, nego u osnovi klijentelističke mreže povlaštenih socijalnih skupina i pojedinačnih privrednih aktera, koji su trebali predstavljati društvenu okosnicu novog poretka. U tumačenju našeg razvoja u posljednjih 27 godina pritom treba izbjeći svako (posebno neoliberalno) pojednostavljeno suprotstavljanje države i društva (prema formuli: slaba država-jako društvo). Upravo je trajna odgovornost države da stvori i održava uvjete autonomnog razvoja svojih građana, u kojima sloboda, riječima F. Neumanna, neće biti samo formalno pravo izbora, nego će podrazumijevati realnu mogućnost izbora između najmanje dvije podjednako prihvatljive opcije.
S kojim se sve problemima građansko društvo suočava posljednjih godina?
- U posljednje vrijeme svjedočili smo nastanku novih društvenih pokreta i inicijativa. Prije desetak godina njihovo djelovanje prvenstveno je bilo potaknuto ekonomskom krizom (u svijetu i u nas), danas pak nekim drugim pitanjima (npr. migracijom). Općenito govoreći, takve inicijative i pokreti, posebno u posljednje vrijeme, izraz su ne toliko krize predstavničke demokracije koliko nesposobnosti postojećih, posebno "velikih" stranaka, da artikuliraju nove društvene interese i racionalno rješavaju realne društvene probleme. U tome, bar djelomično, treba tražiti i uzroke nastanka novih političkih aktera u nas (poput Mosta, Živog zida ili liste "Zagreb je naš" i dr.) od kojih su neki izvorno nastali kao građanske inicijative ili i dalje djeluju (i) na taj način. Njih treba pozdraviti, neovisno o tome što mislili o kvaliteti djelovanja nekih od njih, zato jer omogućuju uključivanje i sudjelovanje građana u politici mimo etabliranih stranaka te javno osvještavanje problema kojima se te stranke iz različitih razloga ne žele baviti, ali i jer mogu potaknuti unutrašnje reformiranje postojećih tradicionalnih stranaka (što je proces koji je kod nas tek u začetku i odvija se sporo uz velike poteškoće s neizvjesnim ishodom). No ne vidim, ponavljam, u tome simptome krize predstavničke demokracije, nego njezinu normalnu unutrašnju dinamiku.
PROSTOR SLOBODE
Udruge građanskog (civilnog) društva trebale bi biti bez ideološkog predznaka. No, to u nekim slučajevima nije tako. Primjerice, udruge poput "U ime obitelji" i "Narod odlučuje", koje za sebe kažu da su građanske inicijative, umnogome imaju i političku, ideološku razinu. Kako to objašnjavate?
- Ne vidim problem u tome da one imaju ideološki predznak, niti smatram da je političko djelovanje načelno moguće bez ideologije. Naposljetku, i udruge civilnog društva iz devedesetih, koje su se zalagale za ljudska prava, toleranciju, pluralizam, slobodu govora itd. imale su (liberalan) ideološki predznak. Kada je riječ o današnjim udrugama koje ste spomenuli, veći je problem što one za sebe tvrde da nemaju "ideologiju". Na to ne treba nasjedati i bilo bi opasno povjerovati im. Riječ je manje o nerazumijevanju u procjeni vlastitog djelovanja, a čini mi se više o svjesnoj strategiji kojom se određeni skup specifičnih (u ovom slučaju konzervativnih) vrijednosti nastoji prikazati kao samorazumljiv i nametnuti čitavom društvu. Još su dva dodatna problema povezana s njihovim djelovanjem: prvi je netransparentna isprepletenost takvih udruga s javnim i državnim institucijama, posebno u sektoru obrazovanja i odgoja. S tim u vezi primjer je obavezno "stručno usavršavanje" nastavnica/ka i odgojiteljica/odgojitelja na skupovima i radionicama koje organiziraju takve udruge te njihovo partnerstvo s javnim ustanovama u provođenju nekih programa: nedavno je tako u medijima tematizirano uvođenje elemenata vjerskog, katoličkog odgoja pod krinkom obilježavanja Dana kruha u javnim vrtićima, koje vrtići organiziraju u suradnji s jednom kvaziekološkom udrugom.Drugi je problem u sljedećem: ako je građansko društvo prostor autonomije pojedinca i njegova osobnog samorazvoja, onda bi realiziranje vrijednosti za koje se te udruge zalažu značilo sužavanje "prostora slobode" za mnoge njegove članove, odnosno bilo bi u određenom smislu protivno samim principima građanskog društva (što zorno pokazuju referendumske inicijative za promjenu ustavne definicije braka i nedavna za promjenu izbornog zakona, koja je velikim dijelom motivirana ograničenjem prava predstavljanja nacionalnih manjina).(D.J.)